HYROX, HIBRID UTRKE, TRANSFAGARASAN CHALLENGE i malo po Europi!

Prošlo je puno vremena od mojeg zadnjeg bloga. Život ide nesmiljenom brzinom tako da niti ne stignem pohvatati sve što nam se dešava, ali sada je vrijeme za stati i opisati protekle sportske događaja.

Nakon što sam se u ožujku vratio sa biciklističkog druženja na Tenerifima krenuo sam punom snagom u pripreme za Hyrox utrku koja je bila u travnju u Belgiji. Za one koji ne znaju što je Hyrox to je danas sigurno najposjećenije fitness natjecanje u svijetu i na svakoj utrci ima preko nekoliko tisuća (da tisuća) netjecatelja. Za one koje zanima kakvo je to fitness natjecanje najbolje bi bilo da sami vidite na you tube, ali iz moje perspektive to je nešto fantastično i izuzetno naporno natjecanje gdje svakako dolazi do izražaja i snaga i fizička sprema. Brojio sam od Tenerifa do same utrke samo specifične hyrox treninge i imao sam ih 100. Pored njih nešto biciklističkih vožnji i trčanja.

 

HYROX MECHELEN – BELGIJA

Kao i svaka utrka ovo je prilika da Kraljica i ja budemo malo sami i da vidimo nešto novo. Kako postoji direktan let za Bruxelles iz Zagreba put nam je bio lagan, a u Bruxellesu smo imali hotel u samom centru grada tako da smo na pješačkoj udaljenosti od glavnih atrakcija, ali i od željezničkog kolodvora, jer smo vlakom išli u Mechelen.

Ovo je bilo moje vatreno krštenje, ali na utrci nisam bio sam, jer su sa nama išli moj trener Luka i njegova supruga Lucija. Koji je bio plan u utrci? Skupiti iskustvo i ići ispod 1 sat i 25 min. Utrku sam završio za sat i 23 min i bio sam malo sporiji od Luke, a što mi daje snage i motivacije za daljnje pripreme. 

Naravno poslije utrke cijeli grad smo prošetali, a išli smo vlakom na izlet u Gent. Šetnja u Gentu, kava i u povratku produžili smo to Waterloo-a, tj. mjesta „gdje je EU odlučila da neće govoriti francuski već engleski“ kako bi rekao moj kum Kornelije. Da, posjetili smo mjesto poraza Napoleona Bonapartea te smo uživali u predivnom pejzažu oko Waterloo-a.

I na moju veliku sreću u Belgiji sam se zarazio hyrox virusom tako da sam već počeo kovati planove za još neke utrke.

 

HIBRID UTRKA – RIJEKA

O ovoj utrci saznao sam surfajući bespućima interneta i nije bilo druge nego se prestrojiti i sa Lukom prijaviti i ovu utrku. Utrka je bila na sam rođendan naše Klare pa smo se Kraljica, Klara i ja uputili u Rijeku. Naravno, cure su otišle u grad na kavu i kolače, a ja sam otišao na Kantridu na start utrke. Ovaj koncept je sličan HYROX-u, a radilo se o slijedećem: 800 m trčanja između svake stanice, a stanice su bile: 60 cal assault bike, 80 m burpees broad jump, 1 km veslanje, 300 m farmerov hod sa 2 utega od 25 kg, 80 m iskoraci sa utegom od 25 kg. Ovdje sam dao sve od sebe i utrku sam završio sa vremenom 44 min. Vrhunski s obzirom da je ovo nešto kraći format, ali se zato ide max. Naravno, ima puno prostora za napredak pa me je to još više motiviralo za pripremu. Nakon utrke, ručak sa curama u Rijeci, pa za Italiju po špeceraj i preko Ljubljane za Sisak. Predivan dan proveden sa curama. Puno smijeha, puno priče i dobre klope. Naravno, Luka je opet bio malo brži, ali to je i normalno.

Ovo je postalo ozbiljno pa sam svaki dan bio na oficijalnoj Hyrox stranici gledajući koju utrku da prijavim odnosno gledajući koja je slobodna za prijavu (jer se neke utrke od nekoliko tisuća natjecatelja rasprodaju u 2-3 sata). Uspio sam prijaviti Gdansk, a kako sam taj grad oduvijek htio vidjeti to je bio puno pogodak. Biti će to lijep izlet za Kraljicu i mene, jer nikada nismo bili niti u Poljskoj. 

 

BUGARSKA – Sofija, Plovdiv

Nakon Rijeke odlučilo smo napraviti malu pauzu od natjecanja i od svakodnevne rutine i posvetiti se malo sebi tako da sam uplatio putovanje u Bugarsku, Sofija. Htio sam vidjeti Bugarsku, a to je ujedno i država u kojoj do sada nismo bili pa rekoh zašto ne. Sofija nas nije nešto posebno dojmila, ali smo iz Sofije išli na jednodnevan izlet u Manastir Rila te u Plovdiv. To su lokacije koje su nas oduševile, a kako volimo dobro jesti onda smo tražili u Sofiji restorane sa domaćom kuhinjom. Za maslinarsku ekipu pili smo Tamjaniku (nekoliko proizvođača) te smo uz nju evocirali uspomene sa mojeg 50. rođendana koji smo proslavili prošle godine u Beogradu.

 

HIBRID IZAZOV – SISAK

Trebao je to biti sasvim običan dan u gym-u, ali kada sam došao Luka me je izuzetno obradovao. Kako postoji još nekoliko klubova u Sisku i Petrinji koji se bave fizičkom pripremom sportaša vlasnici i voditelji tih klubova su odlučili da napravi prvo hibrid natjecanje i u Sisku. I ovdje je koncept bio sličak kao u Rijeci, ali se trčalo 400 m, a stanice su bile 60 cal assault bike, 90 m marinci, 80 m iskoraci, 300 m farmerov hod sa dvije girje od 20 kg i izbačaj (sakibanje do poda i dizanje utega od 20 kg sa ispruženim rukama iznad glave). Kako ne doći u svoj grad i kako ne podržati dečke u organizaciji ovakvog natjecanja za mene bi bilo doista sramotno tako da sam bio baš veseo kada sam dobio info da je sve spremno, da su se dečki organizirali i da su uspjeli i organizirati vrhunske sponzore koji će popratiti natjecanje. 

Stadion NK Segeste (inače najstariji nogometni klub u RH), vrhunski organizirano natjecanje, odlični sportaši i nije bilo druge nego uključiti moj „sharkmode“ prije utrke i krenuti full gas. Bome, išao sam najbolje što sam mogao i utrku sam zasvršio za 26:26 min. Gledajući druge znao sam da sam dobar, ali koliko trebalo je sačekati da svi završe utrku pa da se vremena poslože. Možda nisam bio nadaren za triatlon, ali sam zato na 1. hibrid utrci u Sisku osvojio 2. mjesto apsolutno. Moram priznati da sam bio jako ponosan na sebe, svoj napredak, ali i zahvalan trenerima Luki i Ireni kao i svima u gymu, jer tamo stvarno radimo odlične vježbe.

Pored svojeg osobnog uspjeha kao poseban trenutak na utrci je bio što sam uspio jednog dečka dovesti do kraja utrke. Naime, već na iskoracima i to negdje na 20-30 m je htio odustati. Skoro se rasplakao, sam je sebe uvjeravao da je odustanak nešto sportski (i je osim ako ti Shark ne visi nad glavom). I metar po metar, „prijevara po prijevara“ i ispio je završiti iskorake. Najbolje je bilo kada sam ga nagovorio da napravi dva pa ako mu bude teško da odustane. Taman što ih je napravio rekao sam mu „ajde još jedan“. Tu je stao. Rekao da odustaje. Ja sam mu rekao „ajde još dva pa odustani“. On će meni: „opet ćeš me zajebati pa ćeš reći još dva“, a ja mu iskreno odgovorim „naravno da ću te zajebati, jer idemo do kraja“. Na zadnjoj vježbi opet sam došao do njega i kada sam mu rekao da me se i ovdje ne može riješiti skupio je snage i završio vježbu. I  utrku. Nije odustao, jer odustanak nikada nije opcija. 

Međutim, sve skupa nekako u ovom veselju pada u drugi plan, jer je moj Ivo san Loren dosta teško bolestan i svaki njegov dan je jedna hibrid utrka. On se bori, mi smo uz njega i pomažemo i njemu i mami koliko možemo tako da sam ovu medalju posvetio njemu. On ju zaslužuje više od mene. Ali ovdje moram opet istaknuti svoju Kraljicu, jer ona daje doista sve od sebe da mome tati pomogne čak više i od mene. Nemam riječi kojima bih opisao svoju zahvalu i sigurno joj neće biti drago što sam ovo ovdje napisao, jer kako ona kaže „oni nas trebaju i moramo biti uz njih“. To je moja Kraljica. Prije skoro 30 godina u jednoj maloj rudlavoj  mršavici vidio sam potpuni potencijal prave žene, majke, Kraljice.

Ali, otvorio se Hyrox Madrid te sam se bez pitanja Kraljice prijavio za utrku. Iako smo bili nekoliko puta u Madridu to nije razlog da ga ne vidimo opet tako da u 11. mjesecu opet kao ekipa (Luka i Lucija) idemo na utrku.

 

RUMUNJSKA – Sibiu, Temišvar, Dvorac Bran, Corvin Dvorac, Transfagarasan 

Malo pomalo i došao je srpanj, a srpanj je mjesec u kojemu sam planirao ostvariti jedan svoj san. Prije par godina kroz literaturu otkrio sam Transfagarasan cestu u Rumunjskoj i htio sam to vidjeti i doživjeti vožnju autom kroz te zavoje. Iako sam prije putovanja smatrao da je Rumunjska zaostala zemlja, da se tamo krade na veliko (čak sam jednog dobrog prijatelja pitao da li ima u Rumunjskoj drumskih razbojnika) mogu nakon što smo se vratili reći da sam bio u velikoj zabludi. Rumunjska nas je oduševila. Ukratko, Sibiu – grad udaljen sat vremena od Transfagarasana je predivan. Doista, centar grada je izuzetno čist, sređen, sve fasade uredne, puno restorana, ljudi predivni. Ali Sibiu je bio grad u kojem je počinjala naša avantura, jer nakon što sam se zadubio u planiranje putovanja otkrio sam da postoji i biciklistička utrku kroz Transfagarasan cestu, tj. 37 km uzbrdo. Stop, točka, kraj. To je to. Utrka je prijavljena i više nije bilo razloga za odustanak pa čak niti 850 km vožnje do tamo. Dan prije utrke otišli smo se tom cestom provesti autom da cestu i Kraljica doživi, jer je cesta posebna. Jedna od posebnosti je i možda najveća populacija medvjeda koja tamo živi i nerjetko se desi da ih motociklisti i biciklisti i na ruti vide. Na samoj utrci nismo vidjeli medvjeda, ali smo ga čuli te su iskusniji biciklisti koji tamo često voze se svako malo derali da ih uplaše. Da priča sa medvjedima nije samo priča pokazuje i događaj dan kasnije u odnosu na utrku kada je medvjedica napala jednog motoristu i na mjestu ga ubila. 

Nisam baš nešto vozio bajk ove sezone, osim jednog izleta na Mariborsko pohorje, a ono što sam bio na Tenerifima noge su zaboravile tako da sam se plašio da li ću moći peglati uzbrdo 37 km. Međutim, tu je Kraljica opet odradilo presudnu ulogu, jer me je dodatno motivirala da završim utrku. E sada, tu nastupa cenzura, ali prepuštam na maštu čitateljima bloga koja bi to mogla biti motivacija. Start utrke krenuo je u 10,30 sati i iskreno dobro sam se osjećao do možda zadnjih 2 - 3 km kada sam osjetio u lijevoj nozi početak grčeva. Ali imam iskustva sa time i odmah sam popio puno vode i izotonika te svaki put kada mi krene grč imam rutinu, a to je da počnem brojati. Brojanje mi pomogne da mozak ne misli na bol i grčeve već sam skoncentriran na druge stvari tako da svaki put upali. Tri sata i 37 km nakon početka utrke Rafo je bio na cilju te sam nazvao Kraljicu da joj se pohvalim. I da joj kažem da dolazim. I da joj kažem da sam mogao još malo jače ići, ali sam taktizirao. 

Nakon utrke vidjeli smo i dvorac Bran – dvorac grofa Vlad Tepeša (grofa Dracule) tako da sve u svemu taj dio Rumunjske nam je ostao u predivnom sjećanju. Kako sam prije određenog vremena pročitao fantastičnu knjigu o revoluciji u Rumunjskoj 1989. godine to sam želio vidjeti Temišvar, tj. grad gdje je revolucija i počela. Taj grad planirao sam vidjeti i zbog druga dva razloga, a to je što su mi nekolicina prijatelja rekli da je predivan i u tome gradu se održava poluironman utrka pa ako sam fulao tu utrku onda barem da vidim grad. Kako nam je Temišvar na povratku za doma skratili smo boravak u Sibiu za jedan dan i taj dan smo iskoristili da vidimo Temišvar. Na putu smo malo skrenuli sa autoputa da vidimo dvorac Corvin. To je jedno od 7. čuda Rumunjske, jedan od najvećih dvoraca u Europi, kroz povijest povezan je i sa Hrvatskom te je bio mjesto radnje filma Nosferatu (nisam ga gledao, jer me strah horroraca).

U Temišvaru smo rezervirali hotel u samom centru grada tako da smo cijelo poslije podne iskoristili za šetnju gradom. Kroz život sam sigurno vidio preko 200 gradova svijeta i Temišvar zasluženo i ponosno ulazi u top 10 % mojih najljepših gradova koje sam vidio. Predivan i očaravajući. Smiren i pun povijesti. Uživali smo u šetnji, a meni se posebno pored svih bitnih turističkih točaka posebno dojmio željezni most preko rijeke Begej za koji kažu da je nastao po skicama Gustava Eiffel-a.  Vrijeme na tako lijepom mjestu brzo prolazi pa sam najavio Kraljici i Holubima da se pripreme za 6. mjesec iduće godine kada ću ja patiti na poluironmenu u Temišvaru, a oni će u nekom restoranu u centru grada pijuckati vino i mene bodriti. Prije puta za Sisak, ostalo nam je taman vremena za romantičnu večeru u ovom predivnom gradu. 

Put do Siska smo planirali u komadu odvesti (nekih 600 km), ali kakav bi to put bio kroz Baranju da ne siđemo sa autoputa i odemo na dobar fiš paprikaš. Kako u Karancu „Baranjsku kuća“ nije radila dobili smo preporuku za restoran „Kovač Čarda“ u mjestu Suza. I da, fiš je bio odličan, a sa time je završilo naše putovanje u Rumunjsku. Dolazak u Jazvenik i pripreme za tjedan su počele tako da sada nam ostaje opet rutina do nekog novog puta.

VITO

Prije 2 godine zbog bolesti uspavali smo našeg Maxa. Max je bio naš prvi pas. Naš prvi član obitelji. Naša maza i ljubav. Buck-u je bilo teško bez njega. Naočigled je pao u depresiju. Svi smo pali u depresiju, ali sam u tim trenucima rekao da ću do kraja života imati psa. I onda sam bez znanja Kraljice i djece doveo našeg Vitu. Kraljica je u prvoj minuti bila iznenađena što je tako malo, predivno stvorenje kući. Bilo joj je teško zbog Maxa. I mi smo bili zbunjeni. U svakom Vitinom pogledu, u svakoj šari na tijelu, u svakom trenutku tražili smo u njemu Maxa. Bili smo nepravedni. On je bio poseban. I onda smo si rekli da je to naš Vito i ne smijemo to raditi. I zbog Maxa. I zbog Vite. I tada nekoliko dana od njegovog dolaska Vito je postao naš. Potpuno svoj i naš. Imao je puno mana, ali još više vrlina. Vito je poseban. Niti Max niti Buck nisu bili kao on.  Potpuno svoj. Naš mali blento. U kući više nismo govorili glasno riječ „idemo“, jer u svakom kontekstu te riječi Vito je bio ispred ulaznih vrata i čekao. Uvijek je bio spreman izaći. Šetati se. Trčati. Imao je energije za puno većeg i jačeg psa, ali na večer to je bila druga priča. Postao bi kao mačka. Umiljat. Miran. Mogao si spavati na njemu. Mogao si ga dragati do mile volje. Naš Vito. I onda se desila ta prokleta srijeda. U jednom neočekivanom trenutku skončao je svoj život. Bio je sa nama 2 godine i nemam riječi kojima bi mogao opisati svoje osjećaje. Naša kuća je prazna. Njega više nema. Fizički. Ne prođe niti trenutak, a da ne okrenem glavu da vidim jel pored mene. Bio je „moj“ pas. Svako jutro te predivne dvije godine sa njime mi smo se šetali. Ranom zorom. Uglavnom nekih 5 minuta prije šest sati. Bio je dovoljan jedan glasniji uzdah i to je bio znak za njega da dan počinje. Šetnja sa tatom. Hrana koju će mu mama dati. Keks uz kavu koji će mu mama i tata dati. Misli mi bježe. Ne mogu suvislo napisati dvije rečenice da imaju smisla. Takav je bio i on. Vrckav. Uvijek i svuda je htio biti. Pokopali smo ga pored Maxa. Dečki sada trče i igraju se zajedno. Negdje gdje kažu da je bolje. Iza duge. Duge ja ne volim. Podsjećaju me na jutro prije potresa u Sisku. Tada sam ih vidio dvije i nazvao Kraljicu da joj to kažem. Nekoliko sati kasnije bio je potres. Taj dan kada je Vito stradao Kraljica je bila uništena. U životu je nisam vidio takvu. Teško je opisati bol koju ona proživljava, ali …. zna ona da je to bila sudbina. I to nas tješi. Klara koja je bila uz nju poslala nam je jedan lijepi članak da svaki pas bira trenutak kada će otići. Pas odlazi od obitelji kada shvati da je ostavio trag u obitelji. I niti jedno liječenje, niti jedan veterinar to ne mogu promijeniti. To je tako. Oni dolaze sa svrhom, oni su tu sa svrhom i odlaze. Postavljamo si pitanje koju smisao (teško je napisati svrhu) imao je naš Vito u ove dvije godine. Što je on ostavio nama? I to je pitanje koje smo si postavljali ovih dana. I onda nekako sve se posložilo. Vito je bio pas koji nas je volio. Koji nije mogao bez nas. Koji je svoju ljubav dao u svakom svome atomu. Njegova ljubav je bila neopterećena, bezuvjetna, vječna, svemirska. Bio je tužan kada smo odlazili na posao. Tada je svoju frustraciju liječio na način da je radio nered. Izgriženi tepisi, svaka lajsna oko parketa, nekoliko jastuka, knjiga, časopisa, tenisica, fotelja on je dohvatio. Kada bi to vidjeli bilo smo ljuti. Kako smo blesavi bili. I taj dan on je napravio najveći nered u kući. Dugo smo razmišljali o svemu. I hvala ti Vito naš. Hvala ti naš predobri Vito. Naučio si nas da stanemo „na loptu“, da ne treba sve biti po „špagi“, da može nešto ostati nesavršeno. Naučio si nas da se smirimo, da se okrenemo jedni drugima, da nije nužno svima i u svakom trenutku udovoljiti. I ona uništena fotelja. Ona je postala savršena. Naša. Barbarina i moja. I ostaje do kraja života uz nas. Kao podsjetnik na jednu plemenitu dušu koja je bila uz nas. Na našeg Vitu. 

P.S.

Vito moj, dragi moj Vito. Znaj da mi fališ neopisivo. I dok su cure plakale dok smo ga pokapali meni je jedna suza pala. Pitao sam se da li je to normalno. Jednostavno možda u šoku nije bilo mjesta za suzu. I onda slijedeće jutro kada sam vidio naše kekse, kada je celofan zašuškao…..i sada dok pišem ovo nisam svjestan i ne mogu si objasniti zvukove, jecaje, tugu, agoniju, jad, bol koji je iz mene izišao. 

Ti si naš. Tebe nema, ali ja jedem kekse na način kako si ih ti jeo sa Buck-om. Smrvljeni i onda mrvice sa salvete pokupim. Legnem u krevet i dignem poplun gledajući mjesto gdje bi ti bio. Vito moj. Sauna je mjesto gdje se B i ja dobro osjećamo. Volio si saunu. Svaki puta kada smo završili ti si još 20 minuta uživao o toplini. Volio si Bucka. Gnjavio si Buck-a. Hrdali ste igračke, ali na kraju dana legli ste jedan pored drugog. O moj dobri Vito, hvala ti na svakoj sekundi tvoga života sa nama.