OŽENISMO SINA!

Nakon dolaska iz Uzbekistana dočekale su nas dvije predivne vijesti. Prva je da se Josipa i Matija  Luka žene, a druga je da ..... da.... da će uskoro Kraljica postati Kraljica baka, a ja ponosni deda. To nas je toliko razveselilo da doista jedva čekamo taj trenutak rođenja jedne male curice. Kako je i Josipu i Matiju također ovo iznenadilo nisu imali prilike da organiziraju svatove onako kako su zamišljali pa smo svadbeno slavlje proveli u obiteljskoj atmosferi u Starom Gradu. U stvari, to je još i bolje, jer su bili okruženi obitelji, a tulum za prijatelje biti će na ljeto. Baš sam ponosan i baš nam je bilo lijepo, a zdravicu i govor nakon slavlja objavljujem ovdje da ga pročitaju kada im je teško i kada osjete potrebu:

"Lijep pozdrav svima,

 

Moram biti iskren i reći da mi kroz glavu prolazi svatovi od Kraljice i mene i pamtim njezin osmijeh dok je plesala onako predivna i trudna. I ima sada puno simbolike, jer evo 26 godina kasnije mi kao ponosni roditelji oženili smo našeg sina Matiju koji je tada bio beba u trbuhu, ali kao i tada Kraljica, njegova draga je trudna i svi smo u iščekivanju njihove – naše male bebe.

Josipa, dobro nam došla u obitelj. Ti si sada jedna od nas i kao što si vidjela mi Rafaji smo poštena, ponosna, čestita, ponekad luda i dinamična obitelj, ali svakako obitelj koja kada je potrebno stavi sve glave na hrpu i ide naprijed te koja drži do obiteljskih tradicija i vrijednosti.

Baka i deda, Željko, teta Marina budite sigurni da ćemo paziti na našu Josipu i da je volimo i poštivamo, jer je jedna od nas i možete biti mirni i obećavamo da će ona biti sigurna, zaštićena, voljena i poštivana u našoj obitelji.

Matija i Josipa stupanjem u brak preuzeli ste dvije velike obaveze. Prva je raditi na braku, ljubavi. To je kao mala sadnica koja može biti najskuplja, koja može biti u najljepšem pakiranju, ali kada ju posadite ako ne vodite brigu o njoj ona će uvenuti. Poštivajte se, volite se, ne zaboravite da na kraju dana vi ste sami sa sobom i nikad, ali nikad ne legnite u krevet posvađani, riješite sve što imate prije spavanja, jer to je možda mala, ali velika tajna skladnih odnosa.

Radite svaki dan da ta mala danas posađena sadnica jednoga dana postane pravo, veliko, čvrsto drvo. I neka zaljubljenost traje cijeli život, jer uspjeh je kada zavolite ne vrline već mane partnera.

Mi obitelj, kumovi smo tu da vaše drvo zaštite od vjetra, kiše, udaraca, mi smo tu da budemo vaša podrška i štit i zato kada trebate bilo kakvu pomoć očekujemo da nam se obratite.

Pored ove životne odluke da stupite u brak i da živite zajedno znajte da će te na tome putu naići na svakojaka iskušenja, udarce, ali ako se doista volite i poštivate i ako svaki dan radite na braku sve će te to prevazići i svakim danim vaš odnos biti će jači i ljepši. Volite se iskreno i ne sramite se pokazati osjećaje.

Pored ove svakako važne odluke da zajedno živite vi ste izabrali još jednu životnu i najbitniju odluku, a to je da će te biti roditelji.

Volite svoje dijete i neka raste u miru i skladnim odnosima. Danas je to možda najbitnije i pazite na vašu curicu dok imate snage i dok živite. Brzo godine prolete i brzo ta mala beba postane djevojka i zato uživajte u svakoj minuti, jer vjerujte sve to brzo prođe.

Mi smo svi ovdje da tu malu curicu razmazimo (a što drugo nego je tako) i dok čitam ovo ne trebam niti pogledati Kraljicu koja se smijulji i jedva čeka da ju tetoši onako kako to ona zna.

I za kraj, moram i sebe malo pohvaliti. A što ste mislili ? Moram pohvaliti jednog svojeg plivača koji je od tisuće drugih bio najbrži i koji je sretno i brzo doplovio u luku. Barbarinu luku. Nakon što je doplivao davne 1997. godine sve ostalo je povijest i zato zahvaljujući tome plivaču Vi bake i dede vrlo skoro postati će te prabake i pradjede.

Živi bili svi zajedno i dignimo svi čaše u zdravlje naše Josipe, Matije, male curice koja nam uskoro dolazi te svih nas da još puno godina zajedno sjedimo i veselimo se."

 

A ŠTO JE IDUĆE ??

Ne znam da li ste slušali predobru pjesmu Vojka V koja se zove „Tour života“? Jer ako jeste onda ste čuli i rečenicu: „ Što je iduće?“. E, ta rečenica opisuje ovu 2024. godinu koja je za moju Kraljicu i mene jubilarna i posebna. Nije lijepo otkrivati damama godine, ali reći ću samo da smo Kraljica i ja isto godište, a ja slavim ove godine 50-ti rođendan.

Kako sam naprijed napisao da je ovo jubilarna godina sa jubilarnim rođendanima željeli smo ih proslaviti malo drugačije, a kako smo oboje pasionirani putnici to je odluka pala da probamo svaki mjesec negdje putovati.

SIJEČANJ

Kao i prethodnih godina siječanj je već tradicionalno putovanje na skijanje i kao i prethodnih godina ne mijenjamo lokaciju tako da smo ove godine skijanje odradili u Zell am See-u. Samo 4 dana, ali onako kako treba – obiteljski. Puno skijanja, malo kuhanog vina, dobra klopa i siječanj je završio. „Što je iduće?“

VELJAČA

Ova veljača je protekla u putovanju koje sam prije na blogu opisivao, a to je bila Smara – Izbjeglički kamp u Alžiru, a kako Kraljica nije bila sa nama to odbrojavanje počinje u slijedećem mjesecu.  Smara je mjesto kojemu se mogu uvijek vratiti, to je mjesto koje je okupiralo moje srce i to je mjesto gdje smo baš uživali moja Klara i ja. „Što je iduće?“

OŽUJAK

Kako drugačije početi proljeće nego na predivnom španjolskom otoku i to sa biciklističkom ekipom. Da, i ove godine 12 dana proveo sam sa svojim dečkima (Zupinator, Emir, Rade i još dvojica slovenaca) na otoku Tenerife te smo jedan dan vozili i na La Gomori – otoku nasuprot Tenerifa. To je otok na kojem se Kristofor Kolumbo zaustavio kako bi obnovio svoje zalihe na putu prema Americi. Na otoku nije bila Kraljica, ali kao da i je, jer smo se redovno čuli i dogovarali svakodnevne stvari u našim životima.

TRAVANJ

U travnju smo Kraljica i ja proveli nekoliko dana u Skoplju. Malo poslovno, malo privatno s time da smo jedan dan odvojili za izlet na Ohrid. Dok smo bili mladi, dok smo studirali obećao sam Kraljici da ću joj pokloniti ohridske bisere ako ikada odemo na Ohrid tako da sam svoje obećanje ispunio. Prije puta sam se raspitao tko je najbolji i najpoznatiji trgovac ohridskim biserima i svi su rekli da je to obitelj Talev tako da nije bilo druge nego sa gospodinom Talevom provesti ugodnih pola sata u razgovoru i kupovini. Ja sam i sebi svoju želju ispunio na način da sam sa Kraljicom otišao na ohridsku pastrvu. I stvarno je odlična, ali „što je iduće?“.

SVIBANJ

Moji svake godine nakon zime odlaze u Pulu gdje su negdje do studenog. Kako ne dolaze u tome periodu u Sisak to smo ih odlučili iznenaditi i jedan petak samo smo se ukazali u Puli. Naravno da je iznenađenje uspjelo, ali kako ih dodatno iznenaditi i razveseliti pao je dogovor da idemo na jednodnevni izlet u Trst. Puno je vremena prošlo od kada smo bili u Trstu pa smo željeli vidjeti da li se još na Ponte Rossu prodaju „original“ carerra trapke, da li ima još onih dućana sa cipela i đinđama. Međutim, kroz godine Trst se transformirao u predivan gradić na moru sa puno kafića, restorana. Mi nismo odoljeli popiti kavu u jednom od najstarijih caffe barova „Caffe San Marco“ koja radi neprekidno od 1914. godine. Naravno, poslije 12 sati umjesto kave popili smo Aperol i za ručak neka tjestenina i vikend je prošao. Međutim, „što je iduće?“.

LIPANJ

Lipanj je tek počeo tako da smo iščekivali slijedeće putovanje. Sredina lipnja je bila određena za Madžarsku, odnosno grad Keszhethely (ili po hrvatskom Kastel). Ovaj put bilo je „radno“ ako se tako može nazvati poluironman utrka (1,9 plivanja + 90 km bicikla i 21 km trčanja). Ovo je utrka na koju volim ići, jer je sigurno „best buy“ – jako blizu kuće, vrhunski organizirana, atraktivna staza, a kotizacija primjerena. Na ovoj utrci nastupio sam već nekoliko puta, a kako sam izvan nekog ozbiljnijeg treninga plan je bio utrku završiti. Naravno, nakon 18 poluironman završenih utrka ovu sam završio na „svježinu“ i na iskustvo. Međutim, posebnost ovog putovanja je i to da nismo išli sami nas dvoje već nam se pridružio Matija Luka tako da smo baš uživali i u međusobnom druženju. Međutim, lipanj je duuuuuuug pa još ima vremena mjesec završiti sa još jednim putovanjem.

Oni koji su oko nas u našim životima znaju da Kraljica i ja volimo ove malo drugačije zemlje tako da dok svi hrle prema europskim destinacijama mi smo se uputili na suprotnu stranu svijeta, u centralnu Aziju vidjeti predivnu državu Uzbekistan. Naravno, kako je ovo ipak malo dalje putovanje nismo išli sami već smo bili prva grupa iz RH koja je išla u Uzbekistan u organizaciji putničke agencije „Nikal“. Inače sa njima smo do sada putovali dva puta u Tursku i Maroko tako da smo znali da će putovanje biti besprijekorno, ali kako su i oni prvi put organizirali ovo putovanje to smo bili i „test putnici“ koji će svojim sugestijama i pohvalama, ali i konstruktivnim kritikama utjecati na to da će ovo putovanje postati jedno od traženijih kod „Nikla“ i da će se sve više ljudi uputiti na ovu predivnu lokaciju. Samo putovanje je proteklo odlično, čak puno više nego što smo očekivali i Uzbekistan nas je u potpunosti oduševio tako da je vrlo vjerojatno da budemo opet išli u jedan od "stanova" da ga možemo usporediti sa Uzbekistanom. Vrijeme nam brzo prolazi i dok smo se vratili sa puta čuli smo predivne, ali predivne i još jednom predivne vijesti, ali ….neka to ostane za sada naša mala tajna. Jao, kako bih je rado podijelio, ali, „što je iduće?“.

SRPANJ

Atlantski ocean. Vulkanski otok. Otok na kojemu je rođen Cristiano Ronaldo. Otok predivne prirode, fascinantnih pejzaža. Da, neki su pogodili, a neki upravo čitaju Wikipediju tražeći podatak koji bi to otok bio. Ali, da ne duljim to je predivna Madeira. To je lokacija koju Kraljica i ja pikiramo već dvije – tri godine i evo u ovoj jubilarnoj odlučili smo ju posjetiti. I ovo putovanje išli smo organizirano u organizaciji „Idea putovanja“ d.o.o. i mogu reći da je putovanje organizirano top, a Madeira se ne može riječima opisati. Doista i „u živo“ fascinantna kako svojim pejzažima, tako i vrhunskim vinima i ribom. Samo digresija: ručak za Kraljicu i mene – vrhunska riba sa prilozima, butelja njihovog vina, desert sve skupa oko 70 eura, espresso 0,85 eura….. 

I taman kada smo se vratili zaželio sam se vidjeti moje drage prijatelje u Beogradu i pojesti dobar ručak. Ne želeći ići sami, na put smo pozvali kumove Nekiće (Mario i ja smo dvostruki vjenčani kumovi) i pravac Beograd. Malo šetnje po Knez Mihailovoj, kava pa odlazak na Savu kod Stefana i njegove Bojane. Druženje na splavu, kupanje u Savi (Nekićima i Kraljici prvi put da su uskočili u Savu) te ručak (fiš, ovaj put) u nepretencioznom, ali fantastičnom i meni izuzetno lijepom restoranu zaokružili su jednodnevni izlet. Ali „što je iduće?“

Nakon ovog putovanja Kraljica bi ostala malo doma i uživala, ali bliži nam se 28. godišnjica braka pa sam imao jedno iznenađenje za nju. Volim našu Domovinu, ali  postoji i država u koju volim ići. Tamo sam baš opušten, odlična je klopa, blizu je Siska, a ljudi su predivni. Da, Bosna. Kako od Siska do Kozare ima 112 km (znam u metar, jer je to naša biciklistička ruta) plan je bio da se sa Vespom odvezemo na Kozaru i tamo prespavamo. Naravno da je sve ovo za Kraljicu bilo iznenađenje, a posebno vožnja Vespom do Kozare kao i smještaj na samom vrhu. Na vrhu postoji restoran „Bijele vode“ gdje smo znali raditi biciklističku pauzu – kava, ćevapi, palačinke, ali prije godinu – dvije restoran je preuređen u mali butik hotel. Petak – Subota. Brdo. Klopa. Bazen. A ostalo prepuštam mašti …… i putovanja za srpanj završavaju. Ali, „što je iduće?“......... nastavlja se .........

Naša avantura - 2. dio (Ma opušteno brate...)

Glavna ulica u Smari

Teški razgovori pred dućanom

Razbribriga sa "našom djecom"

Njihova igra - pokjušali smo ju igrati, ali pravila ..uf

Domaćica i Klara

Prema planu putovanja i rasporedu aktivnosti plan za odlazak u Smaru je bio na način da se svi okupimo oko 14 sati na terminalu 4C Madridskog aerodroma te je bilo planirano da avion uzleti

oko 19 sati. U kasnim noćnim satima bi bili u Smari i sve je na papiru izgledalo jednostavno. Međutim, kada se spoje dvije riječi i to španjolska „tranquillo“ (opušteno) i arapska „Inshallah“ 

(„Ako Bog da“) onda sve od početka krene u drugom smjeru.

PUTOVANJE U SMARU

Iz Madrida prema Smari može se jedino charter letom i to do Alžira. Slijetanje je na vojni aerodrom u Tindoufu i nakon rigorozne vojno-policijsko-špijunske-carinske i tko zna još kakve kontrole vozi se pod pratnjom do Smare nekih dva sata. Avion je umjesto oko 19 sati uzletio u pola noći tako da smo u Smari bili tek sutradan oko 9 sati. Čim smo došli mrtvi umorni padamo u san i nakon kraće dremke kreće život i boravak u Smari.

Da skratim pisanje postam plan i program putovanja tako da je to otprilike to. 

ŽIVOT U SMARI

Život u Smari je jednostavan. Dizanje, doručak i obavezno pijenja čaja pri čemu ta ceremonija pijenja čaja traje od 1:30 do 2 sata. Onda po programu druženje i vraćanje oko 16 sati u obitelj. Naravno, ručak i ponovno ceremonija čaja.

Tradicionalno kuhanje čaja

Klara se udomaćila

U Smari nema kafića, nema brzog interneta, nema ničega što bi pomislili da ima. Postoji jedan dućan sa špecerajem i kada sam bio prije nekoliko godina taj dućan nam je bio mjesto „izlaska“ i druženja. Kupiš u dućanu Pepsi, zakačiš se za Internet koji koliko-toliko tamo funkcionira, kupiš vrećicu dvije bombona i ubiješ sat vremena. 

Ove godine smo kupili i pre-paid karticu alžirskog telecoma pa smo imali kakvu-takvu vezu sa obitelji i mogao sam baš hitne poslove odraditi telefonski na način da sam kratke upute dao Barbari koje je ona onda izvršila. 

Glavna dva događaja u tjednu su njihov nacionalni praznik kada je i smotra djece, vojske (njih 40 sa nekim prastarim puškama se prošetaju), ali svi su veseli i svi očekuju dan utrke. 

Nema tuširanja već kratko pranje sa kanticom vode, a tuširanje je jedino predviđeno u ovih 7 dana nakon utrke. Ali ….tko zna se snaći može se tuširati svaki dan ili čak popiti kavu….onu pravu talijansku…

UTRKA

Možda je i to jedini događaj kada je kašnjenje u satnici programa pristojnih sat vremena, jer sve kasni barem dva sata. Ranom zorom prvo odlaze maratonci na početnu točku trčanja (40 km od Smare), a onda polumaratonci, trkački na 10 km i trkači na 5 tako da svi startaju u isto vrijeme osim maratonaca koji kreću sat vremena prije svih. Tko misli ovdje doći i pokušavati ostvariti svoje najbolje vrijeme u prijavljenoj dionici neka ne dolazi. Ovo je utrka gdje organizator kaže da se ne brza već da se uživa u trenutku. I tako to treba ovdje biti. Uživati u činjenici da se trči pustinjom, da se skreće pozornost svijetu na njihov život, da se svi povezujemo u neki zajednički cilj, a vrijeme utrke je nebitno. I neću pisati o svojem vremenu ili vremenu koje je Klara ostvarila, jer je to nebitno. Okrijepne stanice su svakih 2,5 km, a na njima voda i datulje. Nakon utrke je tuširanje, odmor i ceremonija proglašenja pobjednika.

MI HRVATI

Do sada nas je na ovoj utrci ili bolje reći avanturi u Smari bilo nekoliko, ali moram izdvojiti nekoliko osoba: Damir Vujnovac – toliko ga se ovo sve dojmilo da je napisao i knjigu „Glas iz Sahare“ (@no_borders_dv), Davor Skeleđija – prvi trkač – dijabetičar, moja Klara Ana – prva Hrvatica na utrci te Krunoslav Gajšek. Njega sam ostavio zadnjega, jer je red da ga predstavim malo duže. Upoznali smo se na aerodromu kada je netko iza Klare i mene viknuo „Oh, ima Hrvata još“. Tu smo krenuli razgovarati i narednih 7 dana imali smo hrpu tema za razgovor. Inače rekao bih da je on zaluđen Bliskim istokom i tko želi iskusiti Bliski istok on je najbolja osoba za informacije. Kolika je njegova „zaluđenost“ govori podatak da je na dan odlaska iz Madrida sletio iz Saudijske Arabije gdje je bio tri mjeseca pri tome posjećujući Siriju, Libanon i dr. Upravo se sprema prema Iraku, a u Smari dolazi po 4. puta zaredom. Pogledajte njegov profil na instagramu @perspektiva.putovanja.

Stara iskusnjara  Kruno u Smari otkrio nam je trik gdje i kako popiti espresso pa smo uživali u pravoj kavi, ali naravno za one koji će se odlučiti otići neka ovo bude mala tajna ili cimnite Krunu pa ga pitajte za savjet.

KLOPA U SMARI

Vrh. Top. Ubijali smo se od klope koja je doista fantastična. Naše domaćice su nam pripremale klopu da smo baš uživali, ali kako je to izbjeglički kamp sva hrana koju smo jeli su prethodni dam dobili . Provali smo devu i iskreno tek treći dan kada sam pohvalio kako smo dobro jeli janjetinu rekli su mi da smo jeli devu. I nema hrane koja se baca. Kao u svim arapskim državama jedu prvo gosti pa djeca pa ostali. Mi smo znali za to pravilo pa smo onda djecu zvali da jedu sa nama, jer je tako ljepše.

PUT IZ SMARE

Plan je bio krenuti u 17 , uzletjeti u 19, sletjeti u 23. Povratak u RH letom u 07.00 idući dan. Da, plan je jedno, ali znate ono „tranquillo“ i „Inshallah“. Krenuli smo u 21, došli u Tindouf oko 23, uzletjeli oko 02:30, sletjeli oko 5:30 i onda je bila juuuuuurnjava sa terminala 4C do terminala 4 brzim vlakom po kofere, pa taxijem do terminala 2 pa kroz terminal do izlaza H80 tako da smo u skoro zakasnili na let (u stvari let je kasnio zbog nas preko 20 min i uletjeli smo u avion sa koferima od 23 kg).

Savjet više: tko ide neka uzme let za RH barem 24 sata od predviđenog termina slijetanja, jer su jedne godine krenuli zbog oluje 12 sati kasnije).

TROŠKOVI

Teško je ovdje reći o troškovima putovanja, jer ono što je nekome malo drugome je puno i doista je nezahvalno, ali kako je to podatak koji je javan i koji se može lako utvrditi pišem o troškovima.

Put Zagreb – Madrid – avio karta, jedna noć u Madridu, jedna noć .u Madridu nakon povratka, nešto prijevozna sredstva (taxi ili autobus ili metro) – kako si tko organizira.

Sve ostalo je 850 eura i ta cijena uključuje charter let, smještaj, hranu, vodu. Sve. U Smari troškovi će biti oko 100 eura – računajte na one Pepsije i bombone i nešto je red ostaviti obitelji (mi smo ostavili 60 eura po osobi), ali to nije pravilo.

Da li je to puno ili nije ne bih o tome, ali ovo je jedno iskustvo koje će svakome ostati u sjećanju cijeli život. Da li je to sada puno ili ne?

Posjeta obitelji iz 2018. godine

Naša avantura - dio. 1. (lekcija života)

 

U veljači 2018. godine posjetio sam jedan kutak zemlje – negdje u Alžirskoj pustinji daleko od nama „normalne civilizacije“, ali taj kutak me je očarao, a ljudi koji tamo žive su me svojom toplinom osvojili i tada sam si obećao da ću se jednom vratiti. To obećanje ispunio sam ove godine i ponovno sam se vratio u Smaru – izbjegličko naselje gdje žive predivni ljudi  - Saharavci. Samo u jednoj rečenici, Smara i još nekoliko gradova predstavljaju izbjeglički kamp koji je od strane UN-a financiran od 1976. godine od kada su ih Marokanci protjerali sa njihove zemlje. Oduzeli su im zemlju, ali ne i dostojanstvo i ljubav. To je bio i jedan od razloga zašto se nisam htio vratiti sam već smo se ove godine tamo uputili moja Klara Ana i ja. Jedan od izgovora je bio da sam ponovno htio trčati trku u pustinji (polumaraton), a Klara se htjela okušati u utrci na 5 km. Ona je doista skromna mlada djevojka koja se od prvih trenutaka bori za drugoga, izuzetno je osjetljiva na nepravdu i zaštitnički nastrojena prema slabijem. Ima svoju riječ, a kako je odlična studentica to joj je nekako bila i nagrada za dosadašnji trud. Ali ne samo i nagrada već i životna škola, jer sam joj htio pokazati da pored ispraznih života njezinih vršnjakinja opterećenih materijalnim stvarima, beskonačnim kavama i razgovorima koji ne vode nikamo ima i drugih opcija. Boljih opcija. Ljepših opcija. I tako smo Klara i ja sjeli u avion i iz Zagreba uputili smo se u Madrid koji je bio početna točka našeg putovanja. Ma u stvari, to je bilo putovanje da se Klara i ja malo povežemo, da provedemo vrijeme međusobno, da se zezamo, ali i da nešto naučimo. U Madridu smo proveli dva dana ispunjenja šetnjama i meni bitnim stvarima koje sam joj htio pokazati u Madridu (koliko uopće je to moguće 2 dana), a to su posjet Muzeju Reina Sofia gdje smo uživali gledajući veličanstvenu sliku Pabla Picassa „Guernica“, posjetili smo spomenik Federica Garcia Lorce, vidjeli Atochu te uživali u ručku u najstarijem restoranu na svijetu „Sobrino de Botin“ koji neprekidno radi od 1725. godine. U njemu je kao konobar radio umjetnik Francisco de Goya, a spominje se u jednom romanu Ernesta Hemingwaya. Uživali smo u vermouthu  jednoj od najstarijih taberni u Madridu, ali kako je Madrid predivan i ima puno za ponuditi ova dva dana su nam brzo prošla, a čekao nas je odlazak u Alžir i u posebnu Smaru……….

Botin

Specijalitet - mladi prašćić u krušnoj peći

Guernica

Spomenik  Federico Garcia Lorca

"A GDJE JE DEČKO MOJ?"

„A gdje je dečko moj?“ bilo je pitanje sa kojim se Kraljica zadnjih nekoliko godina budila. To je bilo upućeno Maxu. Onda je objema rukama zagrlila Maxa i poljubila ga u glavu između očiju. Zatim je ispod popluna potražila Bucka i njemu dala pusu, a i ja sam ponekad imao sreće pa je i mene poljubila. Iskreno, bila je to lijepa rutina kojom smo počinjali dan, a jutarnje šetnje bile su samo za nas dečke. Ali toga više nema. Naš Max uginuo je 2. 10. 2023. godine i malo je reći da smo svi u kući shrvani. Bio je to naš prvi pas. Naš vjerni Maxo koji nas je pratio gdje god da smo putovali. Možda najtužniju rečenicu koja opisuje našu bol rekla je Klara kada smo ga sahranili. „Nije fer, imam osjećaj da sa njegovim gubitkom i moje djetinjstvo je prošlo.“, a to je i istina, jer je Klara bila stara 7 godina kada nam je došao u kuću Max. Puno dobroga nam je dao Max, puno više nego što smo mu vratili. Bilo je dana kada smo bili svi živčani, ludi od posla, ludi od nekih problema, a kada je pala noć i kada smo legli na kauč Max je bio taj koji je u trenutku sve to odnio. Imao je on na kauču posebno mjesto, a to je između mojih nogu. I iako naši dečki mogu sve u kući ipak je postojalo jedno pravilo koje je bilo više za Bucka nego za Maxa, a to je to mjesto između mojih nogu. To je bilo isključivo Maxovo mjesto i Buck iako je puno puta pokušao prije Maxa uskočiti i zauzeti poziciju uvijek je bio „deložiran“. Buck je imao svoj mjesto, a to je ispod moje lijeve ruke. Tako smo gledali TV, sve dok se u jednom trenutku dečki ne bi digli,otišli od mene i došli Kraljici. Ona ih je znala smjestiti tako da je svatko od njih dobio svoj trenutak draganja, maženja i mjesta za spavanje. Max je bio pas sa kojim se svaki drugi pas mogao slagati. Kada je bio u punoj snazi nisi ga mogao nikako zeznuti. Točno je znao kada se spremamo za putovanje i u trenutku kada bi otvorili ulazna vrata nekako bi pobjegao van i uletio u auto. To je jedini trenutak kada je pokazao stav i bilo ga je teško zeznuti da izađe iz auta. Volio je on putovanja. Puno smo putovali,  a možda jedna od najboljih scena je kada smo bili u Veneciji i kada je na trgu Sv. Marka jednostavno legnuo na pod i odbio je hodati. Bilo mu je vruće i ništa nije pomagalo da ga dignemo i da krene se šetati tako da nije bilo druge nego ga nositi u naručju. Max nije volio kišu niti mokro. Kada je kiša padala naše šetnje bile su vrlo kratke. Max nije volio niti hladno i pamtim jedno skijanje kada sam ga dobrih 3 km nosio uzbrdo ispod jakne, jer nije htio hodati po hladnome. I iako su mi ruke u tome trenutku bile teške i bolne sada bih ga nosio još 3 km da je tu sa nama. Bilo bi nepošteno i nekorektno pisati o Maxu, a ne spomenuti našeg Bucka (Buckija, Bakijandera).  Naši dečki su bili baš pravi prijatelji. Sve su dijelili, a posebno bi im bilo uživancija jedno pored drugoga legnuti pored kamina i grijati se. To su bili trenutci kojih se želim sjećati. Kako se Max razbolio i često smo sa njime odlazili veterinarima naš Buck je cijelo vrijeme ležao u hodniku i gledao prema ulaznim vratima čekajući svog kompića. Teško mi je gledati mjesta u kući gdje je Max znao spavati, gdje se znao grijati na Suncu, gdje je znao sa Buckom odmarati se poslije šetnje.

Naš dobri Max! Naš prvi vjerni prijatelj! Mirno spavaj i pazi na nas tamo gdje si! Volimo te svim srcem Klara, Matija, Barbara i ja. Naš dobri Max!