Prije 2 godine zbog bolesti uspavali smo našeg Maxa. Max je bio naš prvi pas. Naš prvi član obitelji. Naša maza i ljubav. Buck-u je bilo teško bez njega. Naočigled je pao u depresiju. Svi smo pali u depresiju, ali sam u tim trenucima rekao da ću do kraja života imati psa. I onda sam bez znanja Kraljice i djece doveo našeg Vitu. Kraljica je u prvoj minuti bila iznenađena što je tako malo, predivno stvorenje kući. Bilo joj je teško zbog Maxa. I mi smo bili zbunjeni. U svakom Vitinom pogledu, u svakoj šari na tijelu, u svakom trenutku tražili smo u njemu Maxa. Bili smo nepravedni. On je bio poseban. I onda smo si rekli da je to naš Vito i ne smijemo to raditi. I zbog Maxa. I zbog Vite. I tada nekoliko dana od njegovog dolaska Vito je postao naš. Potpuno svoj i naš. Imao je puno mana, ali još više vrlina. Vito je poseban. Niti Max niti Buck nisu bili kao on. Potpuno svoj. Naš mali blento. U kući više nismo govorili glasno riječ „idemo“, jer u svakom kontekstu te riječi Vito je bio ispred ulaznih vrata i čekao. Uvijek je bio spreman izaći. Šetati se. Trčati. Imao je energije za puno većeg i jačeg psa, ali na večer to je bila druga priča. Postao bi kao mačka. Umiljat. Miran. Mogao si spavati na njemu. Mogao si ga dragati do mile volje. Naš Vito. I onda se desila ta prokleta srijeda. U jednom neočekivanom trenutku skončao je svoj život. Bio je sa nama 2 godine i nemam riječi kojima bi mogao opisati svoje osjećaje. Naša kuća je prazna. Njega više nema. Fizički. Ne prođe niti trenutak, a da ne okrenem glavu da vidim jel pored mene. Bio je „moj“ pas. Svako jutro te predivne dvije godine sa njime mi smo se šetali. Ranom zorom. Uglavnom nekih 5 minuta prije šest sati. Bio je dovoljan jedan glasniji uzdah i to je bio znak za njega da dan počinje. Šetnja sa tatom. Hrana koju će mu mama dati. Keks uz kavu koji će mu mama i tata dati. Misli mi bježe. Ne mogu suvislo napisati dvije rečenice da imaju smisla. Takav je bio i on. Vrckav. Uvijek i svuda je htio biti. Pokopali smo ga pored Maxa. Dečki sada trče i igraju se zajedno. Negdje gdje kažu da je bolje. Iza duge. Duge ja ne volim. Podsjećaju me na jutro prije potresa u Sisku. Tada sam ih vidio dvije i nazvao Kraljicu da joj to kažem. Nekoliko sati kasnije bio je potres. Taj dan kada je Vito stradao Kraljica je bila uništena. U životu je nisam vidio takvu. Teško je opisati bol koju ona proživljava, ali …. zna ona da je to bila sudbina. I to nas tješi. Klara koja je bila uz nju poslala nam je jedan lijepi članak da svaki pas bira trenutak kada će otići. Pas odlazi od obitelji kada shvati da je ostavio trag u obitelji. I niti jedno liječenje, niti jedan veterinar to ne mogu promijeniti. To je tako. Oni dolaze sa svrhom, oni su tu sa svrhom i odlaze. Postavljamo si pitanje koju smisao (teško je napisati svrhu) imao je naš Vito u ove dvije godine. Što je on ostavio nama? I to je pitanje koje smo si postavljali ovih dana. I onda nekako sve se posložilo. Vito je bio pas koji nas je volio. Koji nije mogao bez nas. Koji je svoju ljubav dao u svakom svome atomu. Njegova ljubav je bila neopterećena, bezuvjetna, vječna, svemirska. Bio je tužan kada smo odlazili na posao. Tada je svoju frustraciju liječio na način da je radio nered. Izgriženi tepisi, svaka lajsna oko parketa, nekoliko jastuka, knjiga, časopisa, tenisica, fotelja on je dohvatio. Kada bi to vidjeli bilo smo ljuti. Kako smo blesavi bili. I taj dan on je napravio najveći nered u kući. Dugo smo razmišljali o svemu. I hvala ti Vito naš. Hvala ti naš predobri Vito. Naučio si nas da stanemo „na loptu“, da ne treba sve biti po „špagi“, da može nešto ostati nesavršeno. Naučio si nas da se smirimo, da se okrenemo jedni drugima, da nije nužno svima i u svakom trenutku udovoljiti. I ona uništena fotelja. Ona je postala savršena. Naša. Barbarina i moja. I ostaje do kraja života uz nas. Kao podsjetnik na jednu plemenitu dušu koja je bila uz nas. Na našeg Vitu.
P.S.
Vito moj, dragi moj Vito. Znaj da mi fališ neopisivo. I dok su cure plakale dok smo ga pokapali meni je jedna suza pala. Pitao sam se da li je to normalno. Jednostavno možda u šoku nije bilo mjesta za suzu. I onda slijedeće jutro kada sam vidio naše kekse, kada je celofan zašuškao…..i sada dok pišem ovo nisam svjestan i ne mogu si objasniti zvukove, jecaje, tugu, agoniju, jad, bol koji je iz mene izišao.
Ti si naš. Tebe nema, ali ja jedem kekse na način kako si ih ti jeo sa Buck-om. Smrvljeni i onda mrvice sa salvete pokupim. Legnem u krevet i dignem poplun gledajući mjesto gdje bi ti bio. Vito moj. Sauna je mjesto gdje se B i ja dobro osjećamo. Volio si saunu. Svaki puta kada smo završili ti si još 20 minuta uživao o toplini. Volio si Bucka. Gnjavio si Buck-a. Hrdali ste igračke, ali na kraju dana legli ste jedan pored drugog. O moj dobri Vito, hvala ti na svakoj sekundi tvoga života sa nama.
