Sjedim prije nekoliko dana na kavi sa svojim prijateljem Vedranom Cvancigerom i po tko zna koji put analiziramo utrku halfironman-a u Petrčanima i on mi ničim izazvan kaže: «Rafo moj, jedva sam dočekao da mi završi ovaj «profesionalizam» (3 mjeseca treninga) i da se konačno bacim u rekreaciju.»
Da, teško je biti redovan sportaš uz posao, brigu oko obitelji, djeci i svim onim drugim životnim situacijama u kojima se svakodnevno nalazimo.
Ja sam već treću godinu u svakodnevnom pogonu što se tiče priprema za ironman utrke, a već nekih 10 do 15 godina u redovnom režimu treninga (daljinsko plivanje i triatlon). Teško je sve skupa uskladiti da to dobro funkcionira, ali ja moram biti iskren i imam mnoge olakotne okolnosti koje mi omogućavaju takav način života.
Jučer je bio Majčin dan, ali kada sam sa svojim dečkima iz BK Roda prijavljivao biciklističku utrku u Zagrebu uopće nisam znao za to, tako da je dan prije utrke između B i mene nestalo u pojedinim trenutcima tona, jer sam ja planirao ići na utrku, a ona nije bila za to. Nakon nekoliko osmjeha i samo zahvaljujući svojoj dragoj koja je na ručak pozvala svoje i moje roditelje radi Majčinog dana ja sam mogao otići na utrku,a sve pod izgovorom «pa znaš li koliko sam do sada vremena utrošio u pripremu, pa zar ćeš dopustiti da 50 dana prije ironman-a ne odradim najbitnije treninge».
U nedjeljno jutro probudio sam se oko 6,00 sati, doručkovao, potrpao stvari u auto i pokupio prijatelja Saky-a sa kojim sam se uputio u Zagreb na Jarun od kuda je startala biciklistička utrka «ZAGREB GRANDFONDO».
 |
| Zadnja klopa prije utrke |
Na Jarunu cijela moja biciklistička ekipa iz BK Roda se kompletirala i nas devetorica predstavljali smo klub. Sama utrka ima dvije trase i to jednu dulju od 115 km i kraću od 90 km (tzv. «pussy race» kod mojih dečki) s time da su u stvari ovih 90 km i najtežih i tu se trase poklapaju, jer se u tome dijelu prelazi i najteži dio obje utrke.
Start je bio u 10,00 sati te smo od Jaruna u «zatvorenoj vožnji» vozili Slavonskom avenijom preko Držićeve ulice i ispod Miramarske do Mesničke ulice.
 |
| Pred start utrke |
Svaka čast biciklistima koji su nastupali u proteklim godinama na ToC-u (Tour of Croatia), jer se zadnja etapa vozi upravo po kamenim kockama koje se nalaze u Mesničkoj ulici i izuzetno je teško upravljati biciklom po takvoj površini. Nakon uspona na Gornji Grad preko Mesničke ulice odlazimo prema Mihaljevcu od kuda utrka i starta. Od samog početka starta slijedi 2-3 km uspona pa nakon toga mala nizbrdica i nakon oštrog lijevog zavoja slijedi najteži dio utrke, a to je uspon na Sljeme.
Sam uspon je u dužini od 12 km i nakon što je prva najbrža grupa biciklista odjurila naprijed uslijedilo je mukotrpno penjanje uzbrdo. Ja sam odmah na samom početku penjanja prestigao svog prijatelja iz kluba Davora Rosandića i nekih 100-njak metara nakon toga susreo sam se sa Vedranom te smo se rame uz rame penjali na vrh Sljemena. Svakim metrom kojim smo se penjali zrak je bio sve hladniji i ukupna visinska razlika koja se na penjanju prelazi je preko 950 m.
Iako sam dan ranije trčao 17 km nisam osjećao bol u nogama tako da mi nije bio problem se penjati te sam držao prosjek od 280 W do 300 W cijelom trasom.
Ja sam puno napredovao u biciklizmu u proteklih godinu – dvije, ali nikada neću prevladati strah od spuštanja tako da me je cijela ekipa koja je bila oko mene i Vedrana prilikom penjanja prestigla na spustu, a negdje na polovici spusta dostigao me je i Davor. Dogovor je bio sa Vedranom da će me čekati na kraju spusta te da ćemo zajedno nastaviti. Nakon što sam se dobro smrznuo prilikom spuštanja, jer je cijela trasa zaklonjena od sunca i nakon što se staza izravnala počeo sam jače voziti u nadi da ću uspjeti stignuti barem neke vozače koji su me prešli na spustu. Tako je i bilo. Prvo sam naletio na Vedrana i da mu se nekako odužim za čekanje prelazim na čelnu poziciju naše grupe i malo – pomalo «hvatamo» vozače ispred tako da nas je u jednom trenutku u grupi bilo i preko 10.
Noge su radile fantastično i iskreno sam se iznenadio da mi tako funkcioniraju, a što znači da dobra vožnja od prošlog tjedna nije bilo izuzetak već je očito stanje moje biciklističke forme zadovoljavajuće.
Vozeći se uz Vedrana dogovaramo se hoćemo li ići na veliku vožnju ili skratiti pa na malu, a kada mi je on rekao da mu se ne da voziti po ravnome narednih 40 km odlučujemo se na malu trasu ili tzv. «pussy race».
Nakon odvojka koji je dijelio malu i veliku trasu ostajemo ponovno Vec i ja sami i vozimo se kao da smo na biciklijadi gledajući okolicu i komentirajući kuće pokraj kojih prolazimo. Dolaskom na Zagorsku magistralu vidimo na nekih 500 – 600 m ispred nas grupu biciklista i plan je da ih pokušamo sustići. Tko nije vozio bicikl u trci ili u nekoj grupi ne može znati koliko je teško dvojici biciklista dostići grupu koja ima nekoliko vozača, a posebno ako ti vozači znaju voziti i ako se redovno smjenjuju na čelnoj poziciji. Na žalost pokušaj hvatanja grupe nam propada i nekih 10-ak km prije kraja kada smo skroz smanjili brzinu na nas «nalijeću» dva biciklista te i mi odlučujemo se «zašlepati» iza njih i pokušati ponovno dostići grupu. Ideja je bila da svatko od nas da smjenu i kada je došao moj red ja sam ju pošteno dao, ali sam očito potrošio svu snagu tako da nekih 6-7 km nisam više mogao pratiti ovu moju malu grupu te ostajem sam. Taman kada sam se smirio i kada sam postigao jednu pristojnu brzinu ponovno na mene «nalijeće» grupa od cca 10 biciklista i sada odlučujem da ću voziti s njima. Vozimo se tako nekih 4-5 km i međusobno si dajemo smjenu, a ulaskom u Zagreb upadamo u prometnu gužvu (cesta nije bila zatvorena za promet) i tu se grupa raspada. Ne želeći forsirati bilo kakav pad ili nešto gore zadnjih dva km vozim polako i završavam utrku u vremenu od 3 sata i 11 minuta sa preko 1100 m elevation gain-a.
Vraćajući se na početak ovog bloga doista je teško biti «profesionalni rekreativac», ali ako nešto voliš i ako te to čini sretnime i ispunjenime i ako nalaziš neki duhovni smisao i smiraj u sportu koji voliš to nije problem. To je ljubav i strast pa čak i ovisnost.
 |
| Vožnja po Zagorju |
Nakon predivno provedene nedjelje jedva čekam slijedeću, jer nam u posjetu dolaze prijatelji iz Beograda (obitelj Mihaila Živkovića), a kojega sam nagovorio da dođe i da se okuša u vožnji po pravom biciklističkom terenu, jer u nedjelju starta «SISAK GRANDFONDO», a koju utrku organizira moj biciklistički klub BK Roda. To je biciklistička utrka od 125 km (nema male trase J) po zaista zahtjevnom biciklističkom terenu i biti će pravi gušt voziti tako da će nedjelja opet biti «radna».
 |
| Vedran i ja nakon utrke - netko je jaaako ogladnio |
GARMIN PROFIL VOŽNJE
