7.8.16

AMERIKA 2016 - Chicago 10 km race

Nedjelja. Nekima je nedjelja dan odmora, a nekima je nedjelja dan sporta. U mojoj obitelji nedjelja je dan odmora. Maa, naravno ne za sve. Za mene je nedjelja ili barem nedjeljno prijepodne rezervirano za sport. Dobrih navika se ne treba odricati i na putovanju. Prilikom priprema za odlazak u Ameriku naravno da sam prosurfao što Chicago nudi od sporta za vrijeme našeg boravka tamo te sam našao da će danas biti utrka na 10 km. Premišljajući se da li da se prijavim ili da se ne prijavim (u stvari čekajući hoće li nedjelja i za mene silom prilika biti dan odmora) vrijeme je prolazilo, a samim time i vrijeme prijava. Kada sam se odlučio prijaviti utrka je bila rasprodana. Međutim, nema veze, Balkanac je u Americi pa će se snaći. Na sam dan utrke došao sam pred start i prošao kontrolu chipova (1. savjet: doći puno prije utrke dok se kontrola ne vrši.) Nakon toga sam lagano sjedio na mjestu gdje će biti start, jer nisam imao startni broj pa sam se "zakamuflirao" u sjedača. Utrka je krenula, a ja sam odmah na startu skinuo majicu (2. savjet: kad nemate startni broj trčite bez majice). Utrku sam planirao otrčati onako laganica za gušt, ali adrenalin je proradio i počeo sam se doista trkati, a samim time i dovoditi "se u opasnost" da me netko skuži, jer sam polako izbijao iz grupe prema vrhu, a time sam bio izloženiji pogledima organizatora na stazi. Utrka je prolazila, ja sam trčao, ponegdje se namjestio za fotkanje i dolazak u cilj je bio fantastičan. Hrpa ljudi koja navija, a ja sam samo protutnjao pored njih ne želeći stati da me netko priupita zašto nemam startni broj. Dolaskom do mjesta gdje se dijele medalje zauzeo sam pozu da mi se stavi medalja, ali me je cura skužila i pitala me gdje mi je startni broj. Ja kakav jesam rekao sam joj da mi je pao, ali se ona nije predavala te je pozvala supervizora utrke koji mi je postavio isto pitanje. Rekao sam joj besramno da mi je broj pao te mi je rečeno da mogu dobiti medalju, ako donesem startni broj. Kakva je to utrka, ako nitko za nju ne zna ili ako neću imati uspomenu pa sam razmišljao kao doći do broja. Kažu: "Možeš otići sa Balkana, ali Balkan ne može iz tebe". Tako sam i ja kao pravi balkanac našao frajera koji se taman presvlačio i pitao ga da mi da broj. Prvo njegovo pitanje bilo je gdje mi je moj broj, a kada sam mu rekao da mi je pao, njegov pogled pun tupila govorio mi je: nastavi Marko dalje sa razgovorom. Uspio sam ga privoliti da mi da svoj broj te sam važno otrčao opet do iste djevojke da mi da medalju. Sav veseo otrčao sam u hotel ne želeći se dovoditi u situaciju da opet nešto moram objašnjavati ili da me nekako skuže da sam "padobranac u utrci". Uglavnom otrčao sam 10 km u Chicagu i ovaj grad mogu staviti na popis gradova u kojima sam se natjecao. I u novčaniku mi je ostalo 100$ koliko je došla kotizacija za utrku.
Nakon utrke red je bio odmoriti mišiće pa sam zajedno sa svojima otišao na plažu gdje sam se rasplivao tako da i plivanje mogu "upisati" pod rubriku "odradjeno" u Chicagu.


CHICAGO 10 KM RACE

CHICAGO OWS