IRONMAN KLAGENFURT - UTRKA

Subota, a u meni počinje nemir. Nije to strah već poštovanje prema dionici koju moram proći. Svi sportaši znaju za osjećaj kada si siguran u sebe, ali nastup nikako da dođe. Tako je i meni bilo. Mislim da je kod neke trke najgore čekati da ona počne, jer kada trka krene više nema razmišljanja. U subotu u jutro otišao sam na briefing. U šatoru u koji je stalo nekoliko tisuća natjecatelja voditelj je bio fantastičan. Bila je to stand up komedija u kojoj je voditelj objasnio sva pravila utrke na jedan opuštajući način. Nakon toga, kava u gradu, lagana šetnja i odlazak po bicikl u hotel. Nakon ostavljanja bicikla u T1 zoni i ostale opreme odlazimo na ručak i nakon toga u sobu na odmor. Nisam se mogao opustiti, jer sam iščekivao jutro i početak utrke. U glavi počinjem razmišljati da li da idem svom snagom ili da ovu utrku uživam i da idem lagano uživajući u svakom pokretu.

Zadnji obrok prije utrke

Posljednje nježno šaputanje sa Bjuti

PLIVANJE

Plivanje. 3,8 km za 57 min. Kralj. Idemo na drugu disciplinu, jer se ovdje nema više ništa dodati. J

Pred start utrke

Ok, vratit ću se na ovaj segment utrke kako bi ipak pokušao prenijeti neke emocije sa ovog dijela.

Kako je ovo utrka sa nekoliko tisuća natjecatelja organizator je napravio nekoliko zona sa predviđenim vremenom plivanja te je svaki natjecatelj mogao ući u onu zonu za koju je smatrao da je realni pokazatelj njegove brzine plivanja. Kažu moji prijatelji triatlonci da «kada ne znaš kako onda samo jako» tako da sam ja ušao u zonu sa predviđenim vremenom plivanja ispod jednog sata. Možda je to bilo ambiciozno, ali dobro sam trenirao i znao sam da je to neko moje realno vrijeme plivanja. Osim toga, uvijek na svim utrkama volim startati na samom početku, jer na taj način nitko me ne može usporiti, a oni brži će ionako me prestići. Kako je na utrci predviđen «rolling start», a to znači da svakih 8 sec starta 8 natjecatelja, ja sam se pobrinuo da budem među prvima te sam startao iz trećeg naleta. Plivalo se u fantastično čistom jezeru gdje je voditelj sa jučerašnjeg briefinga i rekao da je ovo prva okrijepna stanica, jer u svakom trenutku možemo popiti vodu, a da nam se ništa ne dogodi. Plivalo se od starta 1,2 km prema sredini jezera, zatim okret i 500 m plivanja te ponovno okret i daljnjih 1,2 km plivanja. Zadnjih 800-900 m plivalo se u kanalu koji je širok oko 8 metara, a dubok oko 1 m. Znajući za ovih zadnjih 800 m želio sam doći sa što manje plivača u kanal kako bih imao mjesta za plivanje i kako bi izbjegao bilo kakav udarac, jer je prestizanje u kanalu kada je ispunjen plivačima nemoguće. Ne znam da li su i drugi plivači promjetili, ali na ulazu jezera u kanal struja je tako jako da sam imao osjećaj da me kanal uvači u sebe, a što sam iskoristio, jer sam tu pojačao zaveslaj i samim time brzinu plivanja.

Plivanje u kanalu

Ja sam skroz lijevo

Dolazim do cilja, gledam na sat i vidim vrijeme plivanja 57:12 min (tempo 1:28 min/100 m). Ok, tako su se karte posložile i nema druge već u istom tempu nastaviti dalje, a to je full gas pa što bude.

U T1 provodim 7 min i to iz razloga što je izlazak iz vode do opreme dosta dugačak (200-300 m), a onda opet iz šatora do bicikla i nazad, a dogovor je i sa trenerom bio da ne žurim u tranzicijama.
BICIKL
Vozilo se dva kruga po 90 km i prema podacima sa internet stranice organizatora bilo je više od 1600 m visinske razlike iako je moj garmin pokazao da se radilo o 1100 visinske razlike. Ja moram priznati da sam dobro odlučio kada sam startao sa Bjuti, jer ne vjerujem da bih sa TT biciklom mogao na nizbrdicama držati tempo vožnje koji sam držao, jer kako sam već rekao strah me nizbrdica. Prvih 92 km završavam za 2:48:44 h i odlazim u drugi krug još uvijek odmoran. Ova utrka prema tadašnjim pokazateljima je krenula dosta brzo i jednostavno sam se prepustio i rekao sam sebi «sada ili nikada». Drugi krug pokušavam držati isti tempo i to mi uspijeva do zadnjeg većeg brda kada mi brzina opada, ali još uvijek je to sasvim dobro za jednog sto kilaša. Osjećam sam se baš jako i skroz fokusiran na svaki segment vožnje. Hrana, piće, položaj na biciklu, kada krenuti, kada popustiti kako bi rekao moj prijatelj Saša Kulauzović bila je to «vožnja života». Vjerujem da sam tako i izgledao. Skroz fokusiran, "na nožu". To je to. Vrijeme za debelo ispod 11 sati. Ovdje posebno hvala dečkima iz Alpha Bike Shop-a koji su mi Bjuti pripremili fantastično i nikakvih zamjerki nemam. Ova je utrka pokazala kako je fantastično aerodinamičan moj Cervelo S3, a vjerujem da će biti u budućnosti prilike i za S5 (Sponzori javite seee :)

Okret na 1. krugu

Bicikl završavam u vremenu 5:37:36 h te mi je to dovoljno za 169 mjesto M40, 771. po spolu, 807. od svih natjecatelja. Ponovno u T2 provodim 7:00 min gdje sam obavio i malu nuždu. Slučajno u trenutku uzimanja vrečice sa opremom vidim Barbaru i zovem ju. Ona me pita kako sam, a ja joj odgovaram «lud sam, nisam pao, idem trgati dalje». 

"Luuuuud sam, idemoooo"

TRČANJE

Ah, trčanje. Tu je utrka krenula u drugom smjeru. Smjeru koji nisam želio. Dogovor sa trenerom je bio da krenem što laganije, jer noge nakon ovakve duge i jake vožnje idu same. To može biti kobno. Prvi kilometar 5:20, drugi kilometar 5:16 krećem u treći kilometar i 10 m prije nego će mi na ruku staviti traku da ulazim u prvi krug grč u desnoj nozi, pa u lijevoj. Eee, jebem ti, što je ovo? Lagano se šetam i znam da će grč popustiti, ali gledam lica ljudi oko mene i pokušavam si predočiti što su mislili; «nije ni krenuo, a već ima grč» , «ovaj neće do kraja». Odlučujem ih zajebati, stišćem zube i «gazim» ispred sebe. Grčevi prolaze, tempo se popravlja i počinjem trčati po planu, a to je 22 km u 2 sata, a što znači da bi maraton trebao završiti ispod 4 sati.

Prvih 21-22 km sve je bilo ok, ali tada nastaju problemi. Nikada, ali nikada nisam se žalio ili vadio na povrede prije utrke, jer kada si na utrci tamo si svjesno i smatra se da si spreman. To ne želim niti sada, ali činjenica je da sam nekih 7 dana prije utrke trčao i da sam nezgodno stao i istegnuo Ahilovu tetivu. Kada sam odmah nakon povrede nazvao svog prijatelja ortopeda dr. Abela Balaška i kada sam ga pitao što da radim, on mi odgovara da mirujem 10 dana. «Pa kako da mirujem 10 dana kada utrku imam za 7?» pitam ga, a on mi odgovara «Sretno». Ahilova tetiva me počinje sve jače boliti i više nema ništa od trčanja onako kako sam planirao. Nekako kombiniram trčanje i šetnju i prvih 30 km prolazim još uvijek u zadanom vremenu od 3 sata. Nakon toga, više ništa nije bilo onako kako sam planirao i više hodam nego što trčim, ali znam da je kraj vrlo brzo i da završetak utrke više nije u pitanju. Maraton završavam u vremenu od 4:29 h.

Sada nekoliko dana poslije utrke analizirajući samo trčanje mislim da je ovom neočekivanom rezultatu prethodilo 3 razloga, a to su: povreda Ahilove tetive, jaki bicikl koji je sigurno noge umorio i nedostatak dugih dionica na treninzima. Ja sam radio dosta kratkih intenzivnih dionica, ali sada to vidim da mi nije bilo dovoljno već sam trebao možda imati i puno više dužina. Međutim, ovo je stvar analize mojeg trenera Nemanje Koraća kojemu se ovom prilikom i zahvaljujem, jer sam u odnosu na prethodnu utrku svoje vrijeme popravio za 28 minuta tako da 11:18 sati je fantastičan rezultat na koji sam ponosan.

Posebne zahvale idu mojim «divljacima» koji su bili cijelo vrijeme uz mene i Barbaru kao i svim ostalim prijateljima koji su me pratili «u živo» te kada god bi osjetio bilo kakvu bol sjetio sam se njih.

Naravno, što reći o mojoj Barbari kojoj sam neizmjerno zahvalan i koja je nakon utrke pustila i suzu u zagrljaju njezinog ironmana.

O SAMOJ UTRCI

Ovo je bila 20. godina od kada se ironman utrka održava u Klagenfurtu i pored ironman utrke u Rothu i na Koni (Hawaii) ova utrka spada u tri najspektakularnije i najcjenjenije utrke na svijetu. Prošle godine sudjelovao sam u Venezia-i na ironman utrci u organizaciji Challenge family organizacije i uspoređujući organizacije ovih dviju utrka radi se o potpuno različitim nivoima počev od opremljenosti okrjepnih stanica, publike, samog ulaska u cilj i svega ostalog te je Klagenfurt nekoliko kategorija više. Kod ovakve organizacije se ne može desiti da organizator biciklističku stazu skrati za 10 km kao što se to dogodilo ove godine u Venezii ili da se desi neko drugo odstupanje od zadanih dionica tako da svima koji žele jedanput i nikada više pokušati završiti ironman utrku moj savjet je uplatite je pod organizacijom Ironman-a. Platit ćete nešto i više, ali iskustvo i sve ostalo je nemjerljivo, a posebno ako utrku i završite.