Kao što pjesma QUEEN-a kaže "The show must go on" tako i ja odrađujem (za sada uspješno) svoj ovogodišnji trkački plan, a to je "svaki mjesec jedan halfmarathon". Danas sam po treći puta nastupio na Savskom Hendrix polumaratonu u Zagrebu. Za razliku od prošle godine koja je bila kišovita, danas je temperatura zraka bila oko 20 stupnjeva i sunčano. S obzirom da ovim polumaratonom završava ovaj tjedan priprema (dosta težak tjedan) i da sam jučer odvozio 60-ak kilometara u zonama doista nisam imao puno vremena odmoriti se kako bi mi noge bile svježe za utrku. Na žalost ili na sreću, trener nije mi poslao taktiku za ovaj polumaraton, pa sam se vodio idejom "ako ne znaš kako, onda samo jako". Krenuo sam doista jako i tempom koji ne mogu držati cijelu utrku, a to je 4:30 po km. Nakon 6 km sam se ustalio negdje na 4:40 i to sam držao do 10-og kilometra kada smo počeli trčati po šljunčanoj stazi. Naredna dva - tri kilometra sa vjetrom u prsa pokušavao sam održati tempo na zadanih 4:40, ali sam pao na 4:59. To je iz razloga što je podloga bila šljunčana i tenisica mi nije dobro prijanjala za podlogu već mi je noga bježala, ali sam bio uvjeren da bi tim tempom trčanja po drugoj podlozi bio brži tako da se nisam previše uzbuđivao oko toga. Nakon 14-og kilometra ponovno smo se popeli na nasip i do kraja je bilo 7 km trčanja po travnatoj podlozi. Plan je bio svakako trčati ispod 5:00 po kilometru, a što sam uspijevao. Negdje oko 17-og kilometra imao sam malu krizu, ali koju sam uspješno prebrodio te sam ponovno pokušao dizati tempo kako se bližio kraj utrke.
Ponekad, treba i ovako trčati "na nož", čisto da se osjeti bol i da se tijekom trčanja izvan "comfort zone" probijaju vlastite granice. Nakon otrčane utrke Garmin je pokazao prosječni tempo 4:50, ali i prosječan broj otkucaja srca je bio 175, tj. 95 % utrke sam otrčao u zoni 5. To je dobar pokazatelj da mi je srce dosta jako i da se mogu nositi sa jakim pulsom. Iako nije ovo moje najbrže vrijeme na ovom polumaratonu (do sada sam nastupao na sva tri) završio sam utrku sa 1:41:43 h.
Kada spominjem "comfort zonu", jučer sam razgovarao sa Braborom i na moje pitanje "zašto ona trči samo 6 km i ne trči više" dobio sam odgovor koji je u stvari bilo pitanje: "Zašto bi trčala duže? Čemu da se patim."
Moram priznati da sam tada ušutio shvaćajući da potpuno suprotno gledamo na trčanje. Dok sam ja više natjecateljski nastrojen ona više "gušta" u svojem trčanju i ne obazire se na vrijeme, duljinu ili nešto treće.
Međutim, očito je ovo pitanje bilo okidač za nju, jer na povratku sa utrke gledajući njezin profil na Garminu i Stravi vidio sam da se i ona pomaknula iz svoje "comfort zone" i da je po prvi puta otrčala 10 km. Bravo Barbara, ponosan sam na tebe!!
U stvari to je i bitno, polako otkrivati vlastite granice i polako ih probijati. Unazad nekoliko dana svjedočio sam pričama svojih trkačkih prijatelja koji su postavili možda u ovom trenutku nerealne vlastite ciljeve. Dugo se bavim sportom, a tu dužinu bavljenja sportom mogu zahvaliti samo činjenici da sam si tijekom svoje sportske karijere postavljao realno ostvarive ciljeve, tj. ciljeve koji su bili takvi da sam polako napredovao do nekih svojih maximuma. Po meni nešto bolje od osvajanja medalje i osjećaja na kraju utrke je onaj osjećaj puta do toga. Onaj osjećaj teških treninga, odricanja, suza, ali i smiijeha koji su doveli do toga rezultata. Možda će to onima koji su tek zakoračili u sport biti čudno, ali vjerujte to je tako. Put je lijepši nego cilj. I zato budite oprezni sa svojim ciljevima. Postavite ih tako da svake godine imate nešto za raditi, odnosno da vam trening bude smisao. Ja sam svoje plivačke motive postavljao iz godine u godinu i kada sam došao do maksimuma, a to je bilo 2009. godine kada sam preplivao Gibraltarski tjesnac nekako sam se ohladio od daljinskog plivanja i nekoliko godina me nije bilo kao plivača već sam tamo bio u nekoj drugoj ulozi (kao ponosni roditelj klinaca koji plivaju). Ove godine sam ponovno pronašao plivački motiv i jedva čekam da plivačka sezona krene, jer se "Rafo vratio."
GARMIN PROFIL UTRKE
