Prije nekoliko dana proslavio sam svoj 42 rođendan i u razgovoru s Barbarom došao sam do zaključka da sam sa njome više nego što sam bio sam.
Sve je počelo 23. 11. 1994. godine kada sam kao klinac od 20 godina stajao ispred Hotela Dubrovnik u Zagrebu i čekao da Ona dođe. To nam je bio prvi izlazak i sa grčem u trbuhu ispitivao sam se da li sam pogriješio što sam za prvi izlazak kupio ružu. Da li da ju u zadnjoj minuti bacim ili da joj je poklonim? Međutim, nekako u sebi znao sam da je ona Ta i da u ovoj situaciji sigurno "pobjeđujem" tako da sam ipak smogao snage i poklonio joj ružu.
Da, upravo ovu ružu koja se nalazi na fotografiji u ovom blogu, a koju je Barbara čuvala i čuva sve ove godine.
Možda će netko reći da ne postoji ljubav na prvi pogled, ali u našem slučaju očito nije tako.
Iako smo zajedno preko 22 godine i ova ruža možda na prvi pogled izgleda osušena i smeđa ona je u mojim očima i dalje predivno crvena kao i prije 22 godine.
Mnogi me moji prijatelji, poznanici znaju zaustaviti na cesti i pitati: "Kako je Matija?". Neki to pitanje postavljaju zato što su iskreno zainteresirani, a neki ga postave samo da bi eventualno čuli da nije ok. Međutim, sustav školovanja koji prolazi Matija je takav da ne može ništa biti loše. Ništa se ne prepušta slučaju, nema improvizacije. Sve je fantastično posloženo i organizirano i tvoje je samo da se prepustiš i da radiš ono što trebaš: "učiti i plivati".
Teška su to odricanja koja ne može svatko proći, ali nagrada koju ta odricanja daju nemjerljiva su sa bilo čime. Svakodnevno dizanje u 4.30 sati i odlazak na bazen u 5 te trening do 8, a poslije toga fakultetske obveze negdje do 13 sati,a poslije toga ručak, kratak odmor i ponovno trening te učenje ne daju prilike za bilo čime drugime. Sve je to dobro organizirano i kontrolirano. Ono slobodno vrijeme koje ima koristi za druženje sa prijateljima iz cijelog svijeta i putovanjima kako po Americi tako i po Canadi.
Nema propuštanja treninga, nema markiranja sa nastave. Treneri vode brigu oko toga i kao jedna od super stvari imaju grupu "Goooood morning" u kojoj treneri obaviještavaju plivače da je vrijeme za odlazak na trening uz moto marinaca:
"WE WILL LEAVE NO MAN LEFT BEHIND."
Čuda moderne tehnike danas su takva da ponekad imamo osjećaj da smo i mi sa njime tamo. Vijest se širi kao požar i odmah doznajemo sve informacije.
Kako to obično biva lijepe stvari dogode se neplanirano i neočekivano. Tako je sa informacijom koju smo dobili od Matije, a koja kaže da je Matija pored još 9 plivača ovaj tjedan proglašen plivačem tjedna svoje Federacije pored jedne od najboljih, ako ne i najbolje plivačice svijeta Katie Ledecky. Ovo je veliko priznanje za Matiju, ali i veliki ponos za mene i našu obitelj.
Protekli vikend proveo sam u ugodnom druženju sa prijateljem triatloncem Mihailom iz Beograda. U razgovoru sa njime između ostalih tema dotakli smo se teme "najbolje osobno vrijeme" ili "personal best". Svi mi koji se bavimo sportom i sami smo znali govoriti da nam je "ova trka PB" ili da sam popravio svoj PB za određeni broj sekundi ili minuta. I sam sam bio sklon takvom "pomicanju osobnih granica", a da li je to baš tako?
Naime, kako svi mi idemo iz trke u trku i kako se tijekom sezone natječemo u istim disciplinama skloni smo se uspoređivati sa proteklim trkama i gledati koje smo vrijeme postigli.
Da bi se radilo o PB zaključili smo da se mora raditi i o istoj utrci i istoj disciplini. Nije isto vrijeme postignuto na ravnoj dionici ili brdovitoj bez obzira što se radi o istoj udaljenosti. Da bi se radilo o PB mora se uspoređivati vrijeme iste utrke.
Od kada je ustanovljena 2012. godine utrka u Zagrebu pod nazivom "Zagrebački noćni cener" to mi je postala jedna od najdražih utrka i do sada sam trčao sve utrke.
Upravo ova utrka mi je pokazatelj forme na 10 km i "referentna utrka" za utvrđenje sa kojim "postavkama" idem u novu sezonu.
Na rezultat utječu i brojni "vanjski" faktori kao što su npr. vrijeme, godine starosti, broj učesnika na stazi (posebno ako se radi o kružnoj utrci) itd.
Međutim, bez obzira na PB bitno je tijekom utrke dati sve od sebe,a poslije utrke otići sa osmjehom i željom da se ponovno vratiš.
Prelijep proljetni dan može se provesti u zadimljenom kafiću. Isto tako može se provesti besciljnim bauljanjem kroz polupune (poluprazne) shopping centre u potrazi za onime što nam najmanje treba, ali može se provesti i u šetnji prirodom. Kako je Hrastovačka Gora od naše kuće udaljena oko 25 km ona predstavlja predivan izbor aktivnog odmora.
Iako sam navikao po Hrastovici trčati i trenirati predivan dan i bogatstvo proljetnih boja nametnuli su se sami od sebi te smo Barbara i ja odlučili provesti nedjeljno dopodne šetajući se po Hrastovici i pri tome fotografirati okolinu.
Biti u prirodi uz voljenu osobu i neometan od bilo koga ili bilo čega popiti čaj na friškom zraku za mene predstavlja potpuno ispunjen dan.
Volim statistiku. Volim i brojeve. Moji mi kažu da znam samo dvije računske operacije: množenje i zbrajanje. Možda je razlog za to profesionalna deformacija, ali volim zbrajati. Nakon ove sezone branja maslina mogu reći da sam u nekoj "pozitivnoj nuli". Obralo se 1125 kg maslina. Dobilo se oko 125 l maslinovog ulja ( oko 12 %). Znam koliko se potrošilo da bi se postigao ovaj rezultat, ali tko u ovom slučaju vodi brigu. Bitno je da imamo naše ulje i da ćemo ga imati do slijedeće berbe.
Kada sam 2003. godine od pokojne bake Kate dobio prvi komad zemlje u
Dubravicama (selo iznad Skradina) i na njemu posadio zajedno sa svojoj Barbarom
prvi maslinik od 36 stabala nisam ni slutio kamo će me ovaj hobby odvesti,
odnosno koliko će mi pružiti zadovoljstva. Od hobby-a ovo je preraslo u pravi
posao, odnosno od prvih 36 stabala maslina sada imamo nekoliko maslinika sa
preko 140 stabala i svake godine u listopadu ili studenom organiziramo berbu
maslina. Obično na berbu zovemo obitelj i drage prijatelje i to je vrijeme kada
uz šalu i smijeh obavimo veliki i težak posao branja maslina. Maslina je moje
omiljeno drvo i maslina je vrlo inteligentno drvo. Ona ne daje plod svake
godine i mora se doista puno stvari «poklopiti» da ona obilno rodi. Ove godine
ona nas je nagradila obilnim plodom tako da ćemo morati brati u dva navrata. U
prvom dijelu berbe pobrali smo točno 800 kg ploda i dobili 95 l maslinovog
ulja. Prilikom izrade ulja glavno pitanje među nama maslinarima u uljari je
«Koliko je bacila?» misleći pri tome na postotak ulja u odnosu na količinu
ploda. Ta količina ulja će biti znatno veća do kraja sezone, jer nas čeka
branje nekoliko «starih» maslina koje su obilno rodile. Kako je bilo ove
godine:
Ovo je moja splitska triatlon ekipa. Triatlon klub X. Svi tako različiti, a svima je zajednička ljubav prema triatlonu. I svi su oni završili najprestižniju triatlonsku disciplinu: IRONMAN. Iako nismo svaki dan zajedno svi živimo jedan san. I međusobno se bodrimo, lajkamo sportske slike, potičemo jedni druge i veselimo se zajedničkim uspjesima.
Ja mogu reći da sam i privilegiran biti u ovakvom društvu posvećenih osoba jednom sportskom cilju koji svoje vrijeme pored svakodnevnih poslovnih i obiteljskih obveza koriste samo za trening. Na žalost, mnogo mladih ljudi ne vidi prednosti sporta i ponekad ispadamo čuđenje u gradu u kojem živimo, ali nas nije briga. Mi furamo naš film. Sportski film. Triatlonski film.
Neću ih posebno imenovati, jer snaga našeg kluba je u zajedništvu.
Još kao klinac bio sam opčinjen morem, oceanom, valovima. Svoju opčinjenost "hranio" sam gledajući filmove kao npr. "Dan velikih valova" i slušajući glazbu The Beach Boysa. Zamišljao sam kakav je to osjećaj kada staneš na dasku i "zajašiš" val. Ta opčinjenost drži me i danas. SUP sam probao prošle godine zajedno sa Barbarom i odmah smo se oduševili. Putovati daskom uz obalu i pri tome razgovarati, a sve uz fizičku aktivnost je fantastična stvar. Prilikom stajanja na dasci svaki dio tijela je pod opterećenjem i sat vremena na dasci sigurno zamjenjuju nekoliko sati klasičnih vježbi. Jedna od ideja je bila kupiti si daske i zajednički provoditi više vremena na vodi, a pogotovo kada sam dao obećanje da ću neke svoje aktivnosti smanjiti na neku normalniju mjeru.
SUP-om sam došao u priliku ostvariti i svoju djetinju opčinjenost "jahanjem" valova. Prije nekoliko tjedana postali smo vlasnici svaki svog SUP-a (Redpaddleco). Prvo zajedničko krstarenje bilo je po meni izuzetno lijepoj i magičnoj rijeci Krki u predivnom Skradinu. Vjerujem da će još biti postova na ovu temu, ali čim sam došao u Sisak pala mi je na pamet ideja da SUP-om proveslam od Petrinje do Siska i tako budem vjerojatno prvi Sisčanin koji je to učinio.
U petak 16. 9. 2016. godine odlučio sam iskoristiti možda zadnje dane ljeta i otisnuo sam se rijekom Kupom iz Petrinje prema Sisku.
Put je trajao 3,30 min i za to vrijeme prošao sam 19,5 km.
Postoje ljudi koji neki "uspjeh" u životu mjere automobilima, satovima, kućama, motorima ili buteljama vina.
Možda sam i ja sam nekada bio takav, ali kroz godine neki životni prioriteti se promijene, neke stvari postanu nebitne, a neke izuzetno bitne.
Danas za mene najveće bogatstvo je imati vrijeme za obavljanje nekih stvari koje me čine sretnime ili kako bi moji klinci rekli "YOLO" (You only live once).
Toga se držim u životu i biti na rijeci sam, gledati ispod daske život koji prolazi (ribe, travu, i dr.) je neprocijenjivo. Osluškivati zvukove koje dolaze oko rijeke, a koji su prekidani ritmičnim ulaskom vesla u vodu je za mene osjećaj koji je teško nadmašiti.
Ništa se ne može mjeriti sa tim osjećajem i u potpunosti razumijem ljude koji su posvećeni jednoj stvari ili aktivnosti.
Moj "problem" je što se meni po glavi vrzmaju razne stvari, a koje će biti i predmet nekih drugih priča.
Iako zvuči kao klišej kada se kaže "svugdje je lijepo, ali je Doma najljepše" moram priznati da je to istina. Lijepo je putovati, ali se lijepše vratiti kući. Iz poštovanja prema državi u kojoj smo bili kao i iz poštovanja prema ljudima koje smo na putovanju sreli i s kojima smo došli u kontakt trebam napisati i nekoliko rečenica kao moj završni osvrt na ovo putovanju. Po Americi putujemo već dugi niz godina, a počeli smo 2006. godine kada je Klara bila stara 4 godine, a Matija 8. Tada su nam rekli da smo ludi što sa tako malom djecom odlazimo na tako daleki put, a mi smo radili po svojemu. Ovaj osvrt temelji se na svim našim putovanjima do sada. Kažu da Ameriku ili voliš ili ne voliš. U našem slučaju ne da je volimo već mogu slobodno reći da ju obožavamo. Amerika je država u kojoj se ima doista puno toga vidjeti. Amerika je država u kojoj su ljudi otvorena srca, druželjubivi, u kojima se vidi da su puni poštovanja prema sebi, ali i drugima (naravno da u svakom žitu ima i kukolja, ali to je predmet nekog drugog ne mojeg bloga). Međutim, ljepota Amerike nije samo u tome. Ljepota Amerike je u tome da ona pruža istu mogućnost svima. Ona pruža mjesto pod suncem svakom onomu tko želi nju prihvatiti otvorena srca. Za razliku od Europe prilikom dolaska u Ameriku ne postoje segregacija ljudi i redovi "za građane Europske unije" i redovi "za građane koji nisu stanovnici Europske unije". Tamo je jedan red za sve. Svi prolaze isti šalter i odgovaraju na ista pitanja. To je njezina ljepota. Ona daje istu mogućnost svakome, a na tebi je da li ćeš je iskoristiti ili nećeš. Od ovog putovanja Ameriku gledamo drugačijim očima. Amerika je također dala mogućnost da i Matija pronađe svoje mjesto pod suncem. Ona mu je dala mogućnost da studira i pliva u isto vrijeme, a što će od toga biti Matija i vrijeme će pokazati. Kako je ovo moj blog i koji je zaštićenom mojim autorskim pravima na njemu mogu pisati što hoću. Ovo što ću sada napisati doista i mislim: "Za 4 godine u 5. mjesecu vidim se kako stojim uz obalu i gledam na plivački ponton i početak starta kvalifikacijske utrke na 10 km za Olimpijadu u Tokiju 2020. godine", a među plivačima gledam Matiju. Biti će to najboljih nešto manje od dva sata mojeg života. Sada će se neki ovdje zaustaviti i prokomentirati riječima: "Koji luđak. Jako je bitno što on vidi. A što misli Matija o tome to je bitno."
Puno smo prošli, puni smo vidjeli, ali takvu opuštenost kod ljudi davno nismo vidjeli. Oni sa takvom lakoćom se upuštaju u razgovor da je to za nas nezamislivo. Neopterećeni su odjećom. obućom i svime onime trivijalnime što je kod nas ponekad glavna tema razgovora.
Ne, nisam zaboravio da sam napisao pitanje: "A što Matija hoće?", i odgovor slijedi, ali samo malo niže.
Dakle, nakon 15 dana što smo proveli zajedno dogovor je da ćemo dan prije nego što se Matija treba prijaviti na Sveučilište otići tamo i malo pogledati kako sve to izgleda. Iako su svi protekli dani bili lijepi i sunčani taj dan kiša se spustila i počela padati kao da nikada neće prestati. Na putu za kampus niti cucka nismo vidjeli, a na kampusu niti žive duše. I sam sam se pitao pa gdje su ljudi. Otišli smo, a sutradan kada smo se vratili kiša je i dalje padala. U takvom jednom otužnom ozračju ostavili smo Matiju. Dogovor je bio da nećemo plakati, međutim čim smo ušli u auto Barbara se rasplakala, a ja sam glumio da sam jak iako sam u duši ridao. Klara sa slušalicama na ušima u ritmu muzike koju je slušala samo je prokomentirala"Jadan Matija". Mi smo se raspali. Saznanje da će ostati 7000 km udaljen od nas, od Doma bilo je teško pa sam se u jednom trenutku uhvatio da mu kažem da se svi vraćamo Doma. Došli smo u hotel, kada smo se malo sabrali ponovno sam se vratio da ga pitam, da li je sve ok ili ima nešto drugo. Odgovor je bio da je ok, iako sam u očima, glasu i u boji lica vidio da je i on loše. Vratili smo se u hotel i sutradan smo otišli nazad u Chicago. Vožnja od 500 km protekla je u nekom čudnom ozračju sa grčem u želudcu. Došli smo u hotel i to je to. Mi sutra doma, a on ostaje. Nije nam bilo do ničega. Njega kao i Klaru odgojili smo tako (da li je to dobro ili ne, o tom - potom) da su PREzaštićeni i da o ničeme nisu trebali razmišljati. Sada ga ostavljam prepuštenog samom sebi u stranoj državi među stranim osobama. Nije nam bilo lako. Uslijed svega umor me slomio, a negdje u pol sna Barbara je skočila na mene uz povik: "Matija je poslao poruku." Tu me presjeklo, jer nisam znao o čemu se radi. Kada mi ju je dala i kada sam ju pročitao bez riječi sam joj vratio mobitel, okrenuo se i stavio lice u jastuk i potiho zaplakao. To je to. I Matija nije cijelu noć spavao te nam je poslao poruku koju neću u cijelosti prenijeti u ovom blogu (jer se ipak radi o obiteljskoj intimi), ali ukratko se zahvaljuje što smo bili takvi kakvi smo bili i što smo ga gurali naprijed i što mu nismo dozvolili da prestane plivati. U poruci je napisao da mu je odlazak na fax u Ameriku najbolja stvar što mu se dogodila u životu i da nam se za sve zahvaljuje i da će pokušati dati sve od sebe i u učenju i plivanju. I sada kada u 5. mjesecu 2020. godine Matija sa diplomom u džepu starta u kvalifikacijskoj utrci neće biti bitno hoće li se plasirati ili ne već je bitno da je to i on želio. Naša "misija" guranja je danas završila, sada se nastavlja naša misija "bodrenja", jer sada on sam sebi krči put dalje. Povratak u Našu Lijepu sada je dobio jednu drugu dimenziju i protekao je u smijehu, šali i dobrom raspoloženju. I serijal Amerike završavam uz jedan savjet svim onim roditeljima koji će se naći u istoj situaciji, a to je "gurajte ih i ne dajte im da odustanu kada oni to hoće", jer svijetlo je uvijek na kraju tunela.
Put od Chicaga prema našoj 4. destinaciji, a to je St. Louis dug je oko 500 km te nas je na samom početku puta pratio takav pljusak da sam pomislio u nekoliko navrata stati na odmaralištu i pričekati da se kiša ispada. Međutim, taman kada sam pomislio stati kiša je prestala i počelo se probijati sunce tako da smo prvi odmor napravili nakon 300-njak kilometara u Springfieldu. Vožnja po američkim autocestama je sasvim drugačija nego po našima. Promet je "tečan" i nema nekakvih ispada. Ovdje nitko nikome ne blica, ne "zabija" se u zadnji kraj već svi voze svoju vožnju i ako se u lijevoj traci nalazi i sporije vozilo oni iza njega ne poduzimaju sve da ga "izguraju" sa ceste već ga obiđu sa desne strane i voze dalje.
Međutim, vratimo se na St. Louis. St. Louis je grad u saveznoj američkoj državi Missourri te je osnovan 1773. godine od strane francuskih kolonijalaca. Grad danas ima oko 355.000 stanovnika te se smatra da je u gradu izgrađen i prvi neboder na teritoriju SAD-a, a to je bilo negdje oko 1892. godine. Grad je poseban i iz razloga što je 1893. godine u njemu naš Nikola Tesla prvi put demonstrirao radio-komunikacijski sustav.
Ovim gradom mogu reći da smo obišli sve bitne gradove u životu i radu Nikole Tesle. Teslu pratimo od mjesta njegovog rođenja u Smiljanu, preko Niagara Falls-a gdje je izgrađena hidroelektrana na temelju višefazne električne struje, preko St. Louisa do New Yorka u kojem je radio veći dio života, a gdje je i umro.
Na putu iz Chicaga prema našoj 4. destinaciji zastali smo u gradu Springfieldu. Springfield iako nije najveći grad savezne države Ilinois (tek je 6. po redu sa oko 116.000 stanovnika) izabran je za glavni grad ponajviše, jer je bio grad u kojem je prije izbora za predsjednika živio i radio Abraham Lincoln. Ovaj grad je izabran za glavni grad i iz razloga što se nalazi na centralnom položaju u državi Ilinois za razliku od Chicaga koji je smješten na rubnom položaju uz jezero Michigan. Godine 2007. sadašnji predsjednik SAD-a Barack Obama objavio je u Springfieldu početak svoje kampanje za predsjedničke izbore.
Za one koji su markirali sat povijesti na kojem se učila lekcija o povijesti Amerike sada je prava prilika da nauče nešto o Abrahamu Lincolnu (12. 2. 1809. Hodgenville - 15. 4. 1865. Washington). Abraham Lincoln kao član Kongresa zarekao se da će poduzeti sve kako bi ukinuo ropstvo. Godine 1854. godine sudjeluje u osnivanju Republikanske stranke i kao njezin kandidat 6. 11. 1860. godine izabran je za predsjednika SAD-a. Na novim izborima 1864. godine ponovno biva biran za predsjednika, ali njegov život se prekida u atentatu koji je na njega izvršio u kazalištu glumac sklon Konfederaciji John Wilkes Booth.
Kako je Chicago grad u kojem smo proveli nekoliko dana to je red da objavim još nekoliko slika kojima bi pokušao prenijeti atmosferu grada. Iako nismo imali automobil sam centar grada smo prehodali uzduž i poprijeko. Pored šetnje lijepo vrijeme iskoristili smo i za trčanje. Naravno, voda i svugdje voda. Nakon šetnje, trčanja, kava red je i za odmor u jezeru.
Prije nekoliko dana proslavio sam svoj 42 rođendan i u razgovoru s Barbarom došao sam do zaključka da sam sa njome više nego što sam bio sam. 
