9.9.22

4 DANA PO BOSNI BICIKLOM - 1. dio



Pred polazak

 -        Hej Zupi, jel bi ti htio samnom u Bosnu?

-       Bi. Kad idemo i koliko dugo?

-       4 dana. Imam rutu.

-       Može

 Tako je tekao razgovor prije nekih mjesec i pol dana između mene i jednog od najboljih slovenskih, a koliko je u Hrvatskoj i hrvatskih endurance biciklista Damija Zupija (to mu je nadimak) kada sam mu na biciklističkom druženju u Sloveniji rekao da bih želio ostvariti svoju dugogodišnju želju i biciklom otići u Jajce.

Kaže dječja šala da od Siska do Jajca ima dva pedlja, ali u stvarnosti je to 220 km i nisam želio na takvo putovanje ići sam. A kada sam počeo razmišljati o tome onda se počela u glavi i ruta stvarati i kilometri nabijati tako da je u konačnici plan bio 4 dana po Bosni i ukupno 700 km.

Svu logistiku oko planiranja rute, što i gdje ćemo spavati, što ćemo vidjeti na putu Dami je prepustio meni, a ja sam htio iskoristiti sve najbolje što možemo i od atrakcija doživjeti tako da je ovo bio naš prvi zajednički, ali ne i zadnji biciklističko-putopisni izlet.

PRVI DAN – Sisak – Jajce – 220 km (el. gain 1746 m, 7:48h)

Krenuli smo iz Siska ranom zorom i odmah na startu vožnje kiša je počela tako jako padati da smo nakon 5 km vožnje morali stati u prvi dućan i uzeti one jednokratne vrećice za voće i iste staviti na noge da nam se čarape ne promoče tako da sam start vožnje nije obećavao neke veliko veselje već patnju narednih 220 km.

Smjer je bio Sisak – Sunja i prelazak preko granice u Hrvatskoj Kostajnici. Prvih 50 km prošli smo u možda i malo prebrzom tempu, ali jednostavno želja ići naprijed bila je velika i nakon određenog vremena i kiša nam više nije smetala.

Čim smo prošli granicu u H. Kostajnici biciklisti iz Siska znaju teren i znaju o čemu pišem, ali narednih 10 km su mi bili najgori. S jedne strane Una, s druge strane neko brdo sa šumom, cesta razrovana i u tome trenutku kiša je prestala padati, a spustio se takav pljusak da sam htio stati i vratiti se. Iskreno, tada sam pomislio Zupiju predložiti da se vratimo, jer ako će naredna 4 dana biti ovakva onda tu neće biti veselja. Stižem do Zupija i on se stisnuo u sebe i samo je rekao „Vozimo“. E, jebem ti, nema druge već stisnuti i peglati. Nekako malo - pomalo dolazimo i do Prijedora (90km) i kada sam se ponadao da radimo pauzu samo je rekao „Idemo dalje, bježimo iz kiše.“  Vozimo narednih 15 km i radimo pauzu u Kozarcu – malom mjestašcu iz kojega kreće uspon na Kozaru. Brzinska kava, javljanje Kraljici i idemo dalje. Kako sreća prati hrabre to kiša prestaje i narednih 50 km prolazi u čistom zadovoljstvu i izuzetno brzo, jer je cijelim putem cesta u padu i Zupi ispod 35 kmh ne spušta.

Ulazak u Banja Luku i potop na cesti. Nebo se otvara i opet kisnemo, ali na pameti mi je ručak. Plan je bio da stanemo u pečenjarnicu „Kod Muje“. To je najstarija pečenjarnica u Banja Luci i radi od 1923. godine. 

"Kod Muje"

Naravno, najveća porcija čevapa i nakon nekih sat vremena idemo dalje. Ostaje nekih 70 km dolinom Vrbasa. Ta dolina Vrbasa je nešto predivno i kako je kiša prestala to doista uživamo u vožnji te se polako, ali sigurno primičemo Jajcu. 

Vrbasom naprijed

Vrbas pred skretanje za Mrkonjić Grad

Dolazak u Jajce je veličanstven, jer se prvo penjete na neko brdo, a onda slijedi spuštanje u samo mjesto. Pogled na slapove je veličanstven. Naravno, slijedi obavezno slikanje i uživanje u ostvarenom, jer prvih 220 km je prošlo, a ja sam ostvario svoj san doći biciklom od Siska do Jajca. Prolazimo kroz Jajce, slikamo se te nakon toga odlazimo u hotel. Ima Dami iskustva u ovakvim putovanjima i dogovara nam pranje odjeće za 5 eura. Dok smo na ručku u restoranu „Kod Asima“ u Omer-begovoj kući (Begova čorba i veliki čevapi) oprema se pere te povratkom u hotel sve je čisto i mirišljavo i spremno za sutrašnju vožnju.

Jajce
Jajce

DRUGI DAN – Jajce – Žepče – 168 km (el gain 1664 m, 6.45 h)

Dok sam planirao vožnju jedini strah sam imao da će mi noge biti teške i da neću moći voziti ovakve etape. Iako je prvi dan bio kilometarski najduži ovaj drugi dan je po konfiguraciji terena bio najteži i iskreno ovog dana sam se više bojao nego prvog. 

Sada su noge ipak teže, a čekaju nas ozbiljna penjanja. Nakon ranojutarnjeg doručka, spremanja opreme krećemo opušteno u smjeru Donjeg Vakufa i prema Travniku. Između Donjeg Vakufa i Travnika prvo brdo koje trebamo popeglati je Komar (927 nm) sa prosječnim nagibom od 4,4 % i u dužini od 6 km. Inače, od Jajca pa do Komara cesta u cijeloj dužini nekih 2- 3 % uzbrdo tako da na Komar već dolazim lagano umoran. Na početku brda pokušavam držati korak sa Damijem, ali u jednom trenutku pucam i vičem mu „Odi. Pusti mene, vidimo se na vrhu“. On takva brda penje na velikoj šajbi, a ja dušu ispuštam i tu sam se sjetio Veca koji takve stvari radi na način da uzme svoj tempo i lagano pegla. Rekoh sebi, idem kao on. Smiri disanje, smiri se i pomalo naprijed. Okret po okret i evo me na brdu. Prvo veće brdo je popeglano i slijedi silazak prema Turbama i dalje prema Travniku. Dolazimo u Travnik za vrijeme ručka i naravno, opet čevapi „Kod Harija“. Kažu da su tamo najbolji. Kada smo u Travniku red je da posjetimo i rodnu kuću Ive Andrića te smo se slikali pored Sulejmanije“ – Šarene džamije.

Rodna kuća Ive Andrića

Šarena džamija

Odlazimo u „Luftinu kafanu“ gdje pijemo kafu i razgovaramo sa sinom vlasnika kafane. Ta kafana je poznata, jer je Ivo Andrić u njoj smjestio i dio radnje svojeg romana „Travničke hronike“ tako da je ovaj dan ako više ništa i ne vidimo u potpunosti ispunio sva očekivanja.

5 g kafe, rahatlokum, kolač 3 leće 
2 kocke šećera, cigareta i šibice

Čeif (cigareta Drina)

Oni koji čitaju moje blogove vidjeti će da imam poseban serijal blogova (moram uskoro napisati i još jedan) o spomenicima NOB-a. Fasciniran sam njima kao građevinama. Kada se svaki pogleda izgleda kao da je iz nekog filma naučne fantastike i siguran sam da se više nikada neće graditi takvi spomenici. Puno sam ih vidio, pisao o njima i ostaje mi još nekoliko da ih posjetim. Međutim, to mora biti isključivo biciklom. Kada sam se pripremao za ovo putovanje našao sam da je jedan takav spomenik pored Novog Travnika i nije bilo druge nego otići i to vidjeti. Radi se o Nekropoli Smrike (uguglajte). To je za mene nešto veličanstveno i kasnije nakon putovanja Dami i ja smo se složili da je to bio „highlight putovanja“. Čudo. Ja sam ostao bez riječi. 

Nekropola Smrike


Nakon posjeta Nekropoli idemo prema Vitezu, a vrijeme se počinje lagano mreškati. Sada nam slijedi možda još ozbiljnije brdo nego Komar, a to je prijevoj prema Zenici preko Vjetrenice. Opet se ista priča ponavlja. „Zupi kreni, a ja ću polako“. Metar po metar, okret po okret i penjem se na brdo, a nakon toga opet slijedi spust u Zenicu. Još jedna kafa u Zenici, ponovno javljanje Kraljici i idemo dalje. Tu svjesno zbog vremena propuštamo penjanje na Smetove i tu propuštam jedan spomenik NOB-a. Ostaje mi za neki drugi put.

Zupi zna. On se pouzda u Garmin. Ne budi kao Zupi. Kažem mu: „Zupi, ajmo pitati nekog jel smo na dobrom putu.“ „Nee, nema potrebe, Garmin pokazuje da idemo dobro“. I tako vozimo se nekih 15 km i dolazimo do raskrižja gdje se može lijevo i desno. Na samom raskrižju usred ničega neka pečenjarnica, a tamo njih dvojica uz rakijicu razmišljaju o prolaznosti života. Tu stajemo i kamo dalje. „Zupi, lijevo ili desno?“, pitam. „E jebiga, ne znam. Kaže Garmin desno.“ „OK, idem pitati.“ „Dečki kuda se ide za Žepče?“. U tome trenutku stariji me pogleda očima punom čuđenja i neke tuge da sam odmah shvatio da je ovaj dio bio čisti zajeb (namjerno tako pišem, jer..). Lik me gleda trenutak ili dva i kaže: „Prijatelju, ti si sve fulao. Vrati se u Zenicu i na drugu stranu“. E, jebem ti kada dozvoliš demokraciju. Ništa, okrećemo se prema Zenici, ja naprijed, Zupi nekih 200 m iza mene. Znam, nije normalna situacija, ali vjerojatno je mislio da sam popizdio i da bi mogao svašta reći. Vozim i umirem sam sebi tragikomičnosti situacije, a kada me je stigao i kada sam podijelio što mislim obojica se smijemo. Sada smo Garmin pustili i krećemo sa ispitivanjem. E, tu počinje opet panika. „Kuda se ide za Žepče?“ pitamo. Lik kojeg smo zaustavili objašnjava nam put i govori to je magistrala i da ne zna možemo li magistralom. O jebem ti, jesam li sada ja nešto pogriješio u planiranju. Ništa, idemo magistralom. Sva sreća da je cesta u nekom padu pa držimo 40 kmh dok pored nas tutnje cisterne, kamioni, auti. Dolazimo pred tunel. Zupi skreće. Ima samo mali odvojak. Ispred nas brdo, noć pada, a neka nabujala rijeka teče. O jebem ti, što sad. Čekamo nekoga da autom prođe i on nam objašnjava kojim putem do Žepča. Sva sreća da postoji neki mostić i idemo dužim putem, ali više ne magistralom. Život je lijep. Vozimo. Još malo do večere. Pred ulazak u Žepče stojimo i slikamo se pored najveće matice na svijetu. Slika nas vlasnik tvornice ispred koje je ta matica. 

Najveća matica na svijetu

Dolazimo u hotel. Gladni i promrzli. „Možemo li dobiti večeru?“, „Ne.“ odgovara konobar. „Mooolim??“ , „Imamo krstitke, kuhinja je zatvorena.“,  „Prijatelju, vozili smo 170 km, gladni smo, izmišljaj nešto, bilo što“. Vidio je stres u našim očima i donosi meni porciju teletine ispod peke. Zupiju piletinu. „Dečki još nešto za popiti?“ pita nas konobar. „Da, svakom još jedno pivo i ponovi večeru. Gladni smo“. „Ali rekao sam vam da kuhinja ne radi.“ „Uzmi od krstitki i donesi“. Ponovno smo večerali, krevet, spavanje.

TREĆI DAN – Žepče – Oriovac (Slavonski Brod) 150 km (el. gain 534 m, 5:04 h)

Jutro je svanulo maglovito i kišovito. Noge su mi ok, ali treba ponovno sjesti na bicikl i u tu maglu i kišu voziti. Nije mi se dalo. Znam da je danas lagana etapa, ali ipak voziti po tom vremenu nije neki gušt. Krećemo lagano da se noge zagriju. Nakon par km tunel. Zupi pokazuje idemo. Ok, samo 100 m. Nedugo, opet novi – samo 100 m. U daljini gledam brda i mislim si moramo opet u tunel. Nema drugog puta. I čim sam to pomislio ispred nas tunel. Opet 100 m pa 1100 m. Tu sam se prestrašio, ali Zupi pokazuje da idemo. Stisni se dolje, noge upregni i što brže prođi. Naravno da postoji zabrana za bicikliste. Ulazimo u tunel, a ona huka kamiona je zaglušujuća. Lako meni voziti kada vozim sa iskusnim biciklistom. Zupi stišće i izlazi u lijevo nekih metar i diže palac gore. Mislim si, jebate tu sam, vozim iza tebe već stotinama km, a ti mi u tunelu dižeš palac. Koji ti je? Evo njega opet. Palac gore. Izlazimo iz tunela i čim smo izašli cisterna nas prolazi. O jebate, sad skužio što je radio. Dok smo se vozili u tunelu iza nas je bila cisterna i Zupi je je vozaču pokazivao palac. Vozač je očito bio inteligentan i kada je vidio dva luđaka na biciklu nije nas htio prestizati već nas je štitio da nas ne prolaze i da nas netko ne lupi. 

Od Doboja do Dervente put je cijelom dužinom opet lagano uzbrdo, a cesta razrovana, a nigdje ništa za vidjeti. Tu sam dušu ispustio, jer me Zupi pustio naprijed. 

U Derventi okrijepa – palačinke i ostaje nam nekih 20 km ravnice do RH. Evo nas domaaaa. Prelazimo granicu i odlazimo na ručak. Nakon toga u Kuću piva na pivo i čekamo „Matiju Vegeterijanca“ da dođe po nas i da nas vodi kod sebe na spavanja. Slavonac, a vegeterijanac. Točka. Bez komentara. Večera, piće i spavanje, jer sutra je zadnji dan.


Zupi, Matija I ja

4. DAN – Oriovac – Sisak – 150 km (el. gain 490 m, 4:53 h)

Eeee, ovo će biti etapa za peglanje mozga. Ukupan el. gain je 500 m. Dakle, ravno kao tepsija. Dokle ti pogled puca ravno, pa opet ravno. Matija ide sa nama dio puta do Okučana (50 km). Rekao sam Zupiju da nema divljanja već vozimo kao do sada. Umjereno i pametno bez trošenja nepotrebne energije. Prvih 50 km prolazi nekom prosječnom brzinom od 30 kmh. Piće u Okučanima, pozdrav i svaki na svoju stranu. Matija doma,a mi prema Sisku. Od Okučana do Siska 80 Km i Zupi gubi kontrolu. Ne znam što mu se desilo, ali počeo je voziti opako. Ja iza. Noge lagane, mogu pratiti. Svih 80 km ispred mene stišće kao da je zadnje tako da smo tih 130 km od Oriovca do Siska provezli tempom 32 kmh. Na izlasku iz Brezovice, vičem mu da je dobar i da ga vodim na jedno mjesto. Pogađate?? Naravno, radi se opet o spomeniku – „Debeli brijest“, kao mjestu obilježavanja osnivanja Prvog partizanskog odreda – 22. lipnja 1941. godine. 

Debeli brijest

Moram priznati da sam nakon toga bio i euforičan s obzirom na postignuto, ali i tužan jer je jedan predivan vikend i druženje završilo. Međutim, sada sam svjestan nekih svojih mogućnosti te je dogovor da i iduće godine idemo negdje. Ali, ovaj put već znam da to neće biti 4 dana već puno duže. Kraljica se slaže. Ima konačno malo odmora od mene.

Isto tako, moram reći da je Zupi jedan od po meni u top 3 ili top 5 endurance vozača na ovim prostorima, a o kakvom se vozaču radi govori činjenica da je samo nekoliko tjedana prije naše vožnje odvezao rutu od 4500 km za 3 tjedna (Krško – Istanbul – Grčka, Albanija – Crna Gora – Italija i Jadranskom obalom do Krškog), a o ostalim postignućima vidite njegov Strava profil tako da sam s te strane bio u potpunosti opušten, jer sam znao da neće biti problema.

 UMJESTO KRAJA

Ovakve vožnje zahtijevaju malo opreme kako bi bili lakši tako da sam ja na put nosio:

-       rezervne hlače i majicu, čarape, šuškavac

-       kupaće gaće – mislio sam se kupati u Vrbasu, ali nas je kiša dovoljno okupala

-       dri-fit kratke hlače i majicu za po hotelu

-       natikače

-       četkica za zube i kaladont

-       punjači za elektroniku, rezervna guma, ampule za puniti zračnice

-       KARTICA, nešto gotovine 

-        

I ako trebam biti pametan:

-       ako se odlučite na ovako nešto krenite

-       isplanirajte rutu i krenite bez obzira na sve

-       dobro jedite, dobro se odmorite

-       nađite na putu neke znamenitosti da vam vožnja bude i izazov otkrivanja

-       uživajte i svaka distrakcija na putu je avantura i tako to shvatite

-       nađite društvo koje ne „kenjka“ već kojima je sve dobro

-       krenite

I Zupi, hvala još jednom! Doista.

Pizzeria Gema - Sisak

Cheers mate!