SISAK GRANDFONDO ORBEA 2018

Četvrto izdanje jedne od boljih biciklističkih utrka «Sisak Grandfondo Orbea 2018» bilo je održano u nedjelju 20. 5. 2018. godine. Prije svega za sve one koji ne znaju Grandfondo označava biciklističke utrke preko 100 km, a ova naša u organizaciji mojeg BK «Roda» bila je u dužini od 123 km i vozilo se trasom: Sisak – Petrinja (zatvorena vožnja) – H. Kostajnica – H. Dubica – Sunja – Sisak sa ukupnom visinskom razlikom preko 750 m. Na samom startu našlo se preko 130 biciklista iz nekoliko država, a uz mene je bio i moj prijatelj Mihailo Živković koji je sa obitelji došao provesti sa mnom vikend i odvesti utrku. Pred sam start utrke Mihailo kojemu je ovo prva ovakva utrka i sa ovolikom brojem natjecatelja (inače se bavi triatlonom i ima 2. završene ironman utrke) pokazivao je malu nervozu, ali bio je dogovor da ćemo voziti zajedno i da neće biti nikakvih problema, ako se bude mene držao.

Kava prije starta

To je bilo dogovor, ali narednih nekoliko sati pokazati će da od toga nije bilo ništa. Kada je sudac označio start utrke peloton je krenuo dosta jako tako da smo u zatvorenoj vožnji vozili i preko 40 km/h. Ja osobno ne volim ovakve početke utrka, jer uslijed takve vožnje i činjenice da se uglavnom prolazi kroz grad i kroz raskrižja dolazi do naglih ubrzanja pa stajanja tako da vrlo brzo se postigne visok puls, a što je kasnije vrlo teško za smanjiti. Nakon 12 km zatvorene vožnje sudac je dao signal za «leteći start» i utrka je krenula. Ja sam pokušao što duže držati prvu grupu iako sam bio svjestan da će to biti vrlo teško s obzirom na konstituciju biciklista koji su činili prvu grupu i mene. Vrlo je teško jednom sto kilašu pratiti tempo puno lakših biciklista, a posebno kada se uzme u obzir da je nekih 5-7 km od starta uslijedio i najteži dio utrke, a to su tri penjanja od kojih je zadnje u dužini od 1,5 km i sa nagibom od preko 10 %.

Tu sam negdje izgubio Mihaila koji je ostao iza mene i adrenalin kao i sama činjenica da se mogu dobro penjati tjerali su me naprijed , ali u sebi sam znao da nije fer prema njemu te sam odlučio nakon što se popnemo na zadnje brdo sačekati ga i krenuti sa njime u lov za biciklistima koji su bili ispred nas. 

Na brdu Jošavici nakon što sam se popeo čekao sam nekih 1 minutu Mihaila te je plan bio da on vozi iza mene i da pokušamo stizati bicikliste. S obzirom da sam puno puta prošao tom stazom mogu reći da ju vrlo dobro poznajem i nakon brda narednih 15-ak kilometara teren je u blagom padu tako da se može razviti vrlo lijepa brzina i istu se može vrlo lako održavati. Skupivši Mihaila dajem sve od sebe i stišćem pedale koliko mogu, ali nakon par stotina metara Mihailo mi viče da ne može, a ja odlazim dalje. Skupljam dvojicu biciklista i vičem im da se stanu iza mene i da idemo zajedno dalje. Nakon nekih 5-6 km stvorio sam grupu od 10 biciklista i vičem im da moramo voziti na smjenu i da svatko od nas mora dati smjenu koja će trajati barem 1 min. Prvih nekoliko izmjena je bilo sasvim odlično i moram priznati da smo radili fantastično te nam je nakon toga otpala jedna djevojka, a mi nastavljamo dalje u istom ritmu. Pred samu H. Kostajnicu skupljamo nekih 4-5 biciklista (između njih i mog Rodana Alena Boltužića) i sada grupu čini nas 15-ak koji ponovno počinju voziti na smjenu iako između nas je bilo i onih koji se baš nisu često odvažili otići na prvu poziciju i pomoći ostalima da vozimo što brže. Nakon Kostajnice vjetar počinje puhati u prsa i tu počinje prvo iskušenje, jer je potrebno držati ritam vožnje koje kvari sam vjetar i činjenica da u grupi postoje neki koji su «zabušavali» u davanju smjene. U jednom trenutku jedan vozač mi govori: «Pastir je u redu, ali stado nije», a ja mu odgovaram: «Čekaj , budeš vidio da će i stado biti ok». Tu se zajedno smijemo i krećemo voziti ponovno onako kako treba biti, a to je da svi rade za grupu. Dolaskom u H. Dubicu postoji jedno brdo na koje se treba popesti i nakon toga slijedi spust i ravni dio staze od nekih 20-ak kilometara. Cijela grupa je preživjela to brdo i nitko nije otpao i sada kreće sumanuta vožnja ravnicom gdje ponovno kupimo nekoliko biciklista. U jednom trenutku dok sam bio na čelnoj poziciji u desnoj nozi me hvata grč i puštam cijelu grupu da me prođe, a ja pomalo ispravljam nogu i pokušavam smanjiti bolove od grča. Shvaćajući da je grč nastao s obzirom da nisam puno jeo (nije bilo vremena) uzimam energetsku čokoladicu i piće i malo-pomalo grč prolazi, a ja nastavljam dalje sa grupom. Nakon 3 sata vožnje prelazimo preko 101 km i shvaćam da ako izdržim(o) u grupi do kraja vožnje da će ukupno vrijeme završetka utrke biti fantastično. Prolaskom kroz Sunju dolazimo ponovno na dio koji je hupserast i ponovno dolazi do razbijanja ritma vožnje, ali sada svi znamo da je kraj uskoro i polako počinju kalkulacije za zadnjih par km i eventualni finiš utrke. U tome dijelu odlaze dvojica biciklista naprijed, ja pokušavam za njima, ali shvaćajući da neću ništa moći sam napraviti ponovno čekam grupu da dođe i sa njima vozim prema Sisku. Ulaskom u Sisak hvatamo onu dvojicu biciklista koji su nam pobjegli i još nekoliko te dolazimo do zadnjeg brda. Nakon uspona dolazi jedan S zavoj sa velikom nizbrdicom, a kako se ja bojim voziti po nizbrdici nekolicina biciklista me prelazi tako da zadnjih 500 m ponovno moram stiskati pedalu i pokušati ih uhvatiti. Međutim, neke uspijevam, a neke ne, te vožnju završavam u vremenu 3:34 h (prosječna brzina 34 kmh) i mogu reći da sam izuzetno zadovoljan sa učinkom. Bilo je fantastično voziti u grupi i svima onima koji si bili sa mnom, a koji pročitaju ovaj blog i nađu se u ovoj priči još jednom od srca čestitam. Dečki svaka čast!!

Moram priznati da nisam vozio punim gasom (možda bi bilo brže 2-3 min), jer sam nakon vožnje imao brick trčanje u trajanju od 8 km. Negdje na 5 km trčanja ugledao sam Mihaila koji je također počeo trčati i zajedno smo odradili još 3 km, a nakon toga onako znojni, prašnjavi i slatki od gelova i pića odlazimo opustiti mišiće u Kupi. Nakon kupanja Mihailo se sa obitelji vraća u Beograd, a ja sa svojom Barbarom pijem poslijepodnevnu kavu prepričavajući joj detalje utrke.

Alen Boltužić, Mihailo Živković i ja

GARMIN PROFIL VOŽNJE

https://connect.garmin.com/modern/activity/2713561188#.WwL8gT-thS8.email

ZAGREB GRANDFONDO 2018

Sjedim prije nekoliko dana na kavi sa svojim prijateljem Vedranom Cvancigerom i po tko zna koji put analiziramo utrku halfironman-a u Petrčanima i on mi ničim izazvan kaže: «Rafo moj, jedva sam dočekao da mi završi ovaj «profesionalizam»  (3 mjeseca treninga) i da se konačno bacim u rekreaciju.»

Da, teško je biti redovan sportaš uz posao, brigu oko obitelji, djeci i svim onim drugim životnim situacijama u kojima se svakodnevno nalazimo.

Ja sam već treću godinu u svakodnevnom pogonu što se tiče priprema za ironman utrke, a već nekih 10 do 15 godina u redovnom režimu treninga (daljinsko plivanje i triatlon). Teško je sve skupa uskladiti da to dobro funkcionira, ali ja moram biti iskren i imam mnoge olakotne okolnosti koje mi omogućavaju takav način života.

Jučer je bio Majčin dan, ali kada sam sa svojim dečkima iz BK Roda prijavljivao biciklističku utrku u Zagrebu uopće nisam znao za to, tako da je dan prije utrke između B i mene nestalo u pojedinim trenutcima tona, jer sam ja planirao ići na utrku, a ona nije bila za to. Nakon nekoliko osmjeha i samo zahvaljujući svojoj dragoj koja je na ručak pozvala svoje i moje roditelje radi Majčinog dana ja sam mogao otići na utrku,a sve pod izgovorom «pa znaš li koliko sam do sada vremena utrošio u pripremu, pa zar ćeš dopustiti da 50 dana prije ironman-a ne odradim najbitnije treninge». 

U nedjeljno jutro probudio sam se oko 6,00 sati, doručkovao, potrpao stvari u auto i pokupio prijatelja Saky-a sa kojim sam se uputio u Zagreb na Jarun od kuda je startala biciklistička utrka «ZAGREB GRANDFONDO».

Zadnja klopa prije utrke

Na Jarunu cijela moja biciklistička ekipa iz BK Roda se kompletirala i nas devetorica predstavljali smo klub. Sama utrka ima dvije trase i to jednu dulju od 115 km i kraću od 90 km (tzv. «pussy race» kod mojih dečki) s time da su u stvari ovih 90 km i najtežih i tu se trase poklapaju, jer se u tome dijelu prelazi i najteži dio obje utrke.

Start je bio u 10,00 sati te smo od Jaruna u «zatvorenoj vožnji» vozili Slavonskom avenijom preko Držićeve ulice i ispod Miramarske do Mesničke ulice.

Pred start utrke

Svaka čast biciklistima koji su nastupali u proteklim godinama na ToC-u (Tour of Croatia), jer se zadnja etapa vozi upravo po kamenim kockama koje se nalaze u Mesničkoj ulici i izuzetno je teško upravljati biciklom po takvoj površini. Nakon uspona na Gornji Grad preko Mesničke ulice odlazimo prema Mihaljevcu od kuda utrka i starta. Od samog početka starta slijedi 2-3 km uspona pa nakon toga mala nizbrdica i nakon oštrog lijevog zavoja slijedi najteži dio utrke, a to je uspon na Sljeme. 

Sam uspon je u dužini od 12 km i nakon što je prva najbrža grupa biciklista odjurila naprijed uslijedilo je mukotrpno penjanje uzbrdo. Ja sam odmah na samom početku penjanja prestigao svog prijatelja iz kluba Davora Rosandića i nekih 100-njak metara nakon toga susreo sam se sa Vedranom te smo se rame uz rame penjali na vrh Sljemena. Svakim metrom kojim smo se penjali zrak je bio sve hladniji i ukupna visinska razlika koja se na penjanju prelazi je preko 950 m.

Iako sam dan ranije trčao 17 km nisam osjećao bol u nogama tako da mi nije bio problem se penjati te sam držao prosjek od 280 W do 300 W cijelom trasom. 

Ja sam puno napredovao u biciklizmu u proteklih godinu – dvije, ali nikada neću prevladati strah od spuštanja tako da me je cijela ekipa koja je bila oko mene i Vedrana prilikom penjanja prestigla na spustu, a negdje na polovici spusta dostigao me je i Davor. Dogovor je bio sa Vedranom da će me čekati na kraju spusta te da ćemo zajedno nastaviti. Nakon što sam se dobro smrznuo prilikom spuštanja, jer je cijela trasa zaklonjena od sunca i nakon što se staza izravnala počeo sam jače voziti u nadi da ću uspjeti stignuti barem neke vozače koji su me prešli na spustu. Tako je i bilo. Prvo sam naletio na Vedrana i da mu se nekako odužim za čekanje prelazim na čelnu poziciju naše grupe i malo – pomalo «hvatamo» vozače ispred tako da nas je u jednom trenutku u grupi bilo i preko 10. 

Noge su radile fantastično i iskreno sam se iznenadio da mi tako funkcioniraju, a što znači da dobra vožnja od prošlog tjedna nije bilo izuzetak već je očito stanje moje biciklističke forme zadovoljavajuće.

Vozeći se uz Vedrana dogovaramo se hoćemo li ići na veliku vožnju ili skratiti pa na malu, a kada mi je on rekao da mu se ne da voziti po ravnome narednih 40 km odlučujemo se na malu trasu ili tzv. «pussy race».

Nakon odvojka koji je dijelio malu i veliku trasu ostajemo ponovno Vec i ja sami i vozimo se kao da smo na biciklijadi gledajući okolicu i komentirajući kuće pokraj kojih prolazimo. Dolaskom na Zagorsku magistralu vidimo na nekih 500 – 600 m ispred nas grupu biciklista i plan je da ih pokušamo sustići. Tko nije vozio bicikl u trci ili u nekoj grupi ne može znati koliko je teško dvojici biciklista dostići grupu koja ima nekoliko vozača, a posebno ako ti vozači znaju voziti i ako se redovno smjenjuju na čelnoj poziciji. Na žalost pokušaj hvatanja grupe nam propada i nekih 10-ak km prije kraja kada smo skroz smanjili brzinu na nas «nalijeću» dva biciklista te i mi odlučujemo se «zašlepati» iza njih i pokušati ponovno dostići grupu. Ideja je bila da svatko od nas da smjenu i kada je došao moj red ja sam ju pošteno dao, ali sam očito potrošio svu snagu tako da nekih 6-7 km nisam više mogao pratiti ovu moju malu grupu te ostajem sam. Taman kada sam se smirio i kada sam postigao jednu pristojnu brzinu ponovno na mene «nalijeće» grupa od cca 10 biciklista i sada odlučujem da ću voziti s njima. Vozimo se tako nekih 4-5 km i međusobno si dajemo smjenu, a ulaskom u Zagreb upadamo u prometnu gužvu (cesta nije bila zatvorena za promet) i tu se grupa raspada. Ne želeći forsirati bilo kakav pad ili nešto gore zadnjih dva km vozim polako i završavam utrku u vremenu od 3 sata i 11 minuta sa preko 1100 m elevation gain-a.

Vraćajući se na početak ovog bloga doista je teško biti «profesionalni rekreativac», ali ako nešto voliš i ako te to čini sretnime i ispunjenime i ako nalaziš neki duhovni smisao i smiraj u sportu koji voliš to nije problem. To je ljubav i strast pa čak i ovisnost. 

Vožnja po Zagorju

Nakon predivno provedene nedjelje jedva čekam slijedeću, jer nam u posjetu dolaze prijatelji iz Beograda (obitelj Mihaila Živkovića), a kojega sam nagovorio da dođe i da se okuša u vožnji po pravom biciklističkom terenu, jer u nedjelju starta «SISAK GRANDFONDO», a koju utrku organizira moj biciklistički klub BK Roda. To je biciklistička utrka od 125 km (nema male trase J) po zaista zahtjevnom biciklističkom terenu i biti će pravi gušt voziti tako da će nedjelja opet biti «radna». 

Vedran i ja nakon utrke - netko je jaaako ogladnio

GARMIN PROFIL VOŽNJE

https://connect.garmin.com/modern/activity/2696087095

WINGS FOR LIFE

Prošlo je tjedan dana u kojima sam pokušao sumirati osjećaje koji su vladali tijekom jednog od najljepših vikenda u svibnju. Vikenda rezerviranog za utrku Wings for life. Iako sam do sada sudjelovao na svim Wings utrkama koje su bile organizirane u Zadru ova mi je nekako posebna. Toplija. Veselija. Emotivnija. Preko 8500 tisuća srca kucalo je u 13 sati na Zadarskoj rivi kao jedno, a među njima bila je i moja ekipa «divljaka» sa Sisačke divlje lige koji su došli trčati jednu od najemotivnijih utrka uopće. Među njima bile su moje cure Klara Ana i Barbara koje su me do sada samo pratile na ovoj utrci, a sada su i aktivno sudjelovale.

Međutim, ono što mi je posebno «zauzelo» srce su dva klinca, a to su Andrej sa mamom Majom i sestrom Matijom i Gabrijel sa tatom Nikicom koji su sudjelovali u ovoj trci u kolicima koja su nabavljena u prošlogodišnjoj humanitarnoj akciji «24 sata non stop trčanja» koje smo mi divljaci organizirali na našoj Grabi.

Dan je bio predivan, topao i sunčan. Iako je start bio u 13 sati cijela ekipa je već na startnom polju bila sat vremena ranije i uz ples i pjesmu čekali smo start utrke. Ja sam ovu utrku odlučio trčati sa svojim curama, ali kako je Klara rekla da se ne želi previše «stresirati» dok trči, odluka je pala da Barbara i ja trčimo zajedno. Krenuli smo dosta jako za Barbarine trkačke mogućnosti i negdje do 5 km sve je bilo ok, ali tada mi Barbara govori da joj je dosta, a ja kao «napeta puška» čekam da mi da dozvolu da mogu dalje sam. Na moj upit dobivam pozitivan odgovor (iako je lice govorilo drugačije) i krećem od 5. km dosta jako trčati (tempo 4:20-4:30). Dolaskom na 10 km shvaćam da nije ok što sam napravio, jer ako je dogovor da idemo zajedno onda idemo zajedno i okrećem se nazad uz plan da ću trčati do Zadra i na taj način otrčati 20 km. Hrpa trkača me u čudu gledala kada su me vidjeli kako trčim suprotno «rijeci» trkača, a dolaskom na 9. km ponovno srećem Barbaru. Moram priznati da sam se ugodno iznenadio i na moje pitanje «što tu radi», dobivam odgovor «da je mogla i da trči dalje». Ok, idemo ponovno zajedno i nakon istrčane oznake od 10 km dogovor je da počnemo šetati kako bi nas presretačko vozilo stiglo i kako bi odmah ušli u bus koji će nas odvesti u Zadar.  Dolaskom u Zadar i nakon što smo preuzeli ruksak sa robom, dolazi drugi najbolji dio samog događaja, a to je kupanje u moru. Ugodno se osvježivši u moru čekamo Klaru koja sva ljuta dolazi, jer je morala hodati više nego što je mislila te nakon što se odmorila krećemo u Sisak zadovoljni i sa iščekivanjem nove utrke za godinu dana. Klarinih 7 km, Barbarinih 10 km i mojih 13 km je naš doprinos za ovogodišnji Wings for life utrku. 

Iako ovogodišnje trčanje nije moja najdulja istrčana dionica (prošle godine je bila 30 istrčanih kilometara) moram biti iskren da mi je ovo najveselija utrka, a tim više što konačno ne trčim sam već sa obitelji i prijateljima.

HALFIRONMAN - PETRČANE - PRVENSTVO RH

Još jedan predivan vikend je iza mene. U petak dok je kiša prala Sisak i dok su oblaci ukazivali na još jedan kišni vikend pakirao sam stvari u auto i pravac za Petrčane. Vikend je bio određen za dvije utrke. U subotu na programu bilo je Prvenstvo RH u srednje dugom triatlonu (halfironmanu), a u nedjelju je bila moja najomiljenija i najdraža trkačka utrka (pored Zagrebačkog noćnog cenera), a to je Wings for life.

Nakon ugodnog puta dolazimo u Petrčane (Barbara i Klara, a Matija i dečki su ovaj put ostali doma) i smještamo se u Hotel Diadoru, a u kojem se nalazila većina natjecatelja tako da mi je poseban gušt bilo ponovno vidjeti moje brojne prijatelje iz svih krajeva RH, ali i drugih država i sa njima malo popričati. Ono što je ovu trku činilo još posebnijom je brojna grupa sisačkih navijača – divljaka koji su došli bodriti prvenstveno mog sportskog pulena Mirka Maleševića koji nastupa po prvi put. Pored njega kao početnik nastupiti će i Vedran Cvanciger, a Marija Dubičanac kao jedina ženska natjecateljica predstavlja TK Petrinja. Kako sreća prati hrabre tako se i vrijeme u Petrčanima proljepšalo i sve je ukazivalo da će vremenski uvjeti na trci biti fantastični.

Nakon registracije natjecatelja i prije samog uvodnog brifinga odlazim na more malo osjetiti vodu i smjer struja kako bi mi barem djelomično upoznao plivačku dionicu. Ja usprkos savjetima trenera, ali i usprkos nekoj rutini ostalih natjecatelja dan ili dva prije utrke ne radim apsolutno ništa već se pokušavam smiriti i na taj način čekam utrku. Iako je moj savjet Mirku bio isto tako da se smiri i da uživa u trenutku čekanja trke, on me nije poslušao i odlazi na lagano trčanje koje se skoro pokazalo fatalnim za njegovo sudjelovanje u utrci. Na samom kraju trčanja on je uganuo zglob te je oteklina iz minute u minutu rasla tako da je u doista u jednom trenutku izgledalo jako ružno. Nakon nekoliko poruka koje je primio od divljaka koji su bili sa nama u Petrčanima, ali i koji su bili sa nama, ali su ostali u Sisku on se diže i odlučuje startati. To je pokazatelj volje i to je ono na čemu smo radili proteklo vrijeme: biti spreman na svakakve situacije, ali odustanak nije opcija.

Nekih 350 natjecatelja skupilo se na samom startu utrke, a koja je počela u 10:00 sati, a što je dosta kasno s obzirom na doba dana.

Ja sam za ovu utrku odlučio ići punim gasom, ali ono baš punim gasom da vidim gdje sam i gdje ima prostora za popravak u narednom periodu do moje glavne utrke, a to je IRONMAN u Klagenfurtu početkom 7. mjeseca.

U samom startu plivanja izbivam među vodeće i shvaćajući da ne mogu pratiti njihov tempo bez da se umorim nekako smirujem plivanje i držim se druge grupe te nakon početnih 400 m produžujem zaveslaj i pokušavam plivati što optimalnije ne trošeći energiju uzalud. Puno mi je trebalo utrka da smanjim ovu početnu euforiju i da se mogu smiriti na plivanju te plivati optimalno taman onoliko koliko mi treba da izađem iz vode bez bilo kakvog umora. Plivačku dionicu završavam za 30.37 min i od idealne putanje imao sam samo 63 metra «viška», a što je fantastično s obzirom da je od prve do treće bove razdaljina bila više od kilometra tako da su odstupanja daleko veća (npr. Vedran je fulao idealnu putanju za preko 200 m, a Mirko za preko 140 m).  

Nakon vrlo kratke izmjene u T1 koja je trajala malo više od 3 min sjedam na bicikl i tek sada počinje utrka. Prvih 10 km staza nije zatvorena i treba se oprezno voziti, jer je promet u oba smjera te nakon što sam se namjestio na biciklu počinjem «stiskati» koliko mogu tako da sam neke dionice vozio i preko 50 kmh. Na biciklu se osjećam fantastično, čak možda malo i iznenađeno kada shvaćam da me neki dečki koji su mi redovno na trci uzimali mjeru ne prolaze. To mi daje dodatnu snagu i doista stiščem koliko mogu, ali ipak ne do kraja znajući da ostaje još i trčanje i da se na trčanju može svašta desiti. U prvih sat vremena bicikla prelazim preko 37 km i to mi je pokazatelj da će ovo biti moje najbolje vrijeme na biciklističkoj dionici. Staza je tako postavljena da se vozi cca 10 km po otvorenoj cesti, onda se radi 4 kruga po 16 km po zatvorenom dijelu staze, te ponovno povratak po otvorenoj stazi do T2, a da se ne radi o laganoj stazi govori i podatak da je ukupna visinska razlika preko 500 m te je u svakom trenutku vozač «napet», jer koliko se odmara na nizbrdici duplo više treba raditi na uzbrdici. Biciklistički segment utrke prolazim za fantastičnih 2:34 h i nakon toga počinje trčanje. Sam sebi sam rekao da ću bicikl voziti jako i bio sam svjestan da će mi se to vratiti na trčanju, a što se i dogodilo.

Prvih nekoliko kilometara trčim sa lakoćom usprkos padu koji sam imao na trčanju, ali onda me počinju loviti grčevi na mišićima iznad koljena. Usprkos toga trčim dalje i nekako držim stabilan tempo do 11 kilometra kada me počinju boliti i drugi mišići u nogama. Ovo trčanje nisam odradio u svojim Brooks Ravenna tenisicama, već sam htio isprobati novi model Glycerine (znam sve….) te se to pokazalo kao greška, jer sam u desnoj nozi počeo dobivati žulj koji mi nije tako smetao, ali sam ga osjećao (vraćam se tebi Ravennaaa i ne mijenjam te više nikadaaaa). Trkačka staza je doista teška, jer ima puno laganih nizbrdica, ali i uzbrdica tako da noge cijelo vrijeme rade. Prvih sat vremena prolazim 11km i 600 m, a što je fantastičan prosjek s obzirom na prethodnu vožnju i plivanje, ali nakon 12-og kilometra počinjem malo posustajati te postoje trenuci kada i hodam. Već u glavi preračunavam vrijeme utrke, a s obzirom da sat nisam stisnuo na vrijeme nemam točan pojam o vremenu te nekako u glavi računam da bi utrku mogao završiti za 5:30 h. U takvoj matematici računanja i uz stalnu podršku Barbare i Klare koje su se uvijek našle na onom dijelu staze za koji sam si odredio da ću hodati (kao da su mi čitale misli) trčim usprkos bolova i grabim prema 4. krugu. Zadnji krug je bio dosta težak, jer za razliku od prethodnog dijela utrke gdje su oblaci zaklanjali sunce počinje biti doista vruće i sparno i jedva čekam da završim utrku. Predivno je bilo vidjeti brojnu sisačku ekipu koja je stajala pored staze i bodrila nas te nam je davala snagu i onda kada smo mislili da smo je potrošili i uz njihovu dernjavu završavam utrku za 5 sati i 4 minute te mi je to drugo najbolje vrijeme na ovakvoj dionici. Da li sam zadovoljan sa utrkom?I jesam i nisam. Nisam iz razloga što bi bilo ljepše da sam završio sa vremenom barem 4:59 h, ali i jesam, jer sam pokazao sam sebi i treneru da mogu bajk doista jako voziti i da sam jako napredovao u biciklističkom dijelu, ali moram jako poraditi na trkačkom dijelu. Tu sam najslabiji i to ima puno prostora za daljnji rad. Vjerujem da ću u narednom periodu prvenstveno treninge bazirati na trčanju.

Kako se ova utrka bodovala i za Prvenstvo RH, u svojoj kategoriji M40 (inače najjača kategorija uvjerljivo) završavam na 5. mjestu od Hrvata, a 12. sam ukupno.

U ukupnom poredku od 163. muških natjecatelja koji su završili utrku ja sam na 60. mjestu.

SWIM: 30:37 min 1.36 min/100 m (završavam kao 18.)

T1: 3.47 min

BIKE: 2:34.14 @37 km/h (počinjem kao 29. , a završavam kao 58.)

T2: 2:06

RUN: 1:53:27 5:24 min/km (počinjem kao 57.)

TOTAL: 5:04:08 h

Nakon što sam vidio ove parametre isti pokazuju da poziciju koju sam zauzeo na biciklu nisam ispuštao do samog kraja utrke tako da mi se rezultat čini još boljime nego što stvarno i jeste.

Ono što ovu trku čini još boljom je sama činjenica da su i Mirko i Vedran završili istu u fantastičnom vremenu oko 5.45 h i ovime im još jednom iskreno čestitam, s time da mi je Mirkov rezultat malo draži, jer sam ga ja proteklih par mjeseci «vodio, ne trenirao» kroz ovaj sport i na neki način osjećam se i ja barem u najmanjem dijelu zaslužan za uspjeh. Marija je u uzlaznoj putanji i doista se fantastično popravila u zadnjih par mjeseci te je postala i prvakinja RH te i njoj iskreno čestitam i ne sumnjam da će IRONMAN u Venezi-i rasturiti.

Međutim, nakon analize utrke, nekoliko popijenih piva i puno smijeha i veselja odlazimo na spavanje, jer nas u nedjelju čeka jednako lijepa utrka, a to je Wings for life!..... to be continued……

početak plivanja

sa mojim prijateljem Aleksandrom Tompa