Kada sam prije nekih 7 mjeseci stisnuo «enter» na tipkovnici i kada sam vidio da sam na popisu od 4000 natjecatelja mojoj sreći nije bilo kraja. Ovaj osjećaj se desi vjerojatno jednom u životu, a meni je uspjelo iz prvog puta. Upravo sam se prijavio na svoju 5. ironman utrku i to ne bilo kakvu već IRONMAN ROTH. Jedno od najpoznatijih i najcjenjenijih utrka na svijetu. Trebala je to biti moja posljednja ironman utrka. Trebala je to biti utrka za pamćenje. Nekako prije same prijave prekinuo sam trenerski odnos sa Nemanjom i to samo iz razloga što sam «pukao». Preko 15 godina treniram po planu i programu (što daljinsko plivanje, što triatlon), preko 15 godina moj dan je u cijelosti isplaniran i to više nisam htio. Primjetio sam da više ne uživam u «igri» već da sam počeo odrađivati treninge pa sam tražio nešto novo. Tražio sam ponovno onaj plamen, ono nešto. Jedna od ideja je bila da «putujem sam». Da sam sebi radim treninge, da se sam motiviram i da sam pomičem granice. Polako sam krenuo na put i iskreno, uživao sam. Svaki dan nešto novo. Svaki dan radio sam ono što želim i kako želim. I osjećao sam da napredujem. Mentalno. Sportski. Svi oni koji se prijavljuju za ironman utrku imaju barem 7 mjeseci pa čak do godinu dana unaprijed isplaniran plan treninga, jer je sve podređeno toj utrci. Ironman Roth trebao je biti moj «peak sezone». Nekoliko test utrka prije Roth-a, Roth i nakon toga nekoliko utrka za kraj - gušt na kraju sezone (Beograd halfironman). I sve je na putu bilo dobro. Tijelo je slušalo, pod kontrolom sam držao ozljedu lijeve noge, glava je bila jaka, pomicao sam granice. A onda se dogodila «corona». Onda je sve stalo. Iako sam bio svjestan da do toga treba doći potajno sam se nadao da će se pandemija smiriti i da će se Roth održati. Međutim, nada je jedno, a realnost drugo i prije nekoliko dana dobili smo informaciju da se utrka otkazuje.
U trenutcima kada se ljudi bore za egzistenciju ili čak za život ovo otkazivanje je «kap u moru» beznačajnih stvari, ali opet s druge strane ne želim se predati. Pokušavam u ovim ludim, potpuno novim vremenima živjeti najbolje što mogu. Pokušavam naći neki smisao u trenutku kada je očito jedini smisao dočekati slijedeći dan.
Sve je stalo. Sudovi ne radi, stranke ne dolaze i ja sam prestao raditi. S jedne strane sam smiren, jer smo svi doma, a s druge strane godine treninga rade svoje. Moje tijelo nije naviklo na odmor, moja glava treba zanimaciju. U ovim trenucima otkazivanja najvažnije utrke sezone pojedini sportaši padaju u depresiju i bezvoljnost, jer mjeseci treninga su «bačeni u vodu». Ja sam prvi dan patio zbog otkazivanja, ali treba u lošim stvarima naći smisao. Ok, ako je utrka odgođena nastavljam trenirati kao da nije. Za koju utrku u ovom trenutku pojima nemam, ali kada se situacija smiri možda će se nešto naći. To je jedna opcija. Druga opcija je da nastavljam trenirati smanjenim kapacitetima i pokušati naći nove motive. Novih motiva ima. Kratkoročnih i dugoročnih. Kratkoročni su provesti dosta vremena na zwiftu i tamo voziti zajedničke vožnje u sigurnosti doma, provesti dosta vremena na traci za trčanje. Kako živimo na selu i na našem brdu pored nas živi još samo 4 osobe mi smo u fantastičnoj izolaciji, jer iza kuće imamo stazu kroz šumu dugačku 3 km tako da dosta vremena provodimo na njoj. Nigdje nikoga nema. Sami na stazi. Jedan od dugoročnih ciljeva je «presložiti sezonu» i izvući najbolje. Ove godine mi ostaju, ako se situacija do ljeta smiri biciklističke rute (bike packing) koja sam želio odvesti. Vjerujem da će jesen biti puna utrka i da ću se na nekoj od njih natjecati. Kraj 8. mjeseca nudi Podersdorf ironman pa…. tko zna… Možda je ovo vrijeme da krenem ove godine smanjeno pa da slijedeća bude oproštajna. Kažu da natjecatelji iz 2020. godine imaju prednost prilikom prijava za «Ironman Roth 2021», pa zašto ne iskoristiti tu prednost. Roth, vidimo se 2021.!!
