Prije nekoliko dana vratili smo se sa putovanja po Turskoj. Ovo putovanje bilo je za nas potpuno novo iskustvo, jer nakon nekoliko desetaka država koje smo dosada posjetili ovo je prvi puta da smo išli organizirano preko turističke agencije. I iskreno svidjelo nam se tako da je pao dogovor da svake godine na jedno od putovanja idemo organizirano.
Prošle godine kao ekipa posjetili smo Istanbul i on nas je oduševio pa samo bili u iščekivanju putovanja po unutrašnjosti Turske. Ali krenimo redom…
1.DAN
Charter letom iz Zagreba nakon 2 sata leta slijećemo u Antalyu te nakon daljnjih sat vremena vožnje autobusom konačno smo u hotelu. Smještaj u sobe i pravac na bazen odraditi trening. Večera. Spavanje, jer sutradan nas čeka dugačak put.
2.DAN
Ranom zorom odlazimo iz hotela preko gorja Taurus (prolazimo preko prijevoja na 1850 m) prema gradu Konya koji se nalazi na nekih 250 km od Antalye i nekih 250 km od našeg krajnjeg odredišta, grada Nevsehira (u prijevodu Novi Grad).
Samo putovanje brzo prolazi, jer imamo fantastičnu «vodičkinju» Andreu koja je puna zanimljivih priča tako da je baš bilo gušt slušati ju tijekom cijelog godišnjeg odmora.
Mi se možemo smatrati velikom turističkom destinacijom, ali u odnosu na Tursku mi nismo niti kap vode u oceanu. Totalno smo nebitni i nikada ih nećemo moći stići u bilo čemu. Svi hoteli sve voće i povrće uzimaju od lokalnih proizvođača, svaka strana turistička agencija koja radi na području Turske moram ugovorno biti povezana sa turističkom agencijom iz Turske, a svaki strani vodič ima uz sebe pratnju lokalnog vodiča. Tako se štite interesi države i tako se čuvaju radna mjesta.
Sam grad Kony poznat je kao grad u kojem je umro Đalalaldin Rumi - poznat i kao Mevlana on je bio pjesnik, pravnik, islamski učenjak, teolog i sufijski učitelj. Smatra se jednim od najznačajnijih mističnih pjesnika islama, koji je pisao na perzijskom jeziku. Ime Rumi je dobio zbog toga što je život proveo u Rumu (Rumski sultanat), današnja srednja Anadolija, dok naziv Mevlana na perzijskom jeziku znači “naš vodič”.
«Ukoliko sunce ne obasjava tvoje lice, ukoliko se mjesec ne pojavljuje iznad tvog prozora,
nemoj tražiti krivicu ni u suncu ni u mjesecu – ukloni zavjese sa svojih očiju.”
Nakon kratkog odmora i vožnje dolazimo do pokrajine Cappadocia i grada Nevsehira gdje ćemo boraviti naredna tri dana.
3., 4. i 5. DAN
Svaki dan boravka u ovoj prelijepoj pokrajini bio je do zadnjeg sata isplaniran i doista je sve pre brzo prošlo. Puno smo vidjeli, ali mene je posebno očarao grad Goreme. To je grad iz kojega lete baloni. Planirali smo i mi letjeti, ali na žalost to se nije dogodilo, jer Turska agencija za zračni promet nije dala dozvolu za polijetanje s obzirom na jačinu vjetra. O kakvom se poslu radi govori slijedeći podatak: Na tom području postoji 250 balona i košare primaju od 24 do 32 putnika. Dnevno mogu uzletjeti samo 150 balona pa kada uzmemo prosječno 30 putnika po košari i pomnožimo to sa iznosom od 225 eura koliko iznosi let dobijemo podatak o 1 mil eura dnevno. Keša.
Naravno da smo bili tužni, jer nismo poletjeli, ali kako je mističan i magičan ovaj kraj dogovor je da slijedeće godine idemo ponovno, ali jednim drugim smjerom (neka ostane tajna). Pored Goreme vidjeli smo i Ples sema ili Ples derviša, a uživali smo svakodnevno u turskim baklavama i drugim kolačima.
Pored ovih turističkih destinacija koje smo posjetili planirana je bila i posjeta tvornicama tepiha, zlata i kože, a mene se najviše dojmio posjet tvornici tepiha. Sve tvornice tepiha u Turskoj su u vlasništvu države i tamo rade pretežito žene i na taj način im država omogućava da u jednoj tradicionalnoj muslimanskoj državi i one zarade neki svoj novac. Prosječna plaća je oko 320 eura i za naše pojmove nije nikakva, ali ako se uzme u obzir da bi puno mladih cura bile domaćice bez prihoda onda je ovo fantastičan izvor zarade i samostalnosti i samosvjesnosti ih djevojaka. U tvornici su nam demonstrirali način izrade tepiha, a zanimljivo je kako iz dudovog svilca dobivaju svilu. Svaka čahura dudovog svilca daje između 1,5 i 1,8 km svile, a nakon što se čahura rasplete, svilac koji ostane se ne baca već se koristi u kozmetičkoj industriji. Kažu da je turski tepih najkvalitetniji na svijetu, jer on se radi sa dva čvora dok se svi ostali rade sa jednim čvorom, a što više čvorova na 1 cm/2 to je tepih skuplji. Nekakav prosjek kao početna cijena tepiha je broj mjeseci koji su potrebni za izradu x 320 eura x 20%. Nakon prezentacije izrade tepiha prezentirali su nam i vrste tepiha, a onda kreće posao. U prostoriju u kojoj je bila prezentacija u jednom trenutku ulazi nekoliko osoba koje govore jezikom sa područja bivše YU i kreće obrada. Cjenkanje i opet cjenkanje. Kraljici je zapeo za oko jedan tepih, a kad se Ona za nešto zakači……. a sada je vrijeme da krenem na nešto drugo…..
Ono što je ovdje kao i u tvornici zlata i kože bitno je da se može platiti na bilo koji način, a sve mogu isporučiti u RH s time da dogovorena cijena je franco kućni prag.
Nakon posjeta tvornice tepiha odlazimo u «podzemni grad» koji se u dubinu zemlje spušta i preko 10 katova, a u kojima su ljudi živjeli. Kažu da je u tim gradovima živjelo i preko 30.000 stanovnika i da postoje zapisi da su u njima boravili i preko 30 dana. Nakon podzemnog grada idemo dalje i pored «mravinjaka» u stijeni u kojem su također ljudi živjeli vrijeme nam je predviđeno i za posjetu tvornici zlata. Tu smo pogledali prezentaciju izrade zlatnog nakita i nakon toga smo izašli na zrak. Sve je jasno….
U sklopu tvornice zlata koja se nalazi na prvom katu u podrumu iste zgrade nalazi se show room kožnih jakni i kaputa. Hm, da sam putovao sam daleko bolje bi prošao, ali kada putujem sa dvije žene onda je to kao da sam nestao u Bermudskom trokutu. Kao i u tvornici tepiha prije nasrtaja prodavača sudjelovali smo u modnoj reviji kožnih jakni. Ovaj put se i Mladunčetu svidjela ista jakna kao i Kraljici, a ja sam nabacio totalno nezainteresiran pogled. Mislim da sam igrao poker da bih sigurno sa kartama 6 i 7 dobio partiju, jer sam totalno ignorirao sve osmijehe prodavačice, pozive na kavu, čaj, šampanjac. Cure su vrlo brzo izabrale jaknu koja im se svidjela i krenulo je opet cjenkanje. Ja sam si u glavi stavio broj koji želim dati za jaknu i nakon nekoliko njezinih pokušaja da me slomi jednostavno sam joj rekao da mislim platiti toliko koliko sam rekao i ako ne misli to uzeti da ne gubi vrijeme sa nama. U tome trenutku s moje desne strane došao je pogled. Onaj pogled. Pogled ovaj put Ledene Kraljice. Ok, idemo dalje. Dižem svoju cijenu za 50 eura i ona svoju spušta. Ja u tome trenutku umjesto da dižem spuštam svoju prvotno ponuđenu cijenu, a moje Mladunče u tome trenutku mi kaže: «Daj tata podigni malo». Prodavateljica ponovno spušta svoju cijenu i sada se razlikujemo u 10 eura. Pruža mi ruku, a ja mrtav hladan spuštam za 5 eura i govorim joj da je to cijena za koju ću jaknu kupiti. Ona me gleda i govori: «Ok, neka tako bude». Nakon što je Kraljica riješila na blagajni financije pokušavamo otići, ali nas ne puštaju. Kreće novi krug poziva na kavu, šampanjac i čaj, a B prate do WC-a i u redu dok čeka joj nude jaknu. Da bi izašli van moramo proći kroz muški dio i ovdje konačno padam na poziv na šampanjac. I dok pijuckam šampanjac prodavateljica se trudi uvaliti mi jaknu. Prvo sam se opirao, a kada sam na trećem modelu shvatio da nemaju jaknu za mene (produženi rukav) počinjem se zabavljati. Nakon nekih 10 modela odustaje od mene shvaćajući da mi nema ništa za ponuditi. I ovaj dan je skoro gotov, a kako me je ovo umorilo morali smo otići u lokalnu slastičarnu na nekih 4 – 5 baklava.
Nakon tri dana u Cappadociji odlazimo istim putem u Antalyu gdje se smještamo u isti hotel.
6.DAN
Danas se dan za posjetu gradu Alanya. To je predivan grad na obali Sredozemnog mora koji dijelu poluotok koji je dugačak 1,5 km. Na vrhu tog poluotoka nalazi se tvrđava, a ona je poznata po tome što je nekada u prošlosti bila i zatvor. Čuvari zatvora su se sa zatvorenicima šalili na način da su im rekli da će ih pustiti ako kamen koji bace sa vrha tvrđave padne u more. Zbog jakog vjetra koji je puhao na tome mjestu nikada niti jedan kamen nije pao u more. O kako se lijepom mjestu radi govori i podatak da je Marko Antonije svojoj ljubavi Kleopatri poklonio plažu koja se danas zove Kleopatrina plaža i na kojoj sam umočio palac. Međutim, kako je bilo vrlo sparno i vruće nisam mogao odoliti da se nakon razgledavanja grada osvježim u moru.
7.DAN
Predzadnji dan našeg putovanja bio je izlet u grad Antalyu. Za razliku od Alanye ovo je grad od preko 1 mil stanovnika i gužva je na svakom koraku. Iako se i sam grad nalazi na moru plaže su izvan grada tako da nije moguće kupanje u samom središtu grada kao u Alanyi. Malo smo od ovog grada vidjeli, jer je Klara pokvarila želudac tako da smo se držali samog centra. B i ja smo na brzinu pojeli, kupili nekoliko sitnica i pokupili Klaru koje nas je čekala u jednom kafiću uz čaj i štapiće.
Za kraj ovo putovanje u potpunosti se nadmašilo sva moja očekivanja. Upoznali smo predivne ljude koji su sa nama putovali, lijepo se družili, a ono što smo vidjeli u potpunosti nas je ostavilo bez daha. Turska je mistična. Turska je magična. Turska je sigurna država i ovo nije naš zadnji posjet toj državi. Tamo ima puno za vidjeti i sigurno smo i slijedeće godine tamo. Neki drugi kraj, neki drugi gradovi, ali na popisu naših želja ima definitivno još mjesta koje bi tamo voljeli vidjeti.
Za one koji bi htjeli vidjeti ovaj predivan kraj svakako preporučujem turističku agenciju Nikal s kojom smo putovali.
Puno hvala i našoj Andrei koja je naš boravak učinila nezaboravnim i našem turskom vodiču Bori. On je kuler koji vozi Triumph, uživa u biciklizmu, Vespi i craft pivu tako da smo imali puno zajedničkih tema za razgovor.
