SWIM SEA: 25.11.17

Budilicu sam postavio za 5:25 u jutro. Probudio sam se u 5:23. Koliko slabo spavam više mi ni budilica ne treba da se dignem na vrijeme. Brzopotezno tuširanje, nešto voća i spreman čekam Franka da dođe po mene. U 6,00 kupimo ispred «Plavog devet» Vladimira kojega neke generacije u Sisku znaju kao Ljaljca, neke kao Silvera, a ja ga od srca zovem Stari. Pozdravljamo se sa ostalom ekipom ligaša i svaki u svojem autu vozimo do grada Velike. U Velikoj je sve malo osim nogometnog stadiona koji vjerojatno podsjeća stanovnike na neke druga vremena. Vremena privatizacije kada je lokalni moćnik bestijalno i besramno iz obližnjeg kamenoloma uzimao kamen i prodavao ga malo za svoju korist malo za gradnju stadiona. On je sada u zatvoru, što je bilo sa kamenolomom ne znam, ali ono po što smo došli u Veliku je trek i trail utrka «Papuk 2017». Dok se dio ekipe odlučio za 18 km, nekolicina nas idemo na dužu utrku od 28 km. Raspoloženje pred utrku je onakvo kakvo treba biti: šala i pošalica, lagano «nabrijavanje» za start i dogovor oko strategije utrke (kao da ćemo po tome trčati, jer uvijek krene drugačije nego što se planira). Start utrke na 28 km je u 9.30 sati i nakon što je organizator dao signal za start krećemo na utrku. Prvih kilometar polako trčkaramo da se zagrijemo i nakon 2 km kada počinje prvi veći uspon pitam Franka koliki mu je puls. Odgovor je : 190. U jbt, 190, neće biti dobro, a 26 km ispred nas. Ali Franko se ne da i polako se penjemo prema prvoj kontrolnoj točki. Negdje 150 m ispod nje vidim Franka i Silvera kako sjede na kamenu i vičem «Jel ide?». Franko mi odgovara «sami ti idi» i ja dajem gas i odlazim u utrku sam. Možda sam se ponio bezobrazno, jer sam ga ostavio, a plan je bio da idemo zajedno, ali ako je izgovor da je jednostavno adrenalin odradio svoje i da su me i pejzaž i atmosfera i ostali natjecatelji povukli, onda sorry Franko nadam se da razumiješ. Prvih 13 km je konstantan uspon i na samom vrhu u najvišoj točki uspona oko staze ima malo snijega. Ja sam se «zakačio» za jednog natjecatelja po imenu Vedran i sa njime sam trčao negdje do 18 km kada više nisam mogao pratiti njego tempo (ako ćeš slučajno pročitati blog i ako ćeš se prepoznati hvala ti puno). To je bilo odlučujuće za ostatak utrke, jer se on fantastično snalazio u orijentaciji i doista smo dobili na vremenu birajući ispravne staze. Nakon 18 km polako se spajamo na stazu kojom su išli natjecatelji na 18 km i u jednom trenutku vidim Silviju samu na stazi. Pitam ju jel prva, a ona mi odgovara da nije da su naše cure ispred nje. «Kako to? Što se desilo?» pitam ju dalje, a ona mi odgovara «Niš, ostala sam sa Romanom i Jerkom. Oni su onda još usporili pa sam ih ja ostavila i krenula sama». Ajde dobro, «Jel ti treba nešto» pitam ju, a ona mi viče «Ne». Krećem dalje i nakon par stotina metara dolazim na kontrolnu točku broj 7 i tamo vidim ostatak naših cura. Kratko se pozdravljamo, uzimam čašu coca cole i komadić špeka sa roštilja i idem dalje. Ako sam ostavio Franka samog nije red da se vučem po stazi i sada pokušavam loviti vrijeme. Nekako u glavi računam da bi 3 sata i 45 min bilo realno vrijeme, ali ima još puno do kraja. Skoro 9 km i svašta se na tom putu može dogoditi. Idem dalje na način da ravno trčim, nizbrdo pokušavam «ugasiti» butine koje me od spuštanja bole više nego ijedan drugi mišić, ali ne popuštam i stišćem koliko mogu. Zadnji par kilometara je pretežito spuštanje i ono mi je u konačnici daleko gore nego penjanje. Konstantno zabijanje prsta u tenisicu i konstantna bol u butinama počinju mi sve više i više smetati tako da sam u nekoliko navrata morao kratko stati i ispuhati se. Dolazim do predzadnje kontrolne točke i sada je nekih 3 km do cilja i opet konstantno spuštanje. Stišćem koliko mogu želeći popraviti svoje zamišljeno vrijeme i shvaćam da ću ga dobro popraviti. Sada se više ne radi o 3:45 h već razmišljam o 3:30 h. Konačno dolazim na asfalt i do kraja je ostalo par stotina metara. Izvlačim posljednje atome snage i energije i trčim prema cilju. Gotovo je. Stigao sam kao prvi od nas ligaša. 26,6 km završio sam za 3:32 sata i čekam ostatak ekipe da polako počne dolaziti. Kako nas je Franko vozio uopće ne razmišljajući ostavljamo ključ kod njega i sada ga u mokroj majici i ostaloj opremi moram čekati. Nakon određenog vremena osjećam da mi je baš hladno, a kada mi je Martina rekla da su mi usnice poplavile cure mi daju svoj šuškavac i prsluk. Malo-pomalo naši trkači dolaze te nakon što su svi stigli odlazimo na grah, pivo (neki coca colu) i kavu. Kratki osvrt na utrku dok su nam svježe emocije i raspoloženje i nakon toga ponovno svaki u svoj auto i polako odlazimo kući ispunjena srca predivnim danom, predivnim druženjem, predivnim ljudima kojima smo bili okruženi. Ova prva generacija trail ligaša položila je ispit i pomaknula svoje granice i vjerujem da ćemo se u slijedećoj sezoni ponovno uputiti na jednu (ili više) ovakvih utrka, ali u većem broju. Ponosan i zahvaljujem se svim svojim ligašima koji su mi uveličali i uljepšali ovaj dan, a to su: Silvija, Vlatka, Maja, Chupo, Marina, Martina, Katarina, Franko, Jerko, Roman, Vladimir, Saša i Domi. Vrhunska utrka u vrhunskom društvu. Posebno hvala ekipi iz Sport Janus koji nam je omogućio trčanje u fantastičnim Brooks tenisicama Cascadia i Caldera. Vrhunska utrka u vrhunskoj opremi!

PRED START UTRKE