„A gdje je dečko moj?“ bilo je pitanje sa kojim se Kraljica zadnjih nekoliko godina budila. To je bilo upućeno Maxu. Onda je objema rukama zagrlila Maxa i poljubila ga u glavu između očiju. Zatim je ispod popluna potražila Bucka i njemu dala pusu, a i ja sam ponekad imao sreće pa je i mene poljubila. Iskreno, bila je to lijepa rutina kojom smo počinjali dan, a jutarnje šetnje bile su samo za nas dečke. Ali toga više nema. Naš Max uginuo je 2. 10. 2023. godine i malo je reći da smo svi u kući shrvani. Bio je to naš prvi pas. Naš vjerni Maxo koji nas je pratio gdje god da smo putovali. Možda najtužniju rečenicu koja opisuje našu bol rekla je Klara kada smo ga sahranili. „Nije fer, imam osjećaj da sa njegovim gubitkom i moje djetinjstvo je prošlo.“, a to je i istina, jer je Klara bila stara 7 godina kada nam je došao u kuću Max. Puno dobroga nam je dao Max, puno više nego što smo mu vratili. Bilo je dana kada smo bili svi živčani, ludi od posla, ludi od nekih problema, a kada je pala noć i kada smo legli na kauč Max je bio taj koji je u trenutku sve to odnio. Imao je on na kauču posebno mjesto, a to je između mojih nogu. I iako naši dečki mogu sve u kući ipak je postojalo jedno pravilo koje je bilo više za Bucka nego za Maxa, a to je to mjesto između mojih nogu. To je bilo isključivo Maxovo mjesto i Buck iako je puno puta pokušao prije Maxa uskočiti i zauzeti poziciju uvijek je bio „deložiran“. Buck je imao svoj mjesto, a to je ispod moje lijeve ruke. Tako smo gledali TV, sve dok se u jednom trenutku dečki ne bi digli,otišli od mene i došli Kraljici. Ona ih je znala smjestiti tako da je svatko od njih dobio svoj trenutak draganja, maženja i mjesta za spavanje. Max je bio pas sa kojim se svaki drugi pas mogao slagati. Kada je bio u punoj snazi nisi ga mogao nikako zeznuti. Točno je znao kada se spremamo za putovanje i u trenutku kada bi otvorili ulazna vrata nekako bi pobjegao van i uletio u auto. To je jedini trenutak kada je pokazao stav i bilo ga je teško zeznuti da izađe iz auta. Volio je on putovanja. Puno smo putovali, a možda jedna od najboljih scena je kada smo bili u Veneciji i kada je na trgu Sv. Marka jednostavno legnuo na pod i odbio je hodati. Bilo mu je vruće i ništa nije pomagalo da ga dignemo i da krene se šetati tako da nije bilo druge nego ga nositi u naručju. Max nije volio kišu niti mokro. Kada je kiša padala naše šetnje bile su vrlo kratke. Max nije volio niti hladno i pamtim jedno skijanje kada sam ga dobrih 3 km nosio uzbrdo ispod jakne, jer nije htio hodati po hladnome. I iako su mi ruke u tome trenutku bile teške i bolne sada bih ga nosio još 3 km da je tu sa nama. Bilo bi nepošteno i nekorektno pisati o Maxu, a ne spomenuti našeg Bucka (Buckija, Bakijandera). Naši dečki su bili baš pravi prijatelji. Sve su dijelili, a posebno bi im bilo uživancija jedno pored drugoga legnuti pored kamina i grijati se. To su bili trenutci kojih se želim sjećati. Kako se Max razbolio i često smo sa njime odlazili veterinarima naš Buck je cijelo vrijeme ležao u hodniku i gledao prema ulaznim vratima čekajući svog kompića. Teško mi je gledati mjesta u kući gdje je Max znao spavati, gdje se znao grijati na Suncu, gdje je znao sa Buckom odmarati se poslije šetnje.
Naš dobri Max! Naš prvi vjerni prijatelj! Mirno spavaj i pazi na nas tamo gdje si! Volimo te svim srcem Klara, Matija, Barbara i ja. Naš dobri Max!
