 |
| "Paketić" |
 |
| Nije Maestral, ali je coffee ride |
Međutim, jedno su želje, a drugo je realnost. Unazad 4 godine kako sportsku sezonu tako i kalendarsku godinu završavam solo vožnjom između Božića i Nove Godine u ukupnoj udaljenosti od najmanje 500 km (bez obzira na vremenske uvjete koji vladaju na cesti). Taj Rapha #festive500 izazov je nešto što mi je postalo normalno i nešto bez čega ne mogu. To su trenutci kada se posvetim samom sebi, kada analiziram cijelo proteklo razdoblje i kada pravim planove narednu godinu. To je vrijeme kada balansiram između vožnji na otvorenoj cesti i obiteljskim događajima, jer to je i vrijeme u našoj obitelji kada smo svi zajedno i kada nekako vrijeme normalnog života se uspori, a mi se posvetimo jedni drugima. I sve je bilo predivno do 29. 12. 2020. godine kada nam se život promijenio, ne samo nama već i mnogim našim sugrađanima. To je trenutak razornog potresa koji je djelomično uništio i moju roditeljsku kuću - kuću u kojoj se nalazi moj odvjetnički ured (od 1952. godine). To stresno razdoblje volio bih zaboraviti, ali skoro svakodnevni potresi koji su se nastavili i početkom 2021. godine neprekidno su me na to podsjećali.
Taj osjećaj nemoći, stradanja, patnje, brige za obitelj, posao, egzistenciju to je nešto što mi i sada budi jezu, ali to je i trenutak kada sam vidio koliki sam trag ostavio u sportu, jer su me doista sa svih strana svijeta zvali moji prijatelji i nudili mi kako konkretnu pomoć tako i lijepu riječ, utjehu. To je nešto što je u ovim trenutcima razaranja budilo nadu i nešto što mi je dalo snage da krenem dalje. I tako, plan je bio da nema kukanja već zapeti i krenuti obnavljati ono što je uništeno te sam prvih nekoliko mjeseci 2021. godine posvetio obnovi i kompletnoj adaptaciji uništene kuće.
 |
| Status kuće nakon potresa |
To je vrijeme kada sam po prvi puta sjeo na bicikl i nakon 3 min sišao sa njega, jer mi živci nisu dali mira i um mi nije bio spreman za trening. To je trenutak kada sam u bickama šetao po kući nadajući se da će mi se misli razbistriti i da ću moći odraditi trening, ali niti nakon drugog pokušaja to nije išlo. I onda sam odlučio da neću forsirati već kada ti»život da limune, napravi limunadu».
 |
| Portorož |
Odlučio sam nastaviti sa «coffe ride» vožnjama, ali više ne mojim krajem, jer iskreno nisam mogao gledati oko sebe ta strahovita razaranja, više nisam mogao voziti znajući da su mnoge obitelji ostale bez krova nad glavom. Više nisam mogao biti sretan na cestama oko moga doma pa sam odlučio iskoristiti sva putovanja na rasprave izvan Siska i voziti na nekim novim putevima, voziti na nekim novim cestama. To mi je bila radost i veselje. Upoznavati «Lijepu našu» biciklom i mogu reći da sam odvezao neke epske rute (npr. Gospić – Baške Oštarije – Karlobag i nazad, Istra, krug oko Otočca, Karlovac – Skrad , «janjeća magistrala ili Karlovac – Vrbovsko», Karlovac – Ogulin – Vrbovsko – Karlovac, Sisak – Bihać i dr.).
 |
| Jedna sa puta u Bihać - "kupanje u Uni" |
Kako je vrijeme odmicalo tako je sve sjedalo na svoje mjesto. Kuća se polako obnavljala i u trenutku pisanja ovog bloga pri kraju smo sa obnovom i kroz par mjeseci biti će sve gotovo. Malo – pomalo i moje misli su se čistile, ponovno sam dobio onaj svoj poznati elan i ponovno sam našao sreću i u treningu, ali i u dugim vožnjama.
I kako to već biva i kako to treba biti u životu, ostavljamo iza sebe sve loše, a uzimamo sve dobro tako i neke ljude ostavljamo iza sebe, a neki ulaze u naše živote. Ostavljamo iza sebe neke osobe koje su nas «cijedile», a upoznajemo neke osobe koje nas motiviraju i koje nas obogaćuju. Tako sam i ja u nekom trenutku upoznao jednu fantastičnu osobu, vrhunskog biciklista i mogu reći da smo se na prvu «kliknuli» i da ga mogu zvati prijateljem kao i on mene. On je Dami Zupi (to mu je nadimak) i siguran sam da ga hrpa hrvatskih i slovenskih biciklista zna.
 |
| Dami Zupi |
TO BE CONTINUED….
 |
| Skradinsko zaleđe |
