Start utrke je na
Bundeku i trči se dva kruga po zagrebačkom nasipu, a ovogodišnja utrka je bila
po meni jedna od mojih najtežih utrka do sada.
Ne znam da li je to
razlog što sam dan prije imao 70 km bicikla, a na sam dan utrke 40 km bicikla
ili izuzetno visoka vlaga i sparina te vručina ili sve zajedno, ali na samom
startu utrke znao sam da će me patnja pratiti tijekom cijelog trčanja.
Startao sam dosta
oprezno, ali ipak malo prebrzo s obzirom na ono što sam planirao, ali kako sam
trčao sa svojim frendom Mikijem međusobno smo se tijekom trčanja bodrili i
pomagali.
Prvih 10 km
proteklo je sasvim u redu, ali sam primijetio da mi noge polako postaju sve
teže i teže tako da smo se Miki i ja u prvih 10 km međusobno prestizali te je
ponekad udaljenost među nama bila i oko 50 m. Nakon prvog kruga dolaskom na
okrijepnu stanicu Miki je bio kojih par koraka ispred mene i u trku je uzeo
čašu vode dok sam ja zastao popiti i pojesti komadić banane. To je bilo
dovoljno da mi Miki odmakne nekih 200 m te sam narednih 2 km polako ga počeo stizati
te sam ga ubrzo i sustigao. Trčali smo zajedno do 15 km kada ja više nisam
mogao pratiti tempo i kada mi je svega bilo dosta te sam čak u nekoliko navrata
i počeo hodati. Fizički sam se osjećao toliko slabo i puno gore od trčanja u
ironmanu da sam čak razmišljao da se odšetam do kraja.
Međutim, nakon par
stotina metara ponovno sam skupio snagu i pokušao dostići Mikija, ali to u ovoj
trci nije bilo moguće. Borio sam se sa samim sobom naredne metre te sam ponovno
uspostavio svoj ritam trčanja i sve je bilo u redu do 18 km i 950 m. Tu sam stao.
Noge su jednostavno prestale raditi i da u tome trenutku nije bilo klupe na
koju sam pao sigurno bih pao niz nasip. Kako sam se ukipio i jednostavno pokušao
nekim svojim «trkovima» smanjiti utjecaj grčeva to mi i nije baš nešto
uspijevalo te su me pojedini trkači pitali «da li mi je dobro», a na što sam ja
odgovarao da nije, ali da ne trebam pomoć. Mislio sam si da ću zadnja dva
kilometra jednostavno propuzati, jer odustanak nije dolazio u obzir. Gledao sam
filmiće kako ljudi u trkama pužu i kako im se tijelo grči par stotina metara
prije cilja i kako su u stvari nemoćni bilo što napraviti kako bi ponovno
pokrenuli tijelo da se nastavi kretati te sam u jednom trenutku pomislio da li
je to ovo istovrsni slučaj. Međutim, želja za završetkom me je natjerala da se
prvo počnem par metara gegati sa ukočenim nogama, ali onda su grčevi popustili
i ponovno sam uhvatio svoj ritam trčanja te sam uspješno završio i svoj 8.
ovogodišnji polumaraton. Iako je vrijeme trčanja bilo 1:54 h to je bilo i za
očekivati, jer je ovo fizički najteža utrka do sada.
Nakon ove utrke brzo
sam se «otrijeznio» i sam sebi obećao da više neću nastupati na ovoj utrci na
21 km, jer je ovo bilo doista «sportski nastrano».
Moram se osvrnuti
da je bio i manjak okrijepnih stanica i da su iste bilo dosta loše, jer je na njima
bila samo voda tako da se doista divim svima onima trkačima koji su trčali 30
km ili maraton.
Ono što je bilo
lijepo na trci je ta pozitivna energija više tisuća trkača, a posebno me veseli
što su svim moji divlji ligaši otrčali svoje prijavljene trke te smo se poslije
trka zajednički družili i veselili, a što je i glavni smisao trčanja.
GARMIN PROFIL UTRKE
