Subota. Rano jutro.
Pogled kroz prozor nije obećavao ništa dobro. Magla. Onakva pravo sisačka. Lagani
doručak, tržnica, kava sa Barbarom. U Gemi. Onako pravo sisački. Poljubac. I
odlazak na put prema Poreču. Odlazak prema zadnjoj utrci ove sezone, odlazak
prema halfiromen utrci. Put je protekao u razgledavanju predivnih pejzaža
Gorskog Kotara koji su bili okupani suncem. Dolazak u Poreč, uzimanje startnog
broja, ostavljanje bicikla u zoni i čekiranje u hotelu. Lagana večera i sređivanje
opreme za utrku. Organizator utrke, TK Swibir doista se trudi iz godine u
godinu biti sve bolji i bolji u organizaciji utrke, ali i cijelog pristupa
triatlonu u RH. Tako ove godine nije bilo službenog briefinga već su svi natjecatelji
nekoliko dana pred utrku na svoje mailove dobili sve potrebne podatke o utrci.
Ono što ovu utrku razlikuje od drugih na kojima sam do sada bio je osobni
pristup svakom natjecatelju. Naime, ulaskom u zonu svakog od nas dočekao je
jedan volonter koji nas je «smjestio» na naše mjesto te nam pokazao sve bitno
vezano za ponašanje u zoni (kako se ulazi, gdje se oprema odlaži, smjer izlaska
i dr. bitne stvari da bi tranzicija protekla u što boljem redu). Doista, ekipa
svaka Vam čast. Predivno iskustvo.
Nedjelja. Iako sam
navio sat za 6:00 h, probudio sam se u 5:54, obavio jutarnje tuširanje i
higijenu te se uputio na doručak. Pogled kroz prozor nije obećavao ništa
lijepo. Magla. Opet. Skoro kao u Sisku. Mislim si «O, Josipa jebem ti pjesmu baš
pogađaš u sridu».U zoni sam bio među prvima i obavio sam posljednje pripreme za
trku. Ili sam barem mislio da sam sve obavio.
PLIVANJE
Negdje 20 minuta prije starta plivanja oblačim neopren odijelo i molim frenda da mi ga zakopča na leđima. Pokušava par minuta i govori mi da ga ne može zakopčati. «Kako ne možeš?» pitam ga. «Cif je potrgan» govori mi on. «Ma daj, ne zezaj» govorim mu glasom punim strepnje. Tik – tak, tik – tak. Vrijeme prolazi, on mi viče «Sorry stari, moram se ići oblačiti». Pokušavam sam popraviti cif, ali shvaćam da to neće biti moguće, skidam neopren i odlučujem plivati bez njega. 449 natjecatelja sa neoprenom i jedan bez. Ili «sred pušaka bajoneta». Ekipa me gleda u čudu, gledam i ja njih sa zavisti. Prijatelj Igor Mandušić postavlja mi pitanje zašto nisam u neoprenu i sav očajan govorim mu da mi se potrgao, a on mi govori da ima dva rezervna u sobi. E jebiga, start je za 3 minute. Ali ono što te ne uništi to te i ojača i bez obzira na jutarnju maglu, hladnoću u zraku (more je bilo idealnih 18) smještam se u prvom redu za plivanje i nakon starta krećem oprezno da me netko ne udari. Plivam nekih 50 m vaterpolo stilom (glava visoko gore, širi zaveslaj) i malo pomalo probijam se u vrh druge grupe plivača gdje ostajem tijekom cijelog plivanja. Nakon isplivanih 2 km izlazim iz vode sa vremenom plivanja 30:30 min. Hm, i nije tako loše s obzirom na stres koji sam imao prije plivanja. Trčim u zonu, oblačim cipele i kacigu, uzimam bajk i krećem iz zone. Vrijeme provedeno u T1: 5:37 min.
BICIKL
Kli-klik. Da, to je
zvuk koji trebam čuti, a koji na žalost nisam čuo nekoliko tjedana ranije u
Beogradu. Neposredno pred bajk čujem organizatora kako govori da pažljivo
vozimo, jer je cesta mokra i skliska. U jebem ti… najgora vijest. Krećem
oprezno dok se malo ne zagrijem na bajku, jer mi za to više treba s obzirom da
sam plivao bez neoprena. Prvih 2,5 km je izlaz iz resorta i dolazak na stazu
gdje se vozi 4 kruga po 22 km te se ponovno vraća na isto mjesto. Stres. Čisti
stres za mene je bio bicikl. Kada na jednom mjestu od 22 km imate preko 400
biciklista koji voze svakakvim brzinama (od 50 kmh do 20 kmh), kada je cesta
mokra i blatnjava od zemlje, kada svakih par stotina metara postoje ležeći
policajci, a asfalt je 12 km sasvim u redu, a drugih 10 km katastrofa i kada
svako toliko nalijećete na bidone koji su uslijed trešnje i prelazaka preko
ležećih policajaca ispali sa bicikla i kada je sve to obavijeno u maglu koja
nikako da se digne onda «voziš kao po jajima» i paziš da ne padneš. Vidio sam
tijekom vožnje nekoliko gadnih padova pri čemu je intervenirala i hitna pomoć i
to ti još više aktivira čip u glavi da ne žuriš. Ja se bojim nizbrdica i neke
brze i divljačke vožnje tako da onaj loš dio staze skoro pa cijelu vozim na
dropovima, a na onom bržem dijelu staze uzimam poziciju na aerobarovima i
pokušavam nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Ukupna visinska razlika je 1000 m i s
obzirom na sve tijekom vožnje pojeo sam nekoliko energetskih gumenih bonbona i
3 gela. 3 gela, možda dva više nego što sam trebao. Hm, bicikl prolazi super i
sam se sebi čudim koliko snage imam u nogama i ne osjećam apsolutno ništa od
bolova u nogama. Da sam na nekoj drugoj ravnijoj stazi siguran sam da bih ovaj
put bicikl razvalio, a tim više što sam tjedan dana ranije imao dvije utrke i
to biciklističku od 89 km i polumaraton. Uglavnom bicikl završavam za 2:48:58 h i to mi je sigurno jedna od boljih
biciklističkih vožnju do sada. Prije samog ulaska u zonu uz cestu vidim svoje
roditelje koji su me došli pobodriti i pratiti tijekom utrke, jer je B ostala
doma zajedno sa Klarom i dečkima. Vrijeme u T2 2:09 min i krećem na trčanje.
TRČANJE
Bez obzira na sve
jako sam zadovoljan sa utrkom. Ovo je jedno novo iskustvo i sada kada
analiziram gdje sam pogriješio vidim da je to u novim gelovima koje sam pio
prvi puta, ali i u večeri koju sam pojeo, jer ista u potpunosti odudara od
onoga što inače jedem prije utrke. Ono kada dođeš u hotel, "šveđani" :) odu spavati,
a ti imaš cijeli restoran za sebe… I još jedno iskustvo «uvijek, ali uvijek
treba prije odlaska na utrku dobro prekontrolirati svu opremu». Povratak doma prošao je u iščekivanju zagrljaja sa svojim curama. Poljubci. Krevet. Sada 15 dana odmora od svega i ponovno pripreme za novu sezonu. Imam još puno toga za odraditi u narednom periodu. Za kraj nakon utrke moram si zadati tri bitna zadatka za slijedeću godinu: 1. smršaviti, 2.
pojačati bicikl i 3. smršaviti. Hvala roditeljima, koji su bili pored meni i
koji su eto vidjeli ono što i sami znaju, a to je da ja nikada ne odustajem bez
obzira na sve.
