AMERIKA 2016 - Zaključak

Iako zvuči kao klišej kada se kaže "svugdje je lijepo, ali je Doma najljepše" moram priznati da je to istina. Lijepo je putovati, ali se lijepše vratiti kući. Iz poštovanja prema državi u kojoj smo bili kao i iz poštovanja prema ljudima koje smo na putovanju sreli i s kojima smo došli u kontakt trebam napisati i nekoliko rečenica kao moj završni osvrt na ovo putovanju. Po Americi putujemo već dugi niz godina, a počeli smo 2006. godine kada je Klara bila stara 4 godine, a Matija 8. Tada su nam rekli da smo ludi što sa tako malom djecom odlazimo na tako daleki put, a mi smo radili po svojemu. Ovaj osvrt temelji se na svim našim putovanjima do sada. Kažu da Ameriku ili voliš ili ne voliš. U našem slučaju ne da je volimo već mogu slobodno reći da ju obožavamo. Amerika je država u kojoj se ima doista puno toga vidjeti. Amerika je država u kojoj su ljudi otvorena srca, druželjubivi, u kojima se vidi da su puni poštovanja prema sebi, ali i drugima (naravno da u svakom žitu ima i kukolja, ali to je predmet nekog drugog ne mojeg bloga). Međutim, ljepota Amerike nije samo u tome. Ljepota Amerike je u tome da ona pruža istu mogućnost svima. Ona pruža mjesto pod suncem svakom onomu tko želi nju prihvatiti otvorena srca. Za razliku od Europe prilikom dolaska u Ameriku ne postoje segregacija ljudi i redovi "za građane Europske unije" i redovi "za građane koji nisu stanovnici Europske unije". Tamo je jedan red za sve. Svi prolaze isti šalter i odgovaraju na ista pitanja. To je njezina ljepota. Ona daje istu mogućnost svakome, a na tebi je da li ćeš je iskoristiti ili nećeš. Od ovog putovanja Ameriku gledamo drugačijim očima. Amerika je također dala mogućnost da i Matija pronađe svoje mjesto pod suncem. Ona mu je dala mogućnost da studira i pliva u isto vrijeme, a što će od toga biti Matija i vrijeme će pokazati. Kako je ovo moj blog i koji je zaštićenom mojim autorskim pravima na njemu mogu pisati što hoću. Ovo što ću sada napisati doista i mislim: "Za 4 godine u 5. mjesecu vidim se kako stojim uz obalu i gledam na plivački ponton i početak starta kvalifikacijske utrke na 10 km za Olimpijadu u Tokiju 2020. godine",  a među plivačima gledam Matiju. Biti će to najboljih nešto manje od dva sata mojeg života. Sada će se neki ovdje zaustaviti i prokomentirati riječima: "Koji luđak. Jako je bitno što on vidi. A što misli Matija o tome to je bitno."

Puno smo prošli, puni smo vidjeli, ali takvu opuštenost kod ljudi davno nismo vidjeli. Oni sa takvom lakoćom se upuštaju u razgovor da je to za nas nezamislivo. Neopterećeni su odjećom. obućom i svime onime trivijalnime što je kod nas ponekad glavna tema razgovora.

Ne, nisam zaboravio da sam napisao pitanje: "A što Matija hoće?", i odgovor slijedi, ali samo malo niže.

Dakle, nakon 15 dana što smo proveli zajedno dogovor je da ćemo dan prije nego što se Matija treba prijaviti na Sveučilište otići tamo i malo pogledati kako sve to izgleda. Iako su svi protekli dani bili lijepi i sunčani taj dan kiša se spustila i počela padati kao da nikada neće prestati. Na putu za kampus niti cucka nismo vidjeli, a na kampusu niti žive duše. I sam sam se pitao pa gdje su ljudi. Otišli smo, a sutradan kada smo se vratili kiša je i dalje padala.  U takvom jednom otužnom ozračju ostavili smo Matiju. Dogovor je bio da nećemo plakati, međutim čim smo ušli u auto Barbara se rasplakala, a ja sam glumio da sam jak iako sam u duši ridao. Klara sa slušalicama na ušima u ritmu muzike koju je slušala samo je prokomentirala"Jadan Matija". Mi smo se raspali. Saznanje da će ostati 7000 km udaljen od nas, od Doma bilo je teško pa sam se u jednom trenutku uhvatio da mu kažem da se svi vraćamo Doma. Došli smo u hotel, kada smo se malo sabrali ponovno sam se vratio da ga pitam, da li je sve ok ili ima nešto drugo. Odgovor je bio da je ok, iako sam u očima, glasu i u boji lica vidio da je i on loše. Vratili smo se u hotel i sutradan smo otišli nazad u Chicago. Vožnja od 500 km protekla je u nekom čudnom ozračju sa grčem u želudcu. Došli smo u hotel i to je to. Mi sutra doma, a on ostaje. Nije nam bilo do ničega. Njega kao i Klaru odgojili smo tako (da li je to dobro ili ne, o tom - potom) da su PREzaštićeni i da o ničeme nisu trebali razmišljati. Sada ga ostavljam prepuštenog samom sebi u stranoj državi među stranim osobama. Nije nam bilo lako. Uslijed svega umor me slomio, a negdje u pol sna Barbara je skočila na mene uz povik: "Matija je poslao poruku." Tu me presjeklo, jer nisam znao o čemu se radi. Kada mi ju je dala i kada sam ju pročitao bez riječi sam joj vratio mobitel, okrenuo se i stavio lice u jastuk i potiho zaplakao. To je to. I Matija nije cijelu noć spavao te nam je poslao poruku koju neću u cijelosti prenijeti u ovom blogu (jer se ipak radi o obiteljskoj intimi), ali ukratko se zahvaljuje što smo bili takvi kakvi smo bili i što smo ga gurali naprijed i što mu nismo dozvolili da prestane plivati. U poruci je napisao da mu je odlazak na fax u Ameriku najbolja stvar što mu se dogodila u životu i da nam se za sve zahvaljuje i da će pokušati dati sve od sebe i u učenju i plivanju. I sada kada u 5. mjesecu 2020. godine Matija sa diplomom u džepu starta u kvalifikacijskoj utrci neće biti bitno hoće li se plasirati ili ne već je bitno da je to i on želio. Naša "misija" guranja je danas završila, sada se nastavlja naša misija "bodrenja", jer sada on sam sebi krči put dalje. Povratak u Našu Lijepu sada je dobio jednu drugu dimenziju i protekao je u smijehu, šali i dobrom raspoloženju. I serijal Amerike završavam uz jedan savjet svim onim roditeljima koji će se naći u istoj situaciji, a to je "gurajte ih i ne dajte im da odustanu kada oni to hoće", jer svijetlo je uvijek na kraju tunela.

AMERIKA 2016 - St. Louis

Put od Chicaga prema našoj 4. destinaciji, a to je St. Louis dug je oko 500 km te nas je na samom početku puta pratio takav pljusak da sam pomislio u nekoliko navrata stati na odmaralištu i pričekati da se kiša ispada. Međutim, taman kada sam pomislio stati kiša je prestala i počelo se probijati sunce tako da smo prvi odmor napravili nakon 300-njak kilometara u Springfieldu. Vožnja po američkim autocestama je sasvim drugačija nego po našima. Promet je "tečan" i nema nekakvih ispada. Ovdje nitko nikome ne blica, ne "zabija" se u zadnji kraj već svi voze svoju vožnju i ako se u lijevoj traci nalazi i sporije vozilo oni iza njega ne poduzimaju sve da ga "izguraju" sa ceste već ga obiđu sa desne strane i voze dalje.

Međutim, vratimo se na St. Louis. St. Louis je grad u saveznoj američkoj državi Missourri te je osnovan 1773. godine od strane francuskih kolonijalaca. Grad danas ima oko 355.000 stanovnika te se smatra da je u gradu izgrađen i prvi neboder na teritoriju SAD-a, a to je bilo negdje oko 1892. godine. Grad je poseban i iz razloga što je 1893. godine u njemu naš Nikola Tesla prvi put demonstrirao radio-komunikacijski sustav.

Ovim gradom mogu reći da smo obišli sve bitne gradove u životu i radu Nikole Tesle. Teslu pratimo od mjesta njegovog rođenja u Smiljanu, preko Niagara Falls-a gdje je izgrađena hidroelektrana na temelju višefazne električne struje, preko St. Louisa do New Yorka u kojem je radio veći dio života, a gdje je i umro.

Naše novo prometno sredstvo: TOYOTA 4RUNNER

AMERIKA 2016 - Springfield

Na putu iz Chicaga prema našoj 4. destinaciji zastali smo u gradu Springfieldu. Springfield iako nije najveći grad savezne države Ilinois (tek je 6. po redu sa oko 116.000 stanovnika) izabran je za glavni grad ponajviše, jer je bio grad u kojem je prije izbora za predsjednika živio i radio Abraham Lincoln. Ovaj grad je izabran za glavni grad i iz razloga što se nalazi na centralnom položaju u državi Ilinois za razliku od Chicaga koji je smješten na rubnom položaju uz jezero Michigan. Godine 2007. sadašnji predsjednik SAD-a Barack Obama objavio je u Springfieldu početak svoje kampanje za predsjedničke izbore.

Za one koji su markirali sat povijesti na kojem se učila lekcija o povijesti Amerike sada je prava prilika da nauče nešto o Abrahamu Lincolnu (12. 2. 1809. Hodgenville - 15. 4. 1865. Washington). Abraham Lincoln kao član Kongresa zarekao se da će poduzeti sve kako bi ukinuo ropstvo. Godine 1854. godine sudjeluje u osnivanju Republikanske stranke i kao njezin kandidat 6. 11. 1860. godine izabran je za predsjednika SAD-a. Na novim izborima 1864. godine ponovno biva biran za predsjednika, ali njegov život se prekida u atentatu koji je na njega izvršio u kazalištu glumac sklon Konfederaciji John Wilkes Booth.

AMERIKA 2016 - Chicago - 2. dio

Kako je Chicago grad u kojem smo proveli nekoliko dana to je red da objavim još nekoliko slika kojima bi pokušao prenijeti atmosferu grada. Iako nismo imali automobil sam centar grada smo prehodali uzduž i poprijeko. Pored šetnje lijepo vrijeme iskoristili smo i za trčanje.  Naravno, voda i svugdje voda. Nakon šetnje, trčanja, kava red je i za odmor u jezeru.

TRČANJE SA BARBAROM

https://connect.garmin.com/modern/activity/1294972454#.V60JpnUghXU.email

https://connect.garmin.com/modern/activity/1298015256#.V60Jd2cwNCQ.email

AMERIKA 2016 - Chicago - 1. dio

Chicago je nakon New Yorka i Los Angelesa 3. na popisu najvećih gradova SAD-a. U njemu živi preko 2.800.000 stanovnika te se njegovo područje "utjecaja" naziva Chicagoland i ima preko 10 mil stanovnika. Chicago nazivaju i "Grad vjetrova", a što smo se i sami uvjerili tijekom šetnje tim predivnim gradom. Tijekom 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća kontrolu nad gradom imali su mafijaši, a jedan od najpoznatijih bio je Al Capone. Chicago je i grad sporta te se od klubova u Chicagu nalaze: Chicago Bulls (košarka), Chicago Bears (američki nogomet), Chicago White Sox i Chicago Cubs (bejzbol), Chicago Blackhawks (hokej). Chicago je i grad Michaela Jordana, ali i našeg Tonija Kukoča. Grad je napravljen po mjeri čovjeka. Puno zelenila, plaža, puno biciklističkih staza, puno staza za trčanje i šetnju sa puno parkova samo središte grada čine ugodnim za boravak i život. Kako nismo imali auto to na žalost nismo bili u prilici istražiti i samu okolicu grada, ali vjerujem da je lijepa kao i središte. Kažu da se grad najbolje upozna šetnjom. Pvih nekoliko dana proveli smo u šetnji te smo sigurno prehodali preko stotinjak kilometara (prvi dan GARMIN je pokazao 30 km), ali niti u jednom trenutku nije nam bilo dosadno.

AMERIKA 2016 - Chicago 10 km race

Nedjelja. Nekima je nedjelja dan odmora, a nekima je nedjelja dan sporta. U mojoj obitelji nedjelja je dan odmora. Maa, naravno ne za sve. Za mene je nedjelja ili barem nedjeljno prijepodne rezervirano za sport. Dobrih navika se ne treba odricati i na putovanju. Prilikom priprema za odlazak u Ameriku naravno da sam prosurfao što Chicago nudi od sporta za vrijeme našeg boravka tamo te sam našao da će danas biti utrka na 10 km. Premišljajući se da li da se prijavim ili da se ne prijavim (u stvari čekajući hoće li nedjelja i za mene silom prilika biti dan odmora) vrijeme je prolazilo, a samim time i vrijeme prijava. Kada sam se odlučio prijaviti utrka je bila rasprodana. Međutim, nema veze, Balkanac je u Americi pa će se snaći. Na sam dan utrke došao sam pred start i prošao kontrolu chipova (1. savjet: doći puno prije utrke dok se kontrola ne vrši.) Nakon toga sam lagano sjedio na mjestu gdje će biti start, jer nisam imao startni broj pa sam se "zakamuflirao" u sjedača. Utrka je krenula, a ja sam odmah na startu skinuo majicu (2. savjet: kad nemate startni broj trčite bez majice). Utrku sam planirao otrčati onako laganica za gušt, ali adrenalin je proradio i počeo sam se doista trkati, a samim time i dovoditi "se u opasnost" da me netko skuži, jer sam polako izbijao iz grupe prema vrhu, a time sam bio izloženiji pogledima organizatora na stazi. Utrka je prolazila, ja sam trčao, ponegdje se namjestio za fotkanje i dolazak u cilj je bio fantastičan. Hrpa ljudi koja navija, a ja sam samo protutnjao pored njih ne želeći stati da me netko priupita zašto nemam startni broj. Dolaskom do mjesta gdje se dijele medalje zauzeo sam pozu da mi se stavi medalja, ali me je cura skužila i pitala me gdje mi je startni broj. Ja kakav jesam rekao sam joj da mi je pao, ali se ona nije predavala te je pozvala supervizora utrke koji mi je postavio isto pitanje. Rekao sam joj besramno da mi je broj pao te mi je rečeno da mogu dobiti medalju, ako donesem startni broj. Kakva je to utrka, ako nitko za nju ne zna ili ako neću imati uspomenu pa sam razmišljao kao doći do broja. Kažu: "Možeš otići sa Balkana, ali Balkan ne može iz tebe". Tako sam i ja kao pravi balkanac našao frajera koji se taman presvlačio i pitao ga da mi da broj. Prvo njegovo pitanje bilo je gdje mi je moj broj, a kada sam mu rekao da mi je pao, njegov pogled pun tupila govorio mi je: nastavi Marko dalje sa razgovorom. Uspio sam ga privoliti da mi da svoj broj te sam važno otrčao opet do iste djevojke da mi da medalju. Sav veseo otrčao sam u hotel ne želeći se dovoditi u situaciju da opet nešto moram objašnjavati ili da me nekako skuže da sam "padobranac u utrci". Uglavnom otrčao sam 10 km u Chicagu i ovaj grad mogu staviti na popis gradova u kojima sam se natjecao. I u novčaniku mi je ostalo 100$ koliko je došla kotizacija za utrku.

Nakon utrke red je bio odmoriti mišiće pa sam zajedno sa svojima otišao na plažu gdje sam se rasplivao tako da i plivanje mogu "upisati" pod rubriku "odradjeno" u Chicagu.

CHICAGO 10 KM RACE

https://connect.garmin.com/modern/activity/1292651935#.V6eXxjS62-E.email

CHICAGO OWS

https://connect.garmin.com/modern/activity/1293185621#.V6eYMVwdI7s.email

AMERIKA 2016 - Calumet Fisheries

                                                                                                     







Naš boravak u Indianapolisu završio je pa je vrijeme za odlazak na drugu lokaciju na našoj američkoj turneji, a to je Chicago. Na putu za Chicago svratili smo u jednu zalogajnicu, a za koji sam "preporuku" dobio od svog "prike" Anthony-a Bourdaina. Naime, kada je radio svoju reportažu o "street food" u Chicagu bio je u zalogajnici koji se zove "Calumet fisheries". Gledajuću tu epizodu, a posebno dio koji se odnosi na navedenu zalogajnicu dobio sam želju istu posjetiti kada prvi put idem za Chicago.

Naime, ne radi se o nikakvom fancy restoranu sa Michelinovim zvijezdama, već se radi o običnoj zalogajnici uz južnom Chicagu koja nema stolove, nema WC-a već se hrana jede na haubi automobila. Zalogajnica je otvorena 1948. godine i od tada do danas je u suvlasništvu dvoje obitelji Kotlick i Toll. Pripremajući se za posjetu navedenoj zalogajnici stupio sam u vezu sa jednim od vlasnika i kada sam mu rekao da dolazim uskoro iz Hrvatske isti je bio oduševljen, jer se upravo vratio sa godišnjeg odmora koji je proveo u RH. Naravno, u daljnjoj komunikaciji spomenuo je Plitvička jezera i šljivovicu. 

Ono što je posebnost navedene zalogajnice je da ona pripravlja dimljenu ribu koja se dimi u pušnicama koji su tamo od samog početka rada zalogajnice.

Ukratko, da ne duljim kažu da slike govore više od riječi pa barem da malo prenesem atmosferu. 

                                                                                                                                                                                                                                                                                               Što se tiče klope......mmmmmm..... fantastično i svatko tko će imati prilike doći u životu u Chicago mora ovu zalogajnicu posjetiti (obavezno probati dimljenog lososa sa češnjakom i paprom)