Nakon 5 dana boravka u Crnoj Gori došao je i trenutak povratka kući. Ne želeći ponovno voziti istim putem tražim alternativne pravce za povratak i kao najbolju opciju domaćini mi predlažu rutu: Žabljak-Šćepan Polje (granica CG i BiH), Sarajevo pa nadalje prema RH. Sam put od Žabljaka do Sarajeva dugačak je 160 km i za tu dionicu trebalo nam je 3 sata i 45 minuta te svojima govorim da bih skoro tako vozio i biciklom, ali put je spektakularan. Dijelom prolazi kroz «Durmitorski prsten» i iz neke druge perspektive se može vidjeti koliko je Durmitor moćan i spektakularan planinski lanac.
Nakon nekih 80 km dolazimo do Pivskog jezera koje je umjetno jezero nastalo izgradnjom hidroelektrane. Sama hidroelektrana je spektakularna i sa svojih preko 200 m visine predstavlja drugu najvišu branu u Europi. Prilikom izgradnje brane potopljen je cijeli jedan grad (Plužine) te je sagrađen novi koji je u odnosu na stari podignut iznad razine jezera. Boja jezera je nestvarna. Tirkizno plava i u nekim trenutcima čini se nepreglednom, jer je jezero dugačko 45 km. Nakon Pivskog jezera put nas vodi uz rijeku Pivu do Šćepan Polja i istoimenog graničnog prijelaza. Nakon ulaska u B i H počinje vozački «pakao», jer prvih 20 km ceste je kombinacija djelomičnog asfalta i makadama, a o kakvoj cesti se radi govori podatak i da na jednom dijelu se prelazi preko drvenog mosta. Nakon tih 20 km cesta postaje bolja, ali brzina i dalje je 40-50 km/h. Svoju procjenu od 4 sata do Sarajeva sam fulao za 15 min, a dolaskom u Sarajevo odlazimo na ručak (naravno, čevapi i luk, baklava i kafa). Od Sarajeva put je daleko bolji i biramo pravac Bosanski Brod – Slavonski Brod. Dolaskom na granični prijelaz nailazimo na kilometarsku kolonu, ali kakav jesam ubacujem se nekih 200-300 m od granice u kolonu tako da smo na prijelaz čekali 15-20 min. Dolaskom u RH imamo osjećaj da smo došli doma, a vožnja po autoputu doista predstavlja osvježenje i čistu ugodu. Put od 540 km od Žabljaka do Jazvenika prošli smo za 11 sati i ovaj put je daleko brži od puta kojim smo išli u Žabljak.
Volim putovati. Volim otkrivati nove krajeve, stjecati nova iskustva, probati neke nove stvari. Tome učim i svoju djecu da putuju i da ne žale novac za putovanjem. Sam osjećaj putovanja podijelio bih na dva meni jednako vrijedna i jednako lijepa. Prvi je osjećaj iščekivanja putovanja i boravka u nekom novom kraju sa nekim novim ljudima. Ovaj osjećaj je predivan i čovjek se doista bolje osjeća kada nešto novo vidi ili nauči, ali ovaj osjećaj se ne može zamijeniti onim drugime. Onim osjećajem koji čovjeka preplavi kada dođe doma, otvori vrata svojeg doma i kada osjeti miris doma. Kada zna da je putovanje gotovo i da se ponovno kreće u neke nove pobjede i u neke nove planove za novim putovanjem.
