10.3.18

Demokratska Arapska Republika SAHARAWI


Trebala je to biti još jedna utrka u mojem životu. Malo drugačija, ali ipak je to trka. Nekoliko fotki na facebook-u, nekoliko lajkova, poruka i upisan maraton u mojem sportskom životopisu trebali su biti rezime mog odlaska u Afriku na maraton u Sahari, ali ova trka koja je sama po sebi posebna pala je u drugi plan.  Nešto drugo postalo je bitnije, nešto što sam tamo naučio. Ova utrka postala je lekcija o životu. Ova utrka skrenula mi je pozornost da na svijetu još ima ljudi koji su sretni, ali iskreno sretni iako nemaju ništa. Ali, krenimo ispočetka….
Hamdi s lijeve strane i njegov prijatelj
Kao što sam u ranijem blogu opisao svoja iskustva sa same utrke i kada su se emocije malo smirile, misli mi se stalno vraćaju na ljude koje smo tamo ostavili. Ovo je priča o njima. O predivnom narodu koji se zove Saharawi. Kažu da su dječji osmjesi nešto najljepše što postoji na svijetu, ali vidjeti ove ljude, ovu djecu koja se smiju onako iskreno i koja su uvijek vesela usprkos tragediji u kojoj žive mene je ostavilo bez riječi.  Još i sada razmišljam o obitelji sa kojom sam živio tjedan dana i o djecu koja su bila dio mojeg života. Razmišljam o predivnoj i sramežljivoj Vitti, djevojčici od 9 godina koja je toliko tiha i tako toplog pogleda da je to nemoguće riječima opisati, a kažu da imam dara za pisanje i da mogu prenijeti emociju utrke i osjećaja oko natjecanja. Razmišljam o četverogodišnjoj Safi koja je prava mala maza, ali koja nikako ne može doći do izražaja pred svojeg brata Sahela koji je od nje stariji godinu dana i koji je pravi mali vražičak koje je s jedne strane znatiželjan, a sa druge strane toliko ljubomoran da mi je to ponekad smetalo. Razmišljam o ocu obitelji DaDa koji nam je po cijele dane kuhao čaj koji se pije u tri slijeda (kažu da je prva šalica čaja gorka kao život, druga kisela kao smrt, a treća slatka kao ljubav) i koji je toliko sladak da sam sigurno napravio zalihe za jedno pristojno razdoblje. Razmišljam o njegovoj supruzi Handi koja je trudna i koja nam je kuhala sva moguća njihova jela (devino meso, devino mlijeko, cus cus i dr.) iako nemaju niti vrta, a svu hranu dobivaju u obliku humanitarne pomoći i njezinoj sestri Marian – profesorici arapskog jezika koja tečno govori španjolski i koja je na 7 dana prekinula nastavu da može biti s nama i koja nam je prevodila tako da smo mogli po cijele dane sa njima razgovarati i izmjenjivati iskustva.
Sukejna, Vitta i ispred mene Safi
Tko su Saharawi? Da bi se shvatilo tko su oni treba zaći nekoliko desetljeća u povijest i opisati što se u njihovoj povijesti događalo i zašto žive kao prognanici već 42 godine.
Davne 1884. godine Zapadna Sahara bila je kolonizirana od strane Španjolaca i gospodarila je tim područjem sve do 1967. godine kada je priznala Zapadnoj Sahari autonomiju i omogućila i priznala Saharawcima pravo na referendum. Uz nekoliko pokušaja pobune protiv njih početkom 70-ih godina prošlog stoljeća koji su svi bili ugušeni u krvi od strane Španjolaca 10. 5. 1973. godine osnovan je Polisario – politički i vojni pokret Saharawi naroda. Uz prešutnu podršku Španjolaca Maroko kao susjedna država 6. 11. 1975. godine napada napalm i fosfornim bombama područje Zapadne Sahare zajedno sa Mauretanijom te tisuće Saharawaca napušta svoje domovine i odlaze u progonstvo u Alžir.
Međunarodni sud u Haagu 16. 10. 1975. godine proglašava pravo na referendum te 27. 2. 1976. godine Polisario proglašava Demokratsku Arapsku Republiku Saharawi. Maroko u želji da zadrži zauzete pozicije u Zapadnoj Sahari počinje 1980. godine graditi 2720 km dug betonski zid u kojem se na svakih 5 km nalazila vojna utvrda, a oko zida postavlja milijune nagaznih bombi tako da je danas ovo područje «najzagađenije područje nagaznim minama u svijetu» i procjenjuje se da ih je preko 9 milijuna, a posebno opasnost čine vjetrovi koji tu pušu pa i same mine uslijed pomicanja pijeska raznose po navedenom području tako da danas nitko više tamo ne živi. Zid je gotov 1987. godine, ali vojne operacije i borbe između Marokanaca i Saharawaca nastavljaju se do 1991. godine kada Polisario i Maroko potpisuju mirovni sporazum prema kojem se Maroko obvezuje omogućiti održavanja referenduma. Iste godine (29. 4. 1991. godine UN uspostavlja mirovnu misiju – MINURSO kako bi se u miroljubivoj atmosferi održao referendum).
Iako je u 1992. godine određen točan datuma referenduma on se nije održao te je to stanje potrajalo do 1999. godine kada je UN identificirao oko 85.000 glasača koji su trebali glasovati na okupiranim područjima. Na taj broj Polisario pristaje, ali Maroko ne pristaje. U cilju skretanja pozornosti na ovaj narod 27. 2. 2001. godine održan je prvi Sahara maraton, te UN 2003. godine donosi «Bakerov plan» o autonomiji Zapadne Sahare i održavanju referenduma na koji ponovno Polisario pristaje, a Maroko ga odbija. Polisario u cilju poboljšanja odnosa sa Marokom pušta na slobodu preko 400 marokanskih vojnika koje je držao u zarobljeništvu, a da bi nakon toga Maroko 25. 5. 2005. godine u Al Ayounu grubo i u krvi ugušio mirovne prosvjede.
Kažu da je «Arapsko proljeće» 2010. godine zapaljeno «iskrom u njihovom kampu Gdeim Izik», a koje je ugušeno u krvi.
Međunarodna borba Saharawi se nastavlja do danas i oni su u potpunosti odbacili bilo kakav pokušaj vojnog vraćanja svoje Domovine već međunarodnim pritiskom i skretanjem javnosti na njihov problem pokušavaju vratiti svoj teritorij, a u tom pravcu je i organiziran maraton u Sahari.
Njihov trud se počinje sve više isticati na međunarodnoj sceni tako da je Europska unija 2016. godine objavila da «Zapadna Sahara nije Marokanski teritorij i da je Marokansko pripojenje Zapadne Sahare Maroku okupacija.»
Nekako se poklopilo da je 27. 2. 2017. godine, dakle na sam dan osnivanja DAR Saharawi i dan nakon održanog maraton Europski sud pravde donio odluku da ribolovni sporazum između Španjolske i Maroka nije valjan.
Danas preko 120.000 ljudi živi u izbjegličkim kampovima, 150.000 u okupiranom području Zapadne Sahare, a samo 80.000 ljudi živi na području koje pripada Saharawcima.
Glavno pitanje nakon ovog mogu reći suhoparnog, ali tužnog nabrajanja godina i činjenica koje se svakome nameće je: «Zašto tolika borba za običan komad pustinje koja je toliko velika da ima mjesta za sve?»
Ono o čemu se radi u cijeloj ovoj priči je da ovo nije posebno područje pustinje, gdje je pijesak sitniji, a sunce toplije grije, već se radi o izrazito bogatom području koje je i strateški na fantastičnom mjestu.
U vodama ispred Zapadne Sahare nalaze jedna od najboljih ribolovnih područja na svijetu, a ispod zemlje se nalaze najveće zalihe fosfata, od kojih se dobiva fosfor, a koji je jedan od najbitnijih elemenata u vojnoj i poljoprivrednoj industriji.
Kako sam uvodno rekao ovo područje je bilo prije svega bila španjolska kolonija i sigurno je da Maroko ne bi izvršio agresiju da nije bilo prešutnog odobrenja Španjolske. Naime, prešutni dogovor je bio da će Maroko 25 % ukupne proizvodnje fosfata davati Španjolskoj, ako ona okrene leđa u trenutku napada. I to traje do danas.
Samu DAR Saharawi priznalo je nekoliko afričkih država, ali niti jedna od europskih država koje tako pokazuju na «papiru» podršku, ali ju ne konkretiziraju međunarodnim priznanjem. Iako je to u ovom trenutku nebitno, jer Jugoslavije više nema ona je 1984. godine priznala DAR Saharawi i time u ono doba pokazala svoju odlučnost i autoritet barem među određenim državama svijeta.
Alžir kao susjedna država prihvatila je te brojne izbjeglice i za dolar ili dva godišnje iznajmila im dio svojeg teritorija tako da danas u Alžiru postoji nekoliko izbjegličkih kampova od kojih su najpoznatiji Al Ayoun, Asaurd i Smara. Mi smo bili smješteni u Smari koji je danas pravi grad u kojem živi preko 30.000 ljudi iako je administrativno sjedište i mjesto gdje se nalaze sve bitne institucije Saharawija Rabuni.
BORAVAK U SMARI
Do Smare se može samo na dva načina, a to su ili pismeni poziv od strane domaćina koji poziv ide preko Polisaria ili u sklopu organizacije koja organizira maraton u Sahari. Ja sam letio od Zagreba preko Frankfurta do Madrida te je u Madridu bilo okupljanje svih sudionika maratona. Od Madrida charter letom letjeli smo do Tindoufa – grada koji se nalazi u Alžiru gdje smo sletjeli na vojni aerodrom i uz pratnju alžirske vojske u konvoju krenuli smo prema Smari. Na izlazu iz grada alžirska vojska se povukla te su nas pratili pripadnici Polisaria (oružje nije bilo vidljivo) do samog kampa Smara tako da mislim da je to bilo više radi držanja svih sudionika na okupu nego zbog neke stvarne prijetnje.
Dolaskom u kamp podijeljeni smo u grupe i domaćini su došli po nas i odveli nas svojim kućama na spavanje.
Davor Skeleđija, ja , Španjolci, Ian - Rumunj
Ja sam bio u kući sa Dancem koji je završio povijest i putuje po svijetu i piše o spomenicima. U razgovoru sa njime dobivam podatke da je bio i na Ovčari, Srebrenici i ostalim dijelovima svijeta te piše dnevnik o svojim putovanjima. Sa nama su bila i dva Španjolca i to otac i sin koji su sudjelovali u snimanju dokumentarnog filma o maratonu u očima osmogodišnjeg dečkića iz Španjolske te Nizozemac koji radi u Libanonu. Šaroliko društvo se skupilo tako da nam tema nije manjkalo te su dani doista prolazili u fantastičnom raspoloženju. Iz Hrvatske sa mnom je bio i Davor Skeleđija – fantastičan dečko iz Zagreba, koji inače boluje od dijabetesa (TIP 1) i koji je stojički podnio sva iskušenja koje takvo okruženje donosi, a koji je imao dva cimera iz Španjolske tako da sam dosta vremena i sa njima provodio s obzirom da su oni u kući imali Internet.
Nizozemac, Španjolci, Danac i ja
S obzirom da se nalazimo u samom srcu pustinje vode nema tako da ono malo vode što se dovozi cisterna se vrlo oprezno troši. U opisu putovanja stajalo je da je organizator omogućio jedno tuširanje i to nakon utrke, a za ostalo nije moguće. Međutim, «ukoliko znate nekoga tko zna nekoga tko zna gdje i kako se može otuširati» onda je to moguće i u više navrata. S obzirom da mi je voda bitna i da ne mogu preživjeti bez tuširanja, a kako sam snalažljiv ubrzo sam našao «nekoga tko zna nekoga, a tko zna gdje se može otuširati» tako da sam pored tuširanja nakon utrke uspio obaviti još jedno tuširanje tako da mi boravak sa te strane nije teško pao.
Dnevne temperature su oko 33 stupnjeva, ali su noći izuzetno hladne tako da smo spavali u vrećama za spavanje i pokriveni velikim «duplim» dekama. Naravno, spava se na podu, jede se na podu, pije se čaj na podu, sve se radi na podu. Kuće su im tako napravljene da preko dana uopće se ne osjeti vručina tako da je boravak u njima doista bio ugodan. Vrijeme u Smari je stalo prije 30-40 godina i mislim da su svi Mercedesi E klase proizvedeni od 1970. do 1980. godine završili u Smari kao i Land Roveri još starijih godišta.
Kada sam odlazio na put moram priznati da uopće nisam znao gdje idem i nisam poznavao sigurnosnu komponentu putovanja, ali boravkom u Smari mogu reći da je to izuzetno sigurno i lijepo mjesto gdje se ljudi sa osmjehom pozdravljaju i gdje se bezbrižno može šetati, jer nema onog tipičnog povlačenja za odjeću, nutkanju određenih proizvoda ili bilo kakvog drugog nametljivog ponašanja.
Puno je priča koje bi mogao napisati, ali najviše me se dojmio jedan Saharawac koji je ustrojio biblioteku, zatim ljekarnu, dom za starije osobe te poseban dom za djecu sa posebnim potrebama. Njegove riječi su da tu djecu treba integrirati u društvo i samo integracija im može pomoći tako da oni danas imaju šivaču radionicu i radionicu za izradu tapiserija. Iako svi jedu u blagovaonici vilicom i nožem njegovo pravilo je da jedanput u 15 dana to se miče te se na sredinu sobe servira cus – cus koji moraju jesti prstima, jer je to jelo i takav način uzimanja hrane u njihovoj tradiciji. Kada su ga pitali što je po zanimanju on je tako skromno rekao da je on samo pastir ovaca i koza, ali koji je želio na neki način pomoći svojem narodu i sebi tako da je sam naučio pričati španjolski i francuski. Njegov nadimak je Castro, a nadimak je dobio jer je u mladosti imao veliku bradu kao Fidel Castro.
Castro 
Mogao biti tako pisati i pisati, ali ono što me je posebno dojmilo je ta pristupačnost i potreba djece da budu uz nas. Možda smo i mi njima «čudni» kao i oni nama i možda je to razlog što smo se našli, ali doista svatko tko ode tamo kao prvu stvar koju primijeti i ponese sa sobom doma je ljepota tih osmijeha.
Klinci doručkuju, a Dada u pozadini radi čaj

Naša obitelj je bila skromna. Oni u kući nisu imali niti TV, frižider, imaju jednu malu pećicu i mislim da im je najvrjednija stvar koju su imali set za pravljenje čaja. Međutim, usprkos toga dali su sve od sebe, omogućili su nam da osjetimo kako je to živjeti tamo, a Mirian je bila tako dobra domaćica da nam je u dva navrata organizirala nezaboravne zabave. Jednu na koju su došle sve njezine sestre i hrpa njihove djece, a drugu na način da je ispred kuće u pijesku zapalila logorsku vatru te je pozvala trkačice iz Alžira koje ujedno sviraju na bubnjevima i pjevaju te je njihova pjesma potrajala dugo u noć. Naravno da nismo znali pjevati, ali uživali smo u ritmičnosti pjesama i energijom kojom su cure pjevale. Ta zabava potrajala je do 3 u noći i mogu reći da mi apsolutno nije žao što sam ostao toliko budan. U želji da se našoj obitelji nekako odužimo dogovorili smo se da ćemo im kupiti frižider te smo zadnji dan kada je bila zabava organizirali da se frižider i doveze tako da smo im barem malo vratili na svemu onome što su oni nama pružili.
Afrička noć uz ples, pjesmu i logorsku vatru

Ovo je tako lijepo iskustvo i ono što sam sam sebi rekao je da ću se svakako vratiti tamo. I to već iduće godine, a kako pored maratonske utrke postoji i trke na 5, 10 i 21 km volio bih da tamo iduće godine ne idem sam već da mi se još nekoliko osoba iz RH pridruže.