29.6.18

IRONMAN KLAGENFURT - INTRO


Kažu da je tanka granica između lucidnosti i ludosti. Izgleda da je u mojem slučaju ona doista tanka ili je i nema. Prije 2 godine, a nakon što sam završio extreme ironman utrku u Austriji obećao sam Barbari da neću nešto slično pokušavati i da je to «završena priča». Došao, probao, vidio, završio, ali vrag mi nije dao mira tako da sam prošle godine uz veliko nagovaranje plačnim glasom Barbari obećao da je još jedna ironman utrka doista ovaj put zadnja. Dozvolila mi je ponovno da se natječem i prošle godine sam uspješno završio ironman utrku u Venezii. Ulaskom u cilj prvo što sam rekao bilo je: «Gotovo je. Neću više.» Vjerujem da te riječi i dalje odzvanjaju u ušima i svih koji su bili tada uz mene: Feđe, Karoline, Matija Luke i Barbare.
Utrka u Venezii bila je 22. 6. 2017. godine, a 1. 7. sjedim na svojoj fotelji i polako «vidam rane» i odmaram se. E sada, vraćam se na početak ovog posta kada sam napisao da je granica između ludosti i lucidnosti vrlo tanka. 
Vjerojatno u nedostatku neke posebne teme gledam na kompjuteru ironman utrke i pažnju mi ometa najava ironman utrke u Klagenfurtu. Nekako proučavajući tu utrku dopisujem sa prijateljem Mihailom Živkovićem u kojem mu objašnjavam zašto se više neću natjecati u ovakvim utrkama i mogu priznati da su mi argumenti i bili sasvim dobri. Skoro sam se uvjerio u ono što sam mu pisao.
Međutim, iskušavam sreću i zovem Barbaru na posao. «Zdravo ljubavi, što mi radiš ?(bitno je ovo MI – nekako toplije zvuči», a ona mi odgovara onako poslovno ozbiljno: «Reci». Ja sav osokoljen nastavljam razgovor o «smislu života» i u jednom trenutku kada sam procijenio da joj je koncentracija opala i da je nekako super volje potiho postavljam pitanje «Ej, a što kažeš da prijavim ironman utrku u Klagenfurtu slijedeće godine?». Moram priznati da smo nastavili razgovor nekih 10-ak minuta, ali zbog buke koja je dolazila sa druge strane žice nisam u mogućnosti sjetiti se razgovora najbolje, ali ono što sam čuo je bilo: «Jesi ti normalan??? Pa obećao si. Ne jednom već dva puta. Ako prijaviš ja ću se razvesti od tebe», i tako u istom tonu neko vrijeme dolazila je buka sa njezine strane.
«Ali ljubavi, znaš koliko to volim. Evo, majke mi ovo je zadnji put i časna riječ neću više nikada. Nego, jel ti znaš da je to legendarna utrka koja se održava preko 20 godina i da je publika fantastična?». Nisam čuo odgovor, prekinula je vezu. Puštam je par minuta i krećem ponovno, ali ovaj put pametnije: «Ljubi, molim te slušaj me. Ovo je stvarno zadnji put. Sjećaš li se one torbe koju si vidjela na internetu i koja ti je bila baš mrak. Eto, ako je baš želiš…». Ni to nije pomoglo i onda pribjegavam trećoj opciji, a to je «poniznost». «Biti ću ti sve, najbolji od najboljeg i ako te prevarim ovaj put, možeš mi raditi što hoćeš.», pokušavam i dalje i vidim da to uspijeva. Krenuli smo u dobrom smjeru kada me je pitala: «Jel stvarno zadnja?». Ja joj odgovaram da je, i na to će ona: «Ok. prijavi ju, imaš moju podršku, ali ….». 
A što da joj kažem, da je utrka nakon drugog razgovora bila već uplaćena te je sada ispred mene stajalo novih 365 dana priprema. 
Svaki dan jedan sport. Svaki dan odricanje, pomicanje vlastitih granica. Svaki dan testiranje samog sebe, ali i Barbare. Odricanje od društvenog života, odricanje od prijatelja, ponekad od obitelji bila je moja svakodnevnica proteklih godinu dana. Stotine sati provedene u bazenu, biciklu i trčeči trebaju se sliti u jednu utrku, u još jednu borbu sa samim sobom. Ove godine puno bolje poznajem svoje tijelo, puno bolje ga poznaje i moj trener Nemanja Korać i u proteklih godinu dana izvukao je maksimum iz mene, jer svi pokazatelji na biciklu, trčanju i bazenu pokazuju da sam doista vrhunski spremljen.
U trenutku pisanja ovog bloga sjedim sa svojom Barbarom u hotelskoj sobi i do utrke je ostalo još jedan dan. Ona je tu pored mene i daje mi snagu i motiv da dam sve od sebe. Svi oni koji su se dugo pripremali za jednu utrku mogu shvatiti stanje u kojem se nalazim. Stanje «povišenih emocija» gdje se miješaju tuga i žalost što je jedan period života gotov u smislu priprema i svega onoga što pripreme donose i «put» kojim se dolazilo do cilja, a s druge strane euforija i potištenost za predstojeću utrku kada se sve treba «posložiti» kako bi «izvedba» bila u skladu sa očekivanjima i rezultatima postignutima na treningu. 
Nekako u ovakvom razmišljanju dobivam poruku od trenera koji je secirao svaki segment utrke i za svaki segment mi je dao savjet kako i što da radim. Puno mi to znači kada znam da je pored obitelji i trenera moja ekipa uz mene. 
Kod ovakvih utrka (ali i onih kraćih) ništa ne prepuštam slučaju tako da sam opremu pripremio i nekoliko dana prije utrke i gledajući sve što sam spremio samo sam dopunjavao stvarima koje će mi biti potrebne za utrku. Jednostavno želim dan ili dva imati svu opremu posloženu kako bi znao što sve trebam ponijeti. Opremu slažem i po sportovima tako da kada jedan dio složim u torbu spremam drugi i ne može se dogoditi da nešto zaboravim.
Veliko pitanje mi je bilo da li da idem sa svojim TT biciklom (Canyon) ili sa svojom Bjuti (o kako volim taj bajk). Bjuti  (Cervelo S3) je moj cestovni bajk i nakon što sam proučio biciklističku stazu odlučujem se ipak za Bjuti. Kako je biciklistički segment dosta zahtjevan i ima preko 1600 m visinske razlike, a ja se bojim nizbrdica mislim da ću sa Bjuti imati bolju upravljivost na nizbrdici. Međutim, kako je svaka minuta bitna na nju montiram aerobarove tako da mislim da će ovo biti super kombinacija za biciklistički segment koji je ispred mene. Prije samog puta na Bjuti dečki iz ALPHA BIKE SHOP-a u Sisku (hvala Saša Kulauzoviću i Saši Pejiću) su u potpunosti sredili mi bajk te sam stavio i potpuno nove gume (Continental Grand Prix 4000) tako da tehnički dio je "pokriven". Sve ostalo je na meni.
Iz kišnog Siska krenuli smo oko 14,30 sati i već oko 17,30 bio sam na registraciji gdje sam dobio sve potrebno na utrku. Nakon registracije i kupovanja nekih sitnica na "IM expo" otišli smo na večeru i nakon toga u hotel na odmor. Subota je rezervirana za briefing i ostavljanje bicikla u T1 zonu.
Nervoze nema već samo fokusiranost za start koji će uslijediti u nedjelju. Čini se malo posla, a vjerujte pored odmora i svega onoga što donosi dan prije ovakve trke vrijeme brzo prolazi. 
Još jednom predivno je znati da nisi sam, jer hrpu poruka dobivam od svojih divljaka iz Ssačke divlje trkačke lige koji su uz mene i sigurno je da na neki svoj način i oni proživljavaju ovu utrku.