27.6.16

AUSTRIA EXTREME IRONMAN !


Krenut ću od kraja: POSTAO SAM PRVI HRVAT EXTREME IRONMAN ! Za one koje nisu upoznati sa triatlonom želim reći da postoje brojne triatlonske discipline, a kao kruna i nadulja je IRONMAN koji se sastoji od 3,8 km plivanja + 180 km bicikla + trkački maraton (42195 m). Ja sam dugi niz godina planirao završiti IRONMAN kao krunu svoje sportske karijere. Surfajući internetom pronašao sam podatak da na svijetu postoje samo 4 ekstremna ironmana i to u Norveškoj (Norseman), Švicarskoj (Swissman), Škotskoj (Celtman) i Austria Extreme Ironman u Austriji. Proučavajući finishere ovih maratona vidio sam da niti jedan Hrvat nije završio bilo koji od ovih maratona tako da je odluka pala: odlazim u Austriju - želim biti prvi Hrvat ekstremni ironman.
Nikome ne govoreći 25. 11. 2015. godine prijavljujem se na lutriju za startno mjesto, jer su ove utrke s obzirom na svoju zahtjevnost i prvenstveno sigurnosne uvjete ograničeni brojem natjecatelja. Iščekujući pozitivnu vijest da sam prošao na lutriji gledam na internetu o kakvoj se utrci radi i jedina misao koja mi tada pada je : "Ovo je brutalno."
Utrka je koncipirana na način da se pliva 3,8 km u Muri gdje je temperature vode 14 stupnjeva i to na način da se pliva 200 m okomito na tok rijeke, zatim 2 km nizvodno i 1,6 km uzvodno. Nakon toga dolazi biciklistička dionica gdje se vozi 186 km s time da je ukupna visinska razlika koja se na toj dionici prolazi +3900 m. Biciklisti koji su vozili brda znaju što to znači i o kakvom se biciklističkom izazovu radi. Nakon toga dolazi trkački dio koji je po meni najzahtjevniji gdje se trči 44 km s time da je visinska razlika koja se tijekom trčanja prolazi +1900 m te - 1900 m i ovo trčanje sa cestovnim trčanjem nema nikakve veze, jer se radi o trčanju po planinama i planinskim putevima. Zadnjih 15 km s obzirom na zahtjevnost staze, fizičko i psihičko stanje natjecatelja te okoliš po kojem se trči obavezna je pratnja "supportera". Moj "supporter" bio je Ante Vuko - vrhunski triatlonac iz Splita.
Nakon što je stigla vijest da sam prošao na lutriji imam rok od 4 dana da uplatim startninu, jer ukoliko to ne učinim gubim mjesto. 
Plaćajući startninu krećem sa ozbiljnijim pripremama iako sam se za ovaj maraton počeo pripremati 29. 9. 2015. godine dan nakon završene sezone 2015.
Dan prije odlaska u Austriju proveo sam u pregledu opreme, a sa pakiranjem stvari počeo sam nekoliko dana prije odlaska. Sve sam spremio pa čak i zimsku opremu pretpostavljajući da na najvišem biciklističkom usponu na 1790 m bi moglo biti loše vrijeme. Ante koji ipak ima više iskustva noć prije odlaska odlučuje se da na biciklu promijenim kazetu te da umjesto 11/25 stavim 11/28, ali kako da ju stavim kada je nemam. Tu dolazi u pomoć moja logistika iz BK Roda koja mi pronalazi odgovarajuću i potpuno novu kazetu koji uzimam od naše članice Marije Dubičanec i time smo u cijelosti spremni za sve izazove narednih dana.

PLIVANJE
U Austriju smo došli dan ranije kako bi u miru vidjeli plivačku dionicu, a  posebno kako matica teče
i ono što smo na prvi pogled vidjeli nije bilo baš lijepo.
Mura, smeđa od obilnih kiša brzo je protjecala dijelom plivačke dionice te je na brifingu prije utrke jedno od najčešće postavljenih pitanja bilo da li će se staza kratiti. Naravno da to nije dolazilo u obzir te je start utrke bio u 4:30 sati u subotu. Mi smo došli u tranziciju sat vremena ranije te smo pripremili sve što je potrebno za plivačku dionicu, ali i za biciklistički dio. Obala je bila osvjetljena sa nekoliko velikih logorskih vatri i doista start utrke bio je poseban i veličanstven. Nakon što je sudac označio start, utrka je krenula. Ja sam si govorio da mi je bitno izbjeći gužvu na startu, jer ne bih volio zadobiti bilo kakav udarac ili da mi netko potrga plivačke naočale. 
Dogovor je bio da plivam što sporije i da ne dižem puls. Držao sam se sredine rijeke te sam malo- pomalo izbio u grupu od prvih 10-ak plivača. Par plivača plivalo mi je s desne strane, a kako zrak uzimam dok plivam sa te strane mogao sam kontrolirati njihov tempo. Nisam se htio njima približavati već sam plivao po sredini rijeke uživajući u svakom pokretu ruku. Dolaskom na okretne bove stignuo sam ih, ali ih nisam htio prestizati, jer je bolje da oni prvi plivaju u struju, a ja da im plivam "u nogama".
Takav poredak držali smo do nekih 200 m pred kraj kada sam pojačao, a sve kako bi ispred njih izišao iz vode te na taj način spriječio eventualno bilo kakav udarac ili neko guranje prilikom izlaska iz vode.
Izišao sam iz vode kao ukupno 6.  u vremenu od 53:15 min te sam se obukao za biciklistički dio utrke.

BICIKL

Biciklistička staza je izuzetno teška. Prvih tridesetak kilometara je lagano "hupserasta", a onda od 30 km do 85 km slijedi uspon na 1550 m nadmorske visine. Od 70 do 90 km slijedi spust te ponovno uspon od 40 km na drugo brdo i to na visinu od 1350 m/nv. Od 135 km do 140 km staza je laganija, ali ponovno uz lagano penjanje. Od 140 km do 145 km slijedi ponovno uspon pa nakon toga 5 km laganog spusta kao priprema za zadnji uspon koji počinje na 150 km i traje do 170 km, a koji završava na 1790 m/nv. Ovaj uspon je od 8 % do krajnjih 12 % i predstavlja doista fizički i mentalni izazov za svakog tko se odluči probati ovako nešto. Nakon uspona i nakon predivnog pogleda na panoramu slijedi 15 km spuštanja gdje se brzinu mogu postići i preko 100 km/h.
Vozio sam vjerojatno "utrku života". Iako je bio dogovor da ću sa bicikla sići u nekoliko navrata kako bi se rastegnuo do toga nije došlo. Jednostavno adrenalin je napravio svoje te sam vozio izuzetno jako, ali ipak u skladu sa dogovorom da niti u jednom trenutku ne dozvolim da osjetim bolove u butinama. Kako nije dozvoljeno voziti u grupi pred sam kraj utrke na jednom raskrižju pogrešno sam skrenuo te sam vozio preko 2 km u krivom smjeru. Shvaćajući da idem u krivom smjeru okrećem se i vozim nazad tako da je za mene biciklistička dionica bila duga 190,3 km, a koju sam odvezao za 8:34:14  h uz prosječnu brzinu od 22,2 km/h. Možda će se ta brzina činiti sporom, ali brzina se gubila na usponima kojih je u utrci bilo preko 60 km.



TRČANJE:

Nakon bicikla dolazi po meni natježi dio utrke, a to je trčanje. Trči se prvenstveno po makadamu uz  par kilometara asfaltirane ceste.
Dobro sam krenuo i nakon pretrčanih 2-3 km dolazim do dijela staze koji se odvaja na lijevu i desnu stranu. Biram desnu stranu i sav veseo kako mi dobro ide počinjem se penjati nekih 300 do 400 metara te izbijam na glavnu prometnicu. Tu počinjem shvaćati da sam možda i pogriješio put, jer nisam vidio bilo kakvu oznaku staze te zaustavljam prvi auto koji je naišao. Sva sreća da je vozač bio pratnja nekome od sudionika te me pita da li sam prešao potok. Odgovaram mu da jesam, a on me ponovno pita jednom ili dva puta. Uf, tu počinjem shvaćati da sam možda i pogriješio te onako bojažljivo mu govorim da sam ga prešao dva puta. Na to mi on odgovara da sam očito pogriješio i da bi se trebao.... nisam čuo ostatak što mi je želio reći, jer sam počeo trčati niz brdo do dijela staze gdje sam pogriješio. Došavši na stazu dolazi do istegnuća lijevog lista te boli koja govori: "Marko, ovo je kraj". Onako očajan vučem nogu uz brdo i mislim si da li je to stvarno kraj ili mogu dalje. Kako dalje kad do kraja ima skoro cijeli maraton. Kako sa povredom noge trčati po planinama ?? Sa takvim mislima penjem se sada na dobru stranu brda te polako počinjem šepuckati. Prvo mjesto na kojem se mogu sresti sa Antom i Matijom udaljeno je od mene oko 7 km te sam prvih 10 km prešao za 1:45 h. Došavši do njih sjedam na stolicu, već očajan od boli, umoran i na Antino pitanje: Hoćeš li piti, odgovaram da. Na pitanje što želim piti, odgovaram sve. Na pitanje hoćeš li jesti odgovaram da. Tražim ga i tablete soli, i gelove i banane, odnosno sve što mogu tražiti u nadi da će se nešto čudnovato dogoditi. Međutim, čuda ne dolaze tako lako te nakon što sam se opremio sa svime potrebnim polako odlazim do 20 km na kojem se nalazi nova okrepna stanica. Na bol u lijevom listu trudim se ne obraćati pažnju te čak znatno i dižem prosjek trčanja dok nisam naletio na jednog njemca koji je bio ispred mene na samom početku trčanja. Ugodnoj šetnji i razgovoru sa njime doznajem da mu je ovo drugi ironman, da ima dva psa i da njegov doberman nije tako opasan, jer ima klempave uši i rep, da poslije trke ide na odmor u Austriju, ali se mora vratiti po svoje pse. Ugodan razgovor prekida povik "TRČI", a za koji ne želim prihvatiti da ga razumijem. Glas se pojačava i to je moj Ante koji je na mojem biciklu krenuo prema meni. Tu me diže i ponovno počinjem trčati uz stalan povik iza sebe "TRČI".
Pred sam kraj ovog dijela dionice Ante mi govori: "Dolazi do promjene plana." Mislim si kakve promjene, jer mi se ti tek priključuješ na 27 km. On ne popušta i govori: "Ja krećem s tobom, a Matija vozi auto." "Ante, kak to misliš da Matija vozi auto?." "Ma ništa ti ne brini stari sve sam se ja s njime dogovorio. On će ga dovesti na 27 km i tamo obnavljamo zalihe." Ma pusti dogovor, odgovaram. Matija nema položen vozački ispit. Ante, kakav je ne da se smesti i odgovara: "Znam da nema položen vozački, ali ništa ti ne brini." I tako Ante kreće samnom na trčanje, a Matija se vozika po Austriji bez vozačke dozvole. Tijekom trčanja Ante  mi govori "digni glavu, smanji korak, podignu frekvenciju". U ovom trenutku slušam ga, jer kako ga mogu razočarati kada je krenuo trčati 7 km prije nego što je to bilo predviđeno.
"Marko" viče mi Ante, "Vidiš onu dvojicu ispred nas". Koju dvojicu ispred nas Ante? "Ma onu dvojicu tamo ispred". Misliš na onu kilometar ispred? "Da na njih", odgovara. "Idemo ih opizdit pa dalje". I tako nas dvojica pomalo lovimo one ispred sebe te dolazimo do uzbrdice od nekoliko kilometara gdje ja jednostavno stajem bez bilo kakve volje za nastavkom ili bilo kakve energije koja bi tu volju pokrenula. Tu se Ante ponovno uključuje i doslovno me gura sa leđa i viče da moramo ponovno lika stići koji je nekih 400 m ispred nas. Dižem se psihički i opet cijedim sve ono što je ostalo u meni i idemo prema 27. km i kontrolnoj točki gdje bi nas trebao čekati Matija. Dolazimo do nje i ja "mrtav umoran" padam na pod i ležim, a Ante me puni svime što imamo kod sebe. Matija mi maže noge ledenim oblozima, a organizator koji priča hrvatski me pita kako sam. Odgovaram iskreno da sam loše, a on mrtav hladan mi govori: "Vidim da jesi. Sad imaš 700 m strašnog uspona pa onda staza ide pomalo prema gore pa zadnjih 7 km je pakleno." Jako me je utješio i moju letargiju prekida opet Ante uz "Diži se idemo". Onako jadan ponovno ga slušam i krećemo na penjanje. Nakon određenog vremena sav očajan molim ga da malo hodamo, a on mi govori da ima plan. "Hodamo 1 min, a zatim trčimo 1 min." Ovaj plan djeluje i polako prolaze kilometri, dok ponovno ne počinjem pucati te mu govorim da mi je puls povećan i da je na 165 otkucaja i da bi trebali malo stati. On pristaje i smanjujemo tempo, a na doručku poslije utrke povjeravamo si tajne. On mi priznaje da smo trčali oko 1:30 min, a hodali oko 30 sec, a ja mu priznajem da mi puls nije bio 165 već oko 150.
I tako korak po korak dolazimo do 39 km i predzadnje kontrolne točke nakon koje slijedi 3 km vertikalnog uspona to najvišeg vrha cijele trke koji je na visini od 1910 m/nv. Stotinjak metara prije dolaska do te točke pripremamo se za slavlje, jer utrka je gotova. Pripremamo zastave, brišemo znoj i veseli dolazimo do vrha, a kad tamo samo par osoba. Nema svjetla, nema muzike, nema okrijepe. Pitam osobu na koju sam prvu naletio pa gdje je cilj. Mi na vrhu brda, tamo jedan restoran, mi pred restoranom, a cilja nema. Ona mi odgovara da ovo nije cilj već zadnja kontrolna točka na 42. km i da je cilj 2 km nizbrdo. U tom trenutku zvoni mobitel i Matija pita Antu pa gdje smo. Gleda nas na monitoru, a mi smo gore. U tom trenutku krećemo prema cilju te na putu prolazimo kroz snijeg i led koji se nije otopio te ruke zabijamo u snijeg prolazeći po utabanoj stazici i ne želeći gledati prema podnožju kako se ne bi otklizali i vjerojatno teško se povrijedili ili stradali s obzirom da bi se zaustavili nekih 500 do 600 m niže.
Pored ove prepreke nailazimo na potpuno istu, ali u tom trenutku počinje i kiša padati, ali to nam ne smeta, jer znamo da je ostalo još 500 m do kraja.
Dolazimo u cilj 22:03 h te utrku završavam sa vremenom od 17 sati i 32 min. Od početnih 350 natjecatelja samo je 85 završilo utrku u vremenskom limitu, a ja sam bio u ukupnom poredku 54. Iako nije bitno niti vrijeme, niti poredak, jer su pobjednici svi oni koji dođu do cilja lijepo je znati da je  ipak bilo i sporijih od mene. Na cilju me Matija Luka grli i viče "Svaka ti čast, koji si ti luđak, ja to ne bih mogao napraviti." To je to. To je razlog zašto neke stvari radim. Učiniti djecu ponosnima.

O kakvom se naporu radi govori podatak da sam na plivanju, biciklu i na trčanju do 30. km (kada mi je sat prestao raditi) potrošio preko 11600 kalorija.

Ljudsko tijelo je čudo. Kada čovjek ima motiv i volju sve prepreke može ostvariti. To mi je misao vodilja kako u sportu tako i u životu. Tome učim svoju djecu i tako ih odgajam.

ZAHVALA:
  • prije svega želim se zahvaliti svojoj Barbari i klincima - Vi ste proteklih 6 mjeseci uvijek bili uz mene, ali ja nisam ponekad uz Vas s obzirom na treninge te fizičko i psihičko stanje uslijed napora
  • puno, puno hvala mom prijatelju Anti Vuko, jer bez njega ja ne bi završio trku
  • puno hvala roditeljima, bližoj i široj obitelji, jer se veselite svakoj mojoj sportskoj "avanturi"
  • puno hvala mojoj splitskoj triatlon ekipi iz TK X Podstrana koji su bili uz mene cijelo vrijeme priprema i same utrke, najbolja se ekipa i sve vas volim
  • puno hvala mojoj ekipi iz BK Roda Sisak koji su bili uz mene i uz koje sam postao biciklist - dečki pravi ste "sapunjači mačora"
  • puno hvala svim svojim sportskim prijateljima od Pule, Šibenika, Zadra, Bosne i drugih gradova i država, jer se vesele mojim uspjesima kao i ja sam
  • puno hvala svim prijateljima koje sam na neki način tijekom ovog perioda zapustio 
  • puno hvala i svima ostalima koji su bili uz mene kako tijekom priprema tako i tijekom svih mojih sportskih "ludosti"
  • puno hvala i mojoj BJUTI - mom biciklu koja je sve izdržala bez bilo kakvih kvarova
Da bih obukao ovu majicu u 2016. godini sam provezao 5.668 km bicikla, istrčao 461 km te isplivao 60 km, a od početka priprema 29. 9. 2015. godine do 31. 12. 2015. godine isplivao još 52 km, vozio 800 km bicikla i 33 sata trenažera te istrčao 380 km.



21.6.16

MATIJA LUKA



Unazad nekoliko tjedana bili su prava ludnica u obitelji. Kraj školske godine za Matiju i Klaru. Matura za Matiju. Vozački ispit za Matiju. Polaganje američke mature i TOEFL ispita za Matiju. Sve to uz redovne plivačke treninge i učenje. Pored svih ovih stvari iščekivali smo vijest iz Amerike. Za Matiju i našu obitelj veliku i značajnu vijest, a to je da li će dobiti plivačku stipendiju ili ne. Danas je ta vijest došla i ono čemu smo se nadali je postala realnost. Matija odlazi u Ameriku na studij uz plivačku stipendiju.  I vjerojatno kao prvi plivač u hrvatskoj povijesti (možda se varam, ali mislim da je tako) koji je dobio stipendiju za duge discipline (1500 m ili njihovih 1650 yardi).
Samo plivanje kod nas u obitelji nije samo sport. To je način života. Kada sam počeo hodati s Barbarom (1994. godine) u razgovoru sam joj rekao da će se moja djeca baviti svakako plivanjem. I nekim drugim sportom koji oni budu htjeli. Gledala me je u čudu i sigurno si mislila da nisam baš sasvim svoj. 
Danas sam iznimno ponosan što oboje plivaju. Natječu se u bazenu, ali i u otvorenim vodama (daljinsko plivanje).
Matija je imao oko 3,5 godine kada je prvi put ušao u bazen i od tada do danas redovno trenira te se propušteni treninzi u ovih 15-ak godina mogu svesti na nekoliko desetaka.
Pamtim zgodu kada je sa nekih 4 godine došao na bazen i rekao da neće plivati. Bila je zima. Barbara koja je negdje u to vrijeme rodila Klaru i sa Klarom u nosiljci odlazila na njegove treninge, jer nije htio drugačije plivati javila mi je da on jednostavno neće ući u vodu. Nikakve molbe niti prijetnje nisu urodile plodom te me je Barbara nazvala da dođem na bazen i uvjerim ga da uđe u vodu. U to vrijeme radio sam u uredu i u košulji sjeo na motor i odjurio na bazen. Došavši na bazen Barbara mi je rekla da ga je nagovorila da uđe i da počne trenirati. Ja sam se tada prehladio, a on od toga događaja do danas svaki dan trenira. Koliko dječjih rođendana, fešti, druženja, igre je propuštene zbog natjecanja ili treninga to znamo samo mi. 
Život smo podredili treninzima i odlascima na natjecanja i nije nam žao niti najmanje. Da moramo sve ponoviti vjerujem da bi sve i ponovili. U ljeto 2014. godine Matija je proveo sam u Splitu preko 7 tjedana trenirajući sa Ivanom Šitićem, Dujom Milanom, a pod paskom velikog trenera i prijatelja Slavena Šitića. To ljeto su dečki preplivali u 7 tjedana preko 700 km. Ima puno događaja, ne mogu ih sve nabrojati. Ima puno veselih trenutaka, ali i tužnih kada se preispituješ jel baš sve to bilo nužno.
Ali onda dobiješ pismo koje ti kaže "dobro došao u našu novu plivačku obitelj" i tada shvatiš da je to bio ispravan put.
Put koji je sazidan od odricanja, posvećenosti, ustrajanosti, stezi i ljubavi prema onome što radiš je jedini put. Taj put je dugotrajan, ali ono što je sigurno je da na kraju toga puta uvijek je svjetlo.
Moji osjećaji su dvojaki. Kao roditelj teško je s jedne strane prihvatiti činjenicu da su djeca odrasla i da trebaju imati svoj put. S druge strane bi ih želio držati što duže uz sebe, ali tko smo mi da budemo sebični
I za kraj, očiju punih suza od radosti Hvala ti Matija i sretno ti u u novoj plivačkoj avanturi.

17.6.16

HRVATSKA - MOJA DOMOVINA


Ponukan nemilim događajem koji se dogodio na nogometnoj utakmici na Europskom prvenstvu u Francuskoj u utakmici između Hrvatske  i Češke kada je određena grupa bacila bengalke i petarde na nogometni teren pri vodstvu Hrvatske od 2:1 osjećam potrebu izraziti svoje osjećaje.
Ponosan sam HRVAT. Možda preponosan i kao sportaš koji je nastupao na brojnim utrkama širom svijeta sa ponosom sam nosio i širio barjak Lijepe Naše. Cijenim druge narode, imam prijatelje svih vjeroispovijesti i državljanstva i zbog toga sam sebe smatram bogatim čovjekom. Duhovno bogatim. Nikada me nitko nije povrijedio kao danas ta grupa osoba za koje ne mogu u hrvatskom jeziku naći toliko malu, beznačajnu, nebitnu riječ kojima bi ih opisao. Oni su za mene TO. TO je meni pljunulo u lice i to boli. Ali nije samo meni pljunulo u lice već je pljunulo u lice i tisućama mrtvih branitelja, roditeljima koji su izgubili djecu, djeci koja su izgubila roditelje, ranjenima i svima onima koji su na bilo koji način dali svoju žrtvu za našu Domovinu.
Neprijatelja cijeniš. Neprijatelja moraš poštivati. Neprijatelj se nalazi na suprotnoj strani od tebe i znaš od kuda opasnost dolazi.
Ovo je nešto gore od neprijatelja. Ovo je "peta kolona" koja te napadne mučki sa leđa kada ti je najbolje. Takve osobe su izdajice Domovine. Izdajice Domovine zaslužuju najgoru moguću osudu. Svoju djecu odgajam da su ponosni na svoje porijeklo i Domovinu. Da gdje god da idu da nose barjak i da su ponosni na svoju Domovinu te da prilikom svojih natjecanja daju sve od sebe, čak i nešto više. To je najmanje što ja i oni možemo učiniti kako bi pronosili naše boje, naše kockice. 

ŠABAC 2006. - Plivački maraton Jarak - Šabac

 UAE - Ajman - 2007- Utrka Svjetskog kupa na 10 km

Bled 2007 - Europsko veteransko prvenstvo u daljinskom plivanju

Cadiz - 2009 - Europsko veteransko prvenstvo u daljinskom plivanju, dan poslije isplivanog Gibraltara

Madžarska 2014 - Europsko Juniorsko prvenstvo u daljinskom plivanju 

13.6.16

FRANJA - 2. DIO

Miran san noć prije trke parala je grmljavina i izuzetno teška i obilna kiša koja je svakom od nas ukazivala da od trke neće biti ništa i da smo vikend proveli u Ljubljani čak i ne turistički s obzirom na vrijeme.
Kako je rekao Želja Jambrović "Bog ponekad ne može čuti jednog čovjeka kada nešto moli, ali čuje nekoliko stotina ljudi koji Ga traže za istu stvar".
Može se reći da nas je On svakako čuo, jer je jutro prije utrke bilo bez bilokakvih padalina, a cesta se počela sušiti. Ovo je obećavalo jednu od boljih vožnji, odnosno "utrku života".
Start utrke bio je u 9 sati, a kretalo se svakih 3 minute s obzirom na grupu u kojoj se nalazite.
Prvih 13 km bila je "zatvorena vožnja" kroz Ljubljanu, a nakon toga je krenulo. 
Adrenalin, broj biciklista (1000), dobro vrijeme učinili su svoje te sam krenuo izuzetno jako s obzirom na moje mogućnosti. 
Odmah na startu formirale su se nekoliko grupa i oni najbrži koji su vozili i preko 50 km/h su otišli naprijed. 
Moj plan je bio izdržati što duže u jednoj od "normalnijih" grupa, a to znači vožnja od 35 km/h do 45 km/h.
Uspio sam izdržati takvu vožnju sve do prvog brda gdje su se grupe počele ponovno raspadati. Sam uspon na prvo brdo bio mi je relativno lagan i moram priznati da sam se i "štedio" za ostatak trke,jer sam znao da još puno vožnje ima.
Nakon spusta niz brdo ponovno su se počele formirati grupe podjednako spremnih i jakih biciklista i ponovno jurnjava.
Ova Franja ima dva brda od kojih je zahtjevnije "Kladje". Duljinu od 6,6 km i prosječan uspon od 6,8 % odvezao sam za 32:04 min.
Nakon toga slijedi izuzetno strm spust, a kako imam veliku strah od nizbrdice i tu kočim kao da mi je zadnje bilo je biciklista koji su me stigli.
Međutim, znao sam da će se ponovno formirati grupa te sam pročekao jednu te smo formirali grupu od cca 50 - 70 vozača i prava vožnja je krenula. 
Moram priznati da je vožnja u pelotonu fantastična stvar, a posebno kada se prelaze biciklisti koji ne voze u grupi. 
Naprosto imate osjećaj da živi organizam prođe preko vas i proguta vas. 
Ja kakav jesam davao sam i smjenu te sam u nekoliko navrata vukao grupu iako sam dobio savjet da se držim sredine i da se šparam. O kakvoj se brzini radi dovoljno govori činjenica da je prosječna brzina bila preko 37 km/h zadnjih cca 80-ak kilometara.
Sama vožnja pred kraj postala je lagano "nervozna" jer se tempo prekidao te se u jednom trenutku vozi 30 km/h, a u drugom preko 45 km/h. 
Moj plan je bio držati se sa vanjske strane grupe i u jednom trenutku pokušati iskočiti iz grupe i sam se dovesti u Ljubljanu, jer sam znao da ima nekoliko zavoja i kružnih tokova gdje bi moglo biti padova. 
Plan sam pokušao ostvariti i cca 2 km od cilja rekao sam sebi da je ovo "biti ili ne biti", odnosno "krenuti ili ne" te sam skupio svu snagu koji sam imao i stisnuo pedale. 
Naravno 2 km ne možeš šprintati te sam zadnjih 300-400 m bio prestignut od nekolicine biciklista, a što mi nije problem, jer je ipak većina ostala iza mene.
Dodatnu snagu sam dobio kada sam vidio da prestižem dvojicu svojih dečki iz Kluba,a kada sam skužio da me ne prate mojoj sreći nije bilo kraja.
Nekoliko statističkih podataka:
- ukupna vožnja trajala je 4:45:15 h (sa "zatvorenom vožnjom)
- vrijeme trke 4:16:10 h
- ukupan poredak: 503/975
- poredak u grupi: 62/162.

Izuzetno zadovoljan i ponosam na sebe, ali to je samo rezultat teških i napornih treninga proteklih mjeseci.
Svi dečki su izvezli utrku i nije bilo padova. Sa rezultatima smo svi zadovoljni i ovoj je uvertira koja nas čeka za listopad i našu tradicionalnu klubsku utrku, feštu, druženje u Umagu.

PROFIL UTRKE

 Proučavanje staze i svega oko utrke:

Večera pred trku (možeš iz Bosne, ali ona ne iz tebe):

Moja splitska ekipa (TK X Podstrana)

Poziranje pred Hotelom:


 Moji dečaci iz BK Roda:

Jedna sa dirke:

Klopa poslije dirke:

VIDEO CLIP FRANJA 2016

11.6.16

FRANJA - 1. DIO

ŠTO JE FRANJA?

Partizanska bolnica Franja je bila tajna partizanska bolnica koja se tijekom NOB-a nalazila u brdima iznad sela Novaka u okolici mjesta Cerkno u zapadnoj Sloveniji. Bolnica je osnovana 1943. godine te je od svojeg osnutka kroz bolnicu prošlo preko tisuću ranjenih vojnika, a tijekom cijelog rada umro je 61 pacijent. Osobito se pazilo da neprijatelj ne otkrije bolnicu tako da je postojala posebna postrojba koja je skrivala i najsitnije tragove koji su nastali prilikom prebacivanja ranjenika zavezanih očiju noću do baraka. Bolnica je od strane Slovenije 2000. godine nominirana za upis na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine. Po bolnici nazvan je jedan od najpoznatijih i najdugotrajnijih biciklističkih maratona u Sloveniji.



MARATON FRANJA

Prvi biciklistički maraton FRANJA održan je 1984. godine i od tada se svake godina održava sredinom lipnja. Start i cilj su u Ljubljani.
Kažu da je to "must do it" svakog ozbiljnijeg biciklista - rekreativca, nešto kao auto-škola. "Ako ne odvezeš Franju kao da i nisi postao biciklist".
Maraton Franja vozi se u dvije duljine i to od 156 km i 97 km, a ova kraća utrka je među biciklistima poznata kao "pussy". Vjerujem da Vam je jasno zašto.
Na ovom jubilarnom 35. maratonu Biciklistički Klub "Roda" Sisak nastupit će sa 7 natjecatelja i to Željko Jambrović, Branimir Brbot, Filip Kosić, Dubravko Knežević, Saša Kulauzović, Dražen Pranjić i moja malenkost, a kako sam član i Triatlon kluba X Podstrana to će pored mene TK "X" imati ukupno 4 natjecatelja (Ana Aljinović, Ante Vuko, Dario Kučić i Josip Grepo.
Za BK "RODA" Maraton Franja predstavlja nešto što čekamo godinu dana, za ovu utrku se pripremamo, brusimo formu, odričemo se nekih stvari. Franja je za nas mitska utrka kojoj se redovno vraćamo tako  će našem predsjedniku Željku Jambroviću -ova utrka biti 13. na kojoj je nastupao.

PROFIL STAZE

Ja se ove godine vraćam ponovno na utrku, a koju sam prvi puta vozio 2014. godine. Tada sam 156 km provezao za 5:09:10 h te se nadam da će ove godine rezultat biti daleko bolji.
U iščekivanju putovanja prema Ljubljani obavio sam svoje redovne subotnje zadatke (šetnja dečki, doručak, tržnica) kako "poduzeće" ne bi trpilo dok sam na putovanju.
Dogovor je da se kreće u 12 sati, a ekipa će me pokupiti u Jazveniku.
Moja BJUTI (moj bicikl Cervelo S3) je spremna i krećemo prema Ljubljani, odnosno prema BTC Ljubljana gdje podižemo startne brojeve i pakete te nakon toga odlazimo u Prenočišće gdje ćemo spavati.
Što će sutrašnji dan donijeti budemo vidjeli, ali ono što je meni bitno je da svi sretno završimo utrku, a vrijeme koje ćemo imati je nebitno. Bitno je da se svi dobro zezamo i da se družimo.

10.6.16

HRASTOVAČKA GORA

Hrastovačka gora je gora koja je sjeverozapadni izdanak Zrinske gore od koje je odvojen dolinom rijeke Petrinjčice, obuhvaća najveći dio Grada Petrinje. Njezin najviši vrh je Cepeliš (415 m) iznad sela Hrastovica. Na vrhu gore nalazi se planinarski dom.
Sama Gora stanište je brojne divljači, a poznata je po brojnim okaminama školjki, koralja, algi, ježinaca, odnosno životnjskog svijeta nekadašnjeg Panonskog mora.
Sama Gora obiluje prelijepim planinarskim stazama koje su posjećene u svim godišnjim dobima.
Od centra Siska udaljena je oko 25 km i pruža prelijepi bijeg od svakodnevnice.
Terensko trčanje je sport koji kombiniram sa ostalim sportovima kojima se bavim, jer pruža aktiviranje različitih grupa mišića koje možda u mojim primarnim sportovima nisu toliku angažirani.
Dana 9. 6. 2016. godine proveo sam sa svojim prijateljem Golubom na jednom takvom trčanju gdje smo pretrčali preko 11 km.


POGLED SA VIDIKOVCA



TRENKANJE PO HRASTOVICI

GOLUB I JA

PROFIL TRČANJA

FRIDA ZVANA MILA


Ovo je Pas kojeg je posvojila moja susjeda Sunčana Eberl.  Frida je njezino ime. Ja je zovem Mila. U stvari, ovo je Anđeo. Toliko pitomog psa nisam u životu vidio. Fridu ili Milu prije posvojenja su toliko zlostavljali da sva ljubav koju joj pružamo na našem Brdu, sva draganja, igra nisu dovoljna da joj vrati vjeru da ima dobrih ljudi. Frida ili Mila mi te volimo. Dobro došla u naše živote koji su sada s tobom ljepši.


5.6.16

NEDJELJNI CHILL

Nakon jučerašnje vožnje od 120 km nedjelja je stvorena za odmor. Odmor u mojem slučaju mora biti aktivni pa sam odlučio sat vremena plivati u Kupi. Recovery swim. Prije svega, svojoj ljubavi spremio sam doručak koji zaslužuje. Naravno, 2 km plivanja u Kupi su za potpuno uživanje u danu.






KOZARA 2016

Odlučio sam nastaviti sa blogom. S obzirom da mi je zadnji post bio 2009. godine trebalo mi je dugo. Danas laganica. Odmor od jučerašnjeg dana. Jučer smo se autima odvezli do Hrvatske Dubice i onda od tamo do Nacionalnog parka Kozara (mjesto Kozarac) odvezli smo se biciklima. Ukupno 120 km čiste uživancije. Do samog spomenika ima 12 km uspona tako da je uspon biciklistički zahtjevan. Ovo je dobar uvod za ono što me čeka za 14 dana u Austriji. Naravno, kao i svaka dobra vožnja naša mora završiti sa klopom. Ručak je bio u Krčmi "Stari Fijaker" u Kozarskoj Dubici gdje smo pojeli vrhunski roštilj. Doma sam došao oko 14:30 sati zadovoljan  sit i spreman za nedjeljni odmor.

PROFIL VOŽNJE