Unazad nekoliko tjedana bili su prava ludnica u obitelji. Kraj školske godine za Matiju i Klaru. Matura za Matiju. Vozački ispit za Matiju. Polaganje američke mature i TOEFL ispita za Matiju. Sve to uz redovne plivačke treninge i učenje. Pored svih ovih stvari iščekivali smo vijest iz Amerike. Za Matiju i našu obitelj veliku i značajnu vijest, a to je da li će dobiti plivačku stipendiju ili ne. Danas je ta vijest došla i ono čemu smo se nadali je postala realnost. Matija odlazi u Ameriku na studij uz plivačku stipendiju. I vjerojatno kao prvi plivač u hrvatskoj povijesti (možda se varam, ali mislim da je tako) koji je dobio stipendiju za duge discipline (1500 m ili njihovih 1650 yardi).
Samo plivanje kod nas u obitelji nije samo sport. To je način života. Kada sam počeo hodati s Barbarom (1994. godine) u razgovoru sam joj rekao da će se moja djeca baviti svakako plivanjem. I nekim drugim sportom koji oni budu htjeli. Gledala me je u čudu i sigurno si mislila da nisam baš sasvim svoj.
Danas sam iznimno ponosan što oboje plivaju. Natječu se u bazenu, ali i u otvorenim vodama (daljinsko plivanje).
Matija je imao oko 3,5 godine kada je prvi put ušao u bazen i od tada do danas redovno trenira te se propušteni treninzi u ovih 15-ak godina mogu svesti na nekoliko desetaka.
Pamtim zgodu kada je sa nekih 4 godine došao na bazen i rekao da neće plivati. Bila je zima. Barbara koja je negdje u to vrijeme rodila Klaru i sa Klarom u nosiljci odlazila na njegove treninge, jer nije htio drugačije plivati javila mi je da on jednostavno neće ući u vodu. Nikakve molbe niti prijetnje nisu urodile plodom te me je Barbara nazvala da dođem na bazen i uvjerim ga da uđe u vodu. U to vrijeme radio sam u uredu i u košulji sjeo na motor i odjurio na bazen. Došavši na bazen Barbara mi je rekla da ga je nagovorila da uđe i da počne trenirati. Ja sam se tada prehladio, a on od toga događaja do danas svaki dan trenira. Koliko dječjih rođendana, fešti, druženja, igre je propuštene zbog natjecanja ili treninga to znamo samo mi.
Život smo podredili treninzima i odlascima na natjecanja i nije nam žao niti najmanje. Da moramo sve ponoviti vjerujem da bi sve i ponovili. U ljeto 2014. godine Matija je proveo sam u Splitu preko 7 tjedana trenirajući sa Ivanom Šitićem, Dujom Milanom, a pod paskom velikog trenera i prijatelja Slavena Šitića. To ljeto su dečki preplivali u 7 tjedana preko 700 km. Ima puno događaja, ne mogu ih sve nabrojati. Ima puno veselih trenutaka, ali i tužnih kada se preispituješ jel baš sve to bilo nužno.
Ali onda dobiješ pismo koje ti kaže "dobro došao u našu novu plivačku obitelj" i tada shvatiš da je to bio ispravan put.
Put koji je sazidan od odricanja, posvećenosti, ustrajanosti, stezi i ljubavi prema onome što radiš je jedini put. Taj put je dugotrajan, ali ono što je sigurno je da na kraju toga puta uvijek je svjetlo.
Moji osjećaji su dvojaki. Kao roditelj teško je s jedne strane prihvatiti činjenicu da su djeca odrasla i da trebaju imati svoj put. S druge strane bi ih želio držati što duže uz sebe, ali tko smo mi da budemo sebični
I za kraj, očiju punih suza od radosti Hvala ti Matija i sretno ti u u novoj plivačkoj avanturi.
