SWIM SEA: 12.2018

Najljepši dio godine za mene je između Badnjaka i Nove godine. To je vrijeme kada se svi okupljamo, kada zajedno kitimo bor, posvećujemo se jedni drugima i ponekad uživamo u zalogaju više ili kojoj čašici pića više. Međutim, to je normalno i to tako treba biti. Ovaj period za mene ima još jednu vrijednost, a to je poseban izazov na kojem sudjelujem već drugu godinu. To je #Festive500. Ovaj biciklistički izazov organizira moj omiljeni biciklistički brand Rapha, a cilj je u periodu od Badnjaka do Nove godine izvesti barem 500 km i to vani. Za razliku od nekih drugih izazova ovaj uključuje isključivo vanjsku vožnju i ove godine preko 90.000 biciklista sudjelovalo je na istome. Ovaj izazov testira izdržljivost, posvećenost, ali i odricanje, jer je moj plan odvesti navedenu kilometražu kada moji spavaju ili kada su sa nekim svojim obvezama zauzeti tako da obiteljski život ne pati.

Badnje jutro bilo je kišovito, ali ne i hladno tako da sam se već pomirio da od vožnje neće biti ništa. Međutim kako je dan prolazio, kiša je prestala te sam ipak uspio odvesti prvih 60 kilometara. Gotovo je. Sada više nema povratka, jer kada sam krenuo na vožnju moram izazov odvesti i do kraja.

Na Božić sam se dignuo oko 7.40 i već sam u 8 sati bio na cesti. Jutro je bilo hladno (temperatura ispod 0), ali to me nije spriječilo da odvezem nekih 36 kilometara i prije dizanja ostale ekipe kava je bila skuhana i kamin zapaljen. Božić nam je uvijek ubrzan, jer na ručak nam dolaze moji roditelji pa nakon ručka kratak odmor i odlazimo Barbarinoj baki i Barbarinim roditeljima u čestitarenje pa sam poslijepodnevni odmor iskoristio umjesto za spavanje za novu vožnju od 55 km.

U ovom izazovu najbitnije je raspodijeliti snage, jer kako vrijeme prolazi tako noge postaju sve umornije. Ima ekipe koja ga odveze u jednoj ili dvije vožnje, a ima i onih koji ga razvuku na svih 7 dana. Moj plan je «pokrpati» rupe u dnevnim aktivnostima i pokušati ga završiti u što kraćem roku s time da vozim isključivo po ravnim dionicama. Ovakva vožnja s jedne strane ne «ubija noge» kao penjanje na brda, ali s druge strane svaki metar se mora odvesti, jer nema odmora na nizbrdicama.

S obzirom da je «Štefanje» neradni dan ja sam ga iskoristio ponovno za dvije vožnje i to jutarnju od 40 km (smrznuo sam se, uff) i poslijepodnevnu od 60 km.

Jutarnja vožnja po mrazu

Ova druga vožnja krenula je sasvim u drugom smjeru od onog koji sam planirao. S obzirom da mi se nije dalo samom voziti poslao sam poziv u grupu svojih biciklista da netko ide samnom. Od svih njih javio se najbolji, naspremniji i najluđi Branimir Brbot. Čim mi je on poslao poruku došao sam na ideju da odustanem, ali kako sam morao natući kilometražu ipak sam popustio i krenuli smo na vožnju. Bio je uviđavan i pitao me gdje želim ići. Moj odgovor je bio prema Zagrebu, lagano i da je ravno. Nije bio pretjerano sretan, jer je mislio negdje u brda, ali kada sam mu objasnio da mi je cilj da u što kraćem vremenu natučem što više kilometara, samo je slegnuo ramenima i rekao, «ok». Uuuu, to je bila greška. Prvih 20 km sam vozio polako do njega, ali kada smo krenuli skoro sam izdahnuo. Kako je krenuo nije spuštao brzinu ispod 40 kmh tako da je i prosječna brzina za 60 km bila 36,5 kmh. Noge su mi počele već biti teške, a ostalo je dosta do kraja izazova.

Bjuti uživa na zimskom Suncu

Slijedeća dva dana odvezao sam 70 i 60 km i do kraja izazova ostalo mi je 110 km i tri dana. Noge su me počele ubijati, počelo me je i grlo boliti pa sam u glavi stvarao strategiju kako ovo privesti kraju. Ja sam pobornik onoga da kada ne znaš kako onda samo jako tako da sam se ponovno dignuo u ranu zoru i prije 8 ponovno sam bio na cesti. Za razliku od Božićnog jutra ova vožnja bila je extremno hladna, jer je temperatura zraka bila -7. Uspio sam odvaliti 40 km i do kraja je ostalo 70 km. Lagano sam počeo slaviti, jer sam imao još dva dana do kraja pa to mogu raspodijeliti kako hoću. Ali vrijeme me je prevarilo s obzirom da je od ove hladnoće tijekom dana izašlo sunce i ugrijalo tako da sam ponovno poslao poruku u grupu da li netko hoće samnom. Javio se Matko Josipović i ponovno Brba. Ovaj put sam im rekao da preko 33 ne prelazim i da mi je plan barem 50 km odvaliti tako da mi ostane nekih 20 km za kraj.

Matko, Brba i ja

Ovaj put Brba je slušao pa smo vozili zajedno, ali ne 50 km već 72 km i time sam i ovu godinu uspješno završio svoj izazov (9.850/96.833 vozača).

Kraj izazova i grijanje pored kamina

Možda se nekome čini ovo jednostavno, ali treba se natjerati u ovim blagdanskim i obiteljskim danim izaći sam na cestu i provesti jedno vrijeme na hladnoći vozeći bicikl.

Međutim, s druge strane ovo je i lijepo doba godine kada sam sa sobom mogu analizirati prolazeću godinu, prisjetiti se određenih trenutaka i složiti misli i ciljeve za slijedeću godinu. Ovo je doba i kada se «punti zbrajaju»pa sam ja s ovom zadnjom vožnjom u 2018. postigao slijedeću kilometražu:

plivanje – 350 km

trčanje – 1200 km

bicikl – 7023 km.

Ovo se čine velike vrijednosti, ali slijedeću godinu moram barem za 10 % povećati sve.

Za slijedeću godinu kalendar utrka je popunjen i više-manje znam sve utrke na koje idem, s time da sam od svoje Barbare dobio zeleno svijetlo za još jednu ironman utrku. Biti će to lijepa godina za puno putovanja, novih lokacija, nekih starih i meni dragih utrka, ali i nekih novih. Sada slijedi 2 dana odmora pa tradiocionalno kupanje u Kupi.

Sjedim u avionu na letu iz Istanbula prema Zagrebu i dok moje cure dremuckaju pokušavam složiti misli i napisati nešto pametno. Jučer smo krenuli iz Bahraina prema kući u 23 sata tako da smo cijelu noć budni pa se nervoza i umor izmjenjuju. Međutim, vraćam se veseo i bogatiji za jedno novo iskustvo, jer sam vidio novi dio svijeta. Ovo putovanje kao ideja započela je još 2016. godine kada sam se na startu utrke Ironman Venezia upoznao sa sada i prijateljem Mehmedom Sahinagićem. Čekajući start utrke počeli smo razgovarati i ostali smo u kontaktu tako da nas je Mehmed sa svojom obitelji posjetio prošle godine u Sisku pa smo mi ove godine «vraćali posjetu». Međutim, ovo nije bilo samo turističko putovanje već sam imao i dodatni «izgovor», a to je utrka Halfironman (IRONMAN 70.3 - brojčana oznaka označava ukupnu dužinu utrke u miljama).

Nakon što smo u četvrtak kasno u noći sletjeli na aerodrom u Manami (glavni grad Bahraina) i nakon što sam cijelo putovanje strepio kako će proći moj bicikl ostvarila se moja najgora noćna mora. Moj Beast pretrpio je tehnički problem zbog kojega nisam mogao s njime nastupiti na utrci. Dani znoja, odricanja, patnje, zar će proći uzalud bačenima?? Uhvatila me nervoza i razočarenje, jer sam se osjećao možda i najspremnijim do sada. Zar će to biti samo turističko putovanje ?? Puno misli se nametalo, ali pokušavao sam misliti pozitivno i nadati se da će se problem moći popraviti. U petak u jutro proveli smo vrijeme u lokalnom bike servisu, ali na veliku moju žalost ništa od trke sa mojim Beastom. Plan je bio pokušati napasti PB, a onako negdje u pozadini razvijala se i ideja o kvalifikaciji za Svjetsko prvenstvo u Ironman 70.3 disciplini. To je «uskočio» Mehmed koji mi je rekao da uzmem njegov cestovni bicikl. Iako je njegov cestovni bicikl broj manji nego moj i kako ga nisam uopće do ovog trenutka vozio i ne poznajem sam bicikl odlučujemo se za ovu opciju pa što bude. Ponovno odlazimo na servis gdje radimo fitting i nakon toga odlazimo na registraciju za utrku. Tu sam se smirio i znao sam da utrka nije propala. Možda je propao pokušaj obaranja PB-a, ali «nema predaje». Odlučujem da ću iz ovoga svega dati sve što mogu pa kako utrka bude. Start utrke bio je predviđen za 6.30 u jutro tako da nam je ostalo petak poslije podne pripremiti se za utrku i odmoriti se kako bi se mogli pravovremeno dignuti i doći na start. Ležim u krevetu noć prije utrke i kroz glavu mi prolaze svakakve misli sve do trenutka kada sam sebi kažem «da je dosta, da sam si nametnuo nepotreban pritisak i da stisnem pa kako bude». Nakon toga, zaspao sam kao beba do 3:40 kada je sat zvonio i označio početak zadnjih priprema za utrku. Dolazimo na start, gledam bicikl, molim se bogovima brzine i snage da i na ovoj trci budu na mojoj strani i razgovaram sa biciklom. Molim ga da mi pomogne i da zajedno odradimo utrku kako treba. Tijekom utrke najviše se bojim biciklističkog segmenta. To je jedini dio utrke na koji ne možemo utjecati. Na plivanju i trčanju nema tog tehničkog dijela koji može zakazati. Dijela na kojem naše tijelo ne može utjecati. Kao i na utrkama do sada ponovno sam stao u najbrži plivačku grupu i to onu gdje je predviđeno vrijeme plivanja 25 minuta. Znam da ne mogu plivati 25 minuta, ali 26-27 mogu tako da sam tu opušten i nakon što je udar topa označio početak utrke ulazim u more u drugom «valu». Prvih nekoliko stotina metara je totalno konfuzno plivanje, jer se na maloj površini zagužvalo od plivača tako da izlazim iz te grupe i plivam «malo po strani» gdje mi je bolji pregled trkačkog polja i gdje nisam izložen nepotrebnim udarcima. U tom dijelu dolazi do pucanja grupe i ja ostajem u ovoj doljnoj znajući da je to idealna pozicija. Naime, imam pregled ispred sebe, a nitko me ne udara i tempo plivanju mogu sam određivati. Hvatam ritam, plivam i uživam znajući da će ovo biti ok. Analizirajući sam rezultat plivanja na Garmin satu poslije utrke dobivam podatak da sam izišao kao 5. ukupno sa vremenom 27.41 min. Nakon plivanja smireno odlazim po bicikl i krećem na drugi segment utrke. Biciklistička trasa postavljena je tako da se po jednoj stazi autoputa spušta prema jugu nekih 40 kilometara, onda se tamo okreće, vozi krug po pisti formule 1 te se istim putem vraća u Manamu. Prvi dio staze je u blagom padu, a drugi dio u uzbrdici s time da u tome dijelu počinje puhati u vjetar u prsa. Prvih 10 km privikavam se na bicikl i moram priznati da sam u jednom trenutku osjećao očaj. Krećem voziti bicikl i ne idem onako kako bih trebao. Gledam noge i shvaćam da su mi teške i da bi ovo moglo biti ludo. Jučer spreman kao puška, danas prazan i suh kao barut. Sam sebe psujem i u tome trenutku počinju me prolaziti biciklisti i sam sebi govorim «kreni s njima i drži njihov ritam». Bicikl vozim u potpunosti na osjećaj, jer nemam ispred sebe Garmin Edge sat, a onaj na ruci ne mogu koristiti, jer mi je nepraktično svako malo okretati ruku i gledati na sat. Međutim, hvatam ritam i shvaćam da su mi noge bile nezagrijane i tek nakon 10 km počinje prava utrka. Tu ne puštam drugim biciklima da me «otresaju» već sada idem na nož pa što bude. Cijela biciklistička staza je lagano varljiva, jer ima puno nadvožnjaka tako da ima i spuštanja, ali i onih malih uzbrdica koje «ubijaju» noge. Na tim dijelovima sjećam se poruke trenera koji mi je savjetovao da bicikl vozim pametno. Puno pijem jer je temperatura zraka oko 27 i puše topli vjetar tako da baš pazim na hidrataciju, jer znam da bi me to moglo puno koštati na trčanju. Malo pomalo, dolazimo i do piste i tu mi je u stvari bio i najgori prolaz. Naime, asfalt je dosta hrapav kako bi gume formula bolje prijanjale za podlogu, a kako ima dosta zavoja to vozim oprezno izbjegavajući rizik pada i time oštećenja tuđeg bicikla ili povrede. Nakon staze počinje druga polovica utrke. Tu staza ide uzbrdo i vjetar počinje jačati tako da počinjem i jače stiskati pedale pokušavajući održati tempo. Sat uopće ne gledam već po tijelu znam u kojoj sam zoni i po prilici kojom brzinom vozim. Sve je pod kontrolom. Kontroliram tijekom utrke sve i jedva čekam da krene trčanje. Na 70 km prolazi me jedan biciklista i nakon par km vožnje gubi kontrolu na biciklu i tako je strašno pao da se otklizao na dio autoputa na kojem automobili slobodno prometuju. Zaustavlja se na nekih 1 m od jurećeg automobila. Na žalost, ne mogu mu pomoći i vozim dalje, da bi me u jednom trenutku prestigao jedan biciklista i pita me jesam li vidio pad. Ja mu odgovaram da jesam, a on mi uzvraća sa »grozno» i nastavlja dalje. Neboderi Maname se počinju ukazivati i ostalo je još nekih 10 km do kraja bicikla. I ovaj put sve se posložilo kako treba i bicikl završavam sa vremenom 2 sata i 33 min i prosječnom brzinom vožnje 34,5 kmh (54 u kategoriji, 292 od muškaraca i 319 ukupno). Prosječna brzina je nešto manja nego što sam vozio 2 mjeseca ranije u Beogradu (37 kmh), ali s obzirom na konfiguraciju staze i svega ostalog ne mogu biti nezadovoljan. Ali, jbg, osjećaj je tu da sam mogao dionicu brže prijeći (ne znam da li sam mogao i jače voziti). Lijepo je doći u zonu i vidjeti da je skoro prazna. Tek tu i tamo neki bicikl stoji, ali velika većina je još vani. Ova biciklistička vožnja potvrđuje moje riječi koje vrlo često govorim svojoj ekipi u Sisku, a to je da ne vozi bicikl već da voze noge. Badava «napucan» bicikl, ako su noge staklene. Pogledom tražim Barbaru i Klaru, ali ih ne viđam pa tužan što ih ne vidim ulazim u zonu i pripremam se za trčanje. Kako nisam na sat gledao tijekom biciklističke utrke odlučujem da neću gledati ukupno vrijeme utrke niti na trčanju već da ću pratiti samo puls i tempo trčanja tako da rezultat utrke ostavljam si kao iznenađenje za kraj. Prvi km prolazim u tempo 4:45 i takav tempo držim do 12 km. Tu osjećam prvi udarac vrućine kada malo zastajem, jer sam do sada okrjepu uzimao u trku, a sada prvi put je uzimam u hodu. Trčalo se 3 kruga tako da trčanje nije bilo mentalno opterećenje već užitak. Prvi i drugi krug prolaze u odličnom tempu – sve ispod 5 min po km i sam sebi govorim da je ovo tempo za 1:45 za kraj trčanja, ako taj tempo držim do kraja. Tek što sam to pomislio u lijevoj nozi me hvata grč tako da hodam malo duže. Sada više završetak utrke nije bitan već sada se postavlja pitanje za koliko ću završiti utrku. Nakon 10-20 m uz neku svoju mantru kada me uhvati grč isti popušta i pokušavam nadoknaditi vrijeme. U tome uspijevam i polako se bliži kraj utrke. Ponovno tražim Barbaru i Klaru, ali ih ne vidim. Što je to? Zašto ih nema? Tko će mi dati zastavu RH i moga kluba X?? Puno pitanja mi prolazi kroz glavu, ali nemam vremena tražiti odgovor, jer vrijeme curi i približavam se kraju utrke. Dolazi i zadnjih 500 m gdje počinjem trčati koliko mogu kako bi trčanje završio u zadanom si tempu od 1:45:36 h (tempo trčanja 5:01 min/km). Ulazim u cilj, stišćem stop na satu i gledam vrijeme: 4 sata 54 min. 4:54. 4:54. Dvije minute sporije od PB-a. Što reći? Veseliti se ili biti razočaran? Doista sam htio ići na rušenje vremena, ali nije se sve poklopilo. S obzirom da nisam vozio na svome biciklu moram biti i više nego zadovoljan. I dalje tražim Barbaru i Klaru, ali ih nema. Nema niti Mehmedove supruge i njegove djece. Pa gdje su?? Uzimam stvari, oblačim se i odlazim dočekati Mehmeda kada se susrećem sa curama. Tu malo nabacujem Barbari pogled kojim joj izazivam grižnju savjesti, ali to brzo prolazi te svi zajedno čekamo Mehmeda koji je utrku završio sa vremenom 5:36 h.

U konačnici ne mogu biti nezadovoljan. Ova sezona dugo je trajala i trebalo je biti dugo u fit formi, a s obzirom da već sada imam uplaćenih 3 halfiromen utrka za 2019. biti će to ponovno lijepa sezona. A rezultat će pasti u Beogradu!!

Nakon utrke odgovaram na brojne poruke svoje ekipe iz Splita i Siska te počinje GO i dva dana uživanja i odmora.

Pišući ovaj blog prolazi mi i vrijeme putovanja i počinjemo slijetati u Zagreb. Slijedi tuširanje i odlazak na posao, jer to je sastavni dio života. Posao i sport. Još jednom puno hvala Mehmedu i Nireli koji su nas doista predivno primili i pokazali nam ovaj dio svijeta. Ekipa, vidimo se na ljeto u RH !