#Festive500 by Rapha i "kada se svi punti zbroje"

Najljepši dio godine za mene je između Badnjaka i Nove godine. To je vrijeme kada se svi okupljamo, kada zajedno kitimo bor, posvećujemo se jedni drugima i ponekad uživamo u zalogaju više ili kojoj čašici pića više. Međutim, to je normalno i to tako treba biti. Ovaj period za mene ima još jednu vrijednost, a to je poseban izazov na kojem sudjelujem već drugu godinu. To je #Festive500. Ovaj biciklistički izazov organizira moj omiljeni biciklistički brand Rapha, a cilj je u periodu od Badnjaka do Nove godine izvesti barem 500 km i to vani. Za razliku od nekih drugih izazova ovaj uključuje isključivo vanjsku vožnju i ove godine preko 90.000 biciklista sudjelovalo je na istome. Ovaj izazov testira izdržljivost, posvećenost, ali i odricanje, jer je moj plan odvesti navedenu kilometražu kada moji spavaju ili kada su sa nekim svojim obvezama zauzeti tako da obiteljski život ne pati. 

Badnje jutro bilo je kišovito, ali ne i hladno tako da sam se već pomirio da od vožnje neće biti ništa. Međutim kako je dan prolazio, kiša je prestala te sam ipak uspio odvesti prvih 60 kilometara. Gotovo je. Sada više nema povratka, jer kada sam krenuo na vožnju moram izazov odvesti i do kraja. 

Na Božić sam se dignuo oko 7.40 i već sam u 8 sati bio na cesti. Jutro je bilo hladno (temperatura ispod 0), ali to me nije spriječilo da odvezem nekih 36 kilometara i prije dizanja ostale ekipe kava je bila skuhana i kamin zapaljen. Božić nam je uvijek ubrzan, jer na ručak nam dolaze moji roditelji pa nakon ručka kratak odmor i odlazimo Barbarinoj baki i Barbarinim roditeljima u čestitarenje pa sam poslijepodnevni odmor iskoristio umjesto za spavanje za novu vožnju od 55 km. 

U ovom izazovu najbitnije je raspodijeliti snage, jer kako vrijeme prolazi tako noge postaju sve umornije. Ima ekipe koja ga odveze u jednoj ili dvije vožnje, a ima i onih koji ga razvuku na svih 7 dana. Moj plan je «pokrpati» rupe u dnevnim aktivnostima i pokušati ga završiti u što kraćem roku s time da vozim isključivo po ravnim dionicama. Ovakva vožnja s jedne strane ne «ubija noge» kao penjanje na brda, ali s druge strane svaki metar se mora odvesti, jer nema odmora na nizbrdicama.

S obzirom da je «Štefanje» neradni dan ja sam ga iskoristio ponovno za dvije vožnje i to jutarnju od 40 km (smrznuo sam se, uff) i poslijepodnevnu od 60 km. 

Jutarnja vožnja po mrazu

Ova druga vožnja krenula je sasvim u drugom smjeru od onog koji sam planirao. S obzirom da mi se nije dalo samom voziti poslao sam poziv u grupu svojih biciklista da netko ide samnom. Od svih njih javio se najbolji, naspremniji i najluđi Branimir Brbot. Čim mi je on poslao poruku došao sam na ideju da odustanem, ali kako sam morao natući kilometražu ipak sam popustio i krenuli smo na vožnju. Bio je uviđavan i pitao me gdje želim ići. Moj odgovor je bio prema Zagrebu, lagano i da je ravno. Nije bio pretjerano sretan, jer je mislio negdje u brda, ali kada sam mu objasnio da mi je cilj da u što kraćem vremenu natučem što više kilometara, samo je slegnuo ramenima i rekao, «ok». Uuuu, to je bila greška. Prvih 20 km sam vozio polako do njega, ali kada smo krenuli skoro sam izdahnuo. Kako je krenuo nije spuštao brzinu ispod 40 kmh tako da je i prosječna brzina za 60 km bila 36,5 kmh. Noge su mi počele već biti teške, a ostalo je dosta do kraja izazova. 

Bjuti uživa na zimskom Suncu

Slijedeća dva dana odvezao sam 70 i 60 km i do kraja izazova ostalo mi je 110 km i tri dana. Noge su me počele ubijati, počelo me je i grlo boliti pa sam u glavi stvarao strategiju kako ovo privesti kraju. Ja sam pobornik onoga da kada ne znaš kako onda samo jako tako da sam se ponovno dignuo u ranu zoru i prije 8 ponovno sam bio na cesti. Za razliku od Božićnog jutra ova vožnja bila je extremno hladna, jer je temperatura zraka bila -7. Uspio sam odvaliti 40 km i do kraja je ostalo 70 km. Lagano sam počeo slaviti, jer sam imao još dva dana do kraja pa to mogu raspodijeliti kako hoću. Ali vrijeme me je prevarilo s obzirom da je od ove hladnoće tijekom dana izašlo sunce i ugrijalo tako da sam ponovno poslao poruku u grupu da li netko hoće samnom. Javio se Matko Josipović i ponovno Brba. Ovaj put sam im rekao da preko 33 ne prelazim i da mi je plan barem 50 km odvaliti tako da mi ostane nekih 20 km za kraj. 

Matko, Brba i ja

Ovaj put Brba je slušao pa smo vozili zajedno, ali ne 50 km već 72 km i time sam i ovu godinu uspješno završio svoj izazov (9.850/96.833 vozača).

Kraj izazova i grijanje pored kamina

Možda se nekome čini ovo jednostavno, ali treba se natjerati u ovim blagdanskim i obiteljskim danim izaći sam na cestu i provesti jedno vrijeme na hladnoći vozeći bicikl.

Međutim, s druge strane ovo je i lijepo doba godine kada sam sa sobom mogu analizirati prolazeću godinu, prisjetiti se određenih trenutaka i složiti misli i ciljeve za slijedeću godinu. Ovo je doba i kada se «punti zbrajaju»pa sam ja s ovom zadnjom vožnjom u 2018. postigao slijedeću kilometražu:

plivanje – 350 km

trčanje – 1200 km

bicikl – 7023 km. 

Ovo se čine velike vrijednosti, ali slijedeću godinu moram barem za 10 % povećati sve. 

Za slijedeću godinu kalendar utrka je popunjen i više-manje znam sve utrke na koje idem, s time da sam od svoje Barbare dobio zeleno svijetlo za još jednu ironman utrku. Biti će to lijepa godina za puno putovanja, novih lokacija, nekih starih i meni dragih utrka, ali i nekih novih. Sada slijedi 2 dana odmora pa tradiocionalno kupanje u Kupi.