30.9.19

DRVENE KAPELICE MOGA KRAJA

Nedjeljno jutro svanulo je u magli. Hladno. Iako mi to ne bi bio neki poseban problem za voziti bicikl odlučio sam jutro provesti doma uz kavu. I maštanju o vožnji. Nakon kave kada je Kraljica otišla praviti ručak na brzinu sam se spremio i otišao na bazen na jutarnji trening ( 2 x 1500 m, a drugih 1500 sa perajama). Sat vremena kasnije ponovno sam maštao o vožnji. 
Kako je dan odmicao to se magla počela dizati i negdje oko podneva Sunce je obasjalo punom snagom. Eh, nema mi druge: ručak, a onda vožnja. Kada sam krenuo na vožnju plan je bio nekih sat i pol protegnuti noge, ali sve dobre stvari dogode se spontano tako je bilo i sa mojom vožnjom. Oni koji čitaju moje blogove sjetiti će se serije blogova «Spomenici», a prije ljeta pokušao sam povezati neke izvore pitke vode na Banovini.
S obzirom da je dan bio idealan za vožnju plan je pao pokušati povezati sve drvene Kapelice u mome kraju.
Prva Kapelica koju sam posjetio bila je u Lekeničkim Poljanama – Sv. Duh. Tamo mi je jedan mještanin rekao da ima predivna Kapelica i u Cerju Letovaničkom tako da sam sa svojom Bjuti otišao u Cerje vidjeti Kapelicu Sv. Josipa.
Nakon Cerja vozim prema Letovaniću i pored caffe bara «Kasar» slikam Bjuti pored Kapelice Sv. Florijana i Sebastijana. Nekih par kilometara od ove Kapelice nalazi se u mjestu Stari Brod Kapelica Sv. Martina
S obzirom da nisam bio sa MTB, a do Letovanskog vrha ne mogu se popesti sa cestovnim biciklom Kapelicu Sv. Bartola ostavljam za slijedeću ekspediciju.
Nakon povratka na glavnu cestu odlazim prema Brestu gdje slikam kapelicu Sv. Barbare, a u povratku preko Stare Drenčine slikam zadnju Kapelicu Sv. Ivana Krstitelja.
Tri sata kasnije i nekih 95 km vožnje (@31 kmh) dolazim doma u Jazvenik. Dan je još lijep, Sunce i dalje grije taman za pečene kestene.
Kapelica Sv. Duh
Kapelica Sv. Josipa
Kapelica Sv. Florijana i Sebastijana
Kapelica Sv. Martina
Kapelica Sv. Barbare

Kapelica Sv. Ivana Krstitelja

GARMIN PROFIL VOŽNJEhttps://connect.garmin.com/modern/activity/4110933875#.XZIAvg8QY4c.email

23.9.19

BEOGRAD HALFIRONMAN


Tri tjedna nakon IM utrke u Podersdorfu imao sam «polutku» u Beogradu. Volim ovu utrku i do sada sam nastupio na svima, a kako bi rekao Darko Savić «smatraj rješenim i startni broj 1 za 2020.» Dakle, i slijedeće godine sam u Beogradu, jer volim se vraćati u taj grad. Imam tamo hrpu prijatelja, poznanika i iskreno ima toliko dobrih lokala da je grehota ne probati roštilj u njima. 
Za razliku od prošlih godina jutro je bilo izuzetno hladno (nekih 7 stupnjeva) pa nakon priprema u zoni tranzicije Kraljica i ja smo se otišli grijati u auto, a tamo nam se priključio i Mihajlo. 
PLIVANJE:
A što reći. Uvijek isto. Start iz prvog reda , prvih 200-300 m full gas, a onda smanjiti na pristojnu brzinu i to držati do kraja. Tako je i bilo ove godine, ali u tih nekoliko prvih stotina metara nisam se dobro osjećao. Da li je to manjak zagrijavanja, ili hrpa klope koju sam dan ranije pojeo ne znam, ali mi je trebalo neko vrijeme da dođem sebi i uhvatim zaveslaj. Nakon tih početnih par stotina metara skupio sam se sa Željkom Šaban Miličić (isto kao i u Kotoru) te smo plivali jedno pored drugoga. Stigli smo i Gorana Pericu iz TK Šibenik te smo nas troje paralelno plivali do okreta kada sam prvi okrenuo na bovi, ali smo se ponovno poredali i tako plivali nekih 400 m do kraja. U tome trenutku oni odlaze naprijed i ako hoću tražiti izgovor zašto sam zaostao onda bi rekao da je to bila taktika, ali iskreno ponestalo mi je snage. Izašao sam iza njih nekih 50 m i nakon trka u T1 sjedam na Beast i krećem u drugi segment. 
BICIKL:
Kako je jutro bilo hladno, a na bajk sam sjeo mokar nisam htio prvih 20 min forsirati, jer sam se želio ugrijati na biciklu i tek tada početi voziti kako spada. Bicikl sam stiskao koliko sam mogao i moram priznati da sam sa vožnjom izuzetno zadovoljan. Prosječna brzina 35.3 kmh i taj segment završavam za 2:28 h.
TRČANJE:
Za razliku od prethodnih godina kada se trčalo 4 kruga od ove godine organizator je stazu postavio na način da se trči 3 kruga, a što mi je iskreno odgovaralo, jer nekako sve brže prođe. Malo lijevo – malo desno i krug brzo završi. Trčanje mi je uvijek najslabiji segment, ali iskreno, iako tempo to ne pokazuje trčao sam najbolje što sam mogao. Bolovi u zadnjoj lijevoj nozi su se javili i bilo je jasno da neću ostvariti zadani cilj, ali dao sam sve od sebe. Utrku sam završio za 4:52:50 h i za razliku od prethodne godine fulao sam PB za 1O sekundi. Ali s obzirom da sam prošlu godinu završio za 4:52:38 h mogu izuzetno biti zadovoljan, jer sam potvrdio PB samo 3 tjedna nakon IM utrke.
O ORGANIZACIJI UTRKE: 
U Begešu imam puno prijatelja, poznanika i smatram se već domaćim natjecateljem, a mislim da to i ekipa u Beogradu smatra pa ću ipak reći svoje mišljenje i o samoj utrci kao takvoj. 
Za razliku od prošle godine ova godina bila je stepenicu nazad. 
Što se tiče same Zone ona je bila čudna. Na ulasku o zonu nakon plivanja su navijačke klupe koje se moraju proći da bi se uzela oprema za bajk i onda se sa opremom opet treba vratiti na te klupe kako bi se presvuklo. Bicikli su bili natrpani jedni na druge (ja sam imao dobro mjesto i ovi prvi redni brojevi su bili korektno udaljeni jedni od drugih, ali kako su se brojevi dizali tako su i bicikli bili nabijeni).
Biciklistička staza je po meni fantastična, ali možda za razmisliti je slijedeće: 
-       produžiti biciklistički segment tako da se ne ide na most, a okret napraviti ili ispred ili iza mjesta na koji se ulazi na biciklističku stazu
-       šikana koja je ove godine bila postavljena na samom startu je vrlo loše bila označena kada se spušta sa mosta, a kada se uzme u obzir da se tamo nalaze i gledatelji koji i pretrčavaju stazu mogao bi biti veliki sigurnosni problem u trkama, a pogotovo onima koji stvarno jure
-       na dijelu staze dolaze mali Romi i pružaju ruke «high 5» i ekipa im baca bidone. To je veliki sigurnosti problem za sve: i njih koji pružaju ruke, i za bicikliste koji im daju «5», ali i za bicikliste koji nadolaze. Osim toga, klinci trče po bidone pa tu može biti svašta. 
Na trčanju iskreno jedini problem bi bilo taj što na okrjepnim stanicama nije bilo niti naranče, niti banana, ali to meni nije problem. Vjerujem da sporiji natjecatelji koji tek kreću u ovaj sport mogu se susresti sa tim nedostatkom.
Najveći propusti na trčanju su po meni: jako loše označena staza u dijelu koji se nalazi pored bubnjara pod Red Bull šatorom (kada se vraća za Ade Međice prema cilju na mjestu gdje se kreće u desno; tamo je bio sudac ali su i ljudi prešetavali, biciklisti su gurali bicikle i mislim da bi taj dio trebalo malo jasnije označiti i ograditi). Osim toga dijela trebali bi označiti dio gdje se ulazi u zadnjih 100 m za finish. 
Najveća zamjerka je za pobacane vreće sa opremom na jednoj hrpi. Mi natjecatelji iskazujemo poštovanje organizatoru na način da se vraćamo na istu utrku. Međutim, naći pobacane vreće sa kacigama na jednoj hrpi ostavlja ružnu sliku i pokazuje nepoštovanje prema nama. Naime, svi mi kupujemo opremu svaki zavisno od svojih mogućnosti i pazimo na nju da joj se nešto ne dogodi, ali naći opremu pobacanu kao vreće krumpira nije lijep prizor, a pogotova kada ekipa prebire po njima tražeći svoj broj. Iako je jedan natjecatelj prigovorio i činjenici da se iz zone sa biciklom moglo izaći bez pokazivanja broja te je veliki propust, jer da je nekome nestao bicikl organizator bi morao nadoknaditi štetu. Ja sam iz zone izišao bez da me je netko nešto pitao tako da sam se i sam osvjedočio o tome.
Startni paket s obzirom na kotizaciju je opet bio puno oskudniji nego proteklih godina te uvažavajući da kotizacija i nije tako mala mislim da i tu ima prostora za popravak. 
Vjerujem da je i sam organizator svjestan ovogodišnjih nedostataka i da će iduće godine isti biti otklonjeni. 
Ako utrka ne može rasti brojem učesnika ona može rasti kvalitetom. Raditi na ekskluzivnosti i nekim posebnim detaljima koji će biti zanimljivi natjecateljima rezultirati će da takva utrka bude u cijelosti popunjena. Međutim, što se mene tiče ja ću svakako u 7 sati u rujnu 2020. godine uz trubače startati na svojoj 4. «polutki» u Beogradu.
11Tri Beograd - statistika
2017
28:42
5.28
2:40.53
1:40
1:48.13
5:04.57

2018
28.53
4:05
2:28.52
3:43
1:47.08
4:52.38

2019
29.54
0:41 (greška u mjerenju)
2:28.50
2:21
1:47.04
4:52.47

19.9.19

A što dalje? Iduća sezona....

MOJA KACIGA - 14 bijelih kockica - 14 halfironmana -
4 crvene - 4 ironmana 
Nekoliko zadnjih blogova najavljivao sam ovaj. Ovaj u kojem ću iznijeti neke svoje planove za slijedeću godinu i dobro je da ovaj blog nisam napisao prije nekih mjesec dana, jer bi stav sada morao mijenjati.
Dakle,… a ne, prvo jedna istinita priča iz moje plivačke povijesti, a zbog koje sam se zadnjih 2 – 3 mjeseca kolebao u odluci što dalje.
Dakle, prije nekih 15-ak i i više godina u daljinskom plivanju harala su dva plivača: Alen Trobonjača i Stjepan Ptičar. Potpuno različiti po svemu osim u brzini plivanja. U predzadnjoj utrci CRO – CUP-a u Poreču tako su izjednačeno došli u cilj da su se u samom cilju i potukli. Prilikom izlaska iz vode Stjepanov otac Stjepanu je nešto prigovorio, a ovaj čim je čuo prigovor sa čela je strgnuo naočale i bacio ih na najviši bor koji je tamo bio i odbrusio mu: «Dosta mi je plivanja, hoću jebati.»
Zadnja dva – tri mjeseca prije mojeg glavne utrke sezone Ironman-a u Poderdorfu baš sam patio. Bilo mi je teško, tijelo me je boljelo i osjećao sam da gubim energiju i postavljao sami si pitanje što dalje. Da li nastaviti trenirati ili sve skupa smanjiti na neki razuman broj sati tjedno. Iako je postojala fizička bol iskreno psihički sam se umorio ispunjavajući kockice zelenom bojom na Training Peaks-u. 
Zadnje tri godine svaki dan, ali baš svaki dan bio mi je isprogramiran što ću raditi, koliko ću trenirati, a tijelo je počelo pokazivati znakove umora.
I onda se dogodio moja 4. ironman utrka. I onih 182 sekunde viška. I nakon utrke relativno brzo sam se oporavio i shvatio da je to ono bez čega ne mogu. Ali i Kraljici sam obećao da je kraj. Četiri godine poslije svake utrke joj obećavam da je ovo kraj, ali idem dalje. Iskorištavao sam njezino razumijevanje do krajnjih granica, ali Ona je šutila i bila uz mene. 
Morao sam naći jedno kompromisno rješenje koje bi bilo prihvatljivo za oboje. Kao što sam neke odluke donosio brzopleto odluku da slijedeću sezonu treniram bez plana i programa i bez trenera donio sam nakon nekoliko neprospavanih noći.
Sa svojim trenerom Nemanjom Korać radio sam zadnje 3 godine i doista naša suradnja je bila fantastična. Redovno smo komunicirali, prekrajali plan i program i išli naprijed. Ali sam se umorio pa mi je prekid suradnje teško pao iako me je i on u tome podržao.
U slijedećoj godini imamo kao obitelj velikih događanja, jer se Klara upisuje na fakultet, Matija će diplomirati pa idemo na promociju tako da će nam ovo oduzeti puno vremena i energije (tko nije doživio upis djeteta na fax ne zna što je muka).
Ova sezona još nije i gotova, a moje misli su usmjerene na sezonu 2020. I imam planove i ciljeve koje bi želio ostvariti. Jer triatlon je najbolja i najopasnija droga na koju se lako navući, ali skoro nikako skinuti. U triatlonu sam upoznao vrhunske ljude, sportaše, vidio sam predivne dijelove svijeta, ali triatlon je i vrhunski potrošač energije, tijela i vremena. Posebno vremena.
Slijedeće godine ciljevi su:
1.     Ironman ROTH – iako sam uplatio osiguranje od otkaza utrke i utrku mogu odgoditi za 2021. godinu pokušati ću se pripremiti za istu sam bez plana i programa, a cilj je biti brži od ovogodišnje barem za 183 sekunde
2.     Halfironman – za sada sigurni su Zadar i Beograd – plan je u budućnosti dostići broj 20
3.     Zagrebački noćni cener, Hendrix polumaraton
4.     Zurich plivački maraton – 26 km – ako ljeto budemo proveli u RH onda će Kraljica u čamcu uživati u švicarskoj čokoladi i shoppingu nakon plivanja, ali ako ne budem imao dovoljno kilometara otkazati ću utrku i život ide dalje
5.     ……. – ovaj motiv je za sada zaključan i nisam ga spreman podijeliti sa Vama, jer to je nešto što sam dugo godina želio pa ako to ostvarim biti će vrhunska sportska priča (plan je biti prvi od Hrvata, tako da sorry)
6.     ……. – još jedna tajna, ali polako – sve u svoje vrijeme

Bio je ovo predivan put. Put kojim sam plovio sa guštom i apsolutno ne bih ništa mijenjao. U ovom trenutku završenih 14 halfironmana 3 ironmana i 1 extreme ironman pored brojnih kraćih triatlon utrka moj je rezime triatlonske sportske karijere, ali vrijeme je resetirati se i vratiti na početne postavke i krenuti u novi krug. Puno plivanja, puno bicikla i trčanja vrlo malo (ne da mi se trčati).

A možda hoću samo ……

2.9.19

FAST.HARD.LEGENDARY. Podersdorf ironman.

TK Sisak 
Jak. Brz. Legendaran. Upravo ove tri riječi opisuju moju 4. završenu ironman utrku.
Godinu dana treniranja, godinu dana patnje i odricanja i poneka svađa sa Kraljicom, jer me nema doma nedjeljom na ručku trebalo je svesti u jednu utrku. Jednu utrku u kojoj ću dati sve od sebe i vidjeti gdje sam.
Protekla godina bila je za mene vrlo teška. Počele su me ozljede načivati i to na najnezgodnijem mjestu za liječenje te sam malo-pomalo gubio onaj početni elan kako je vrijeme proticalo. Ovo je prva ironman utrka koji sam odrađivao nakon ljeta, a što je značilo da sam patio preko ljeta na vrućini i sparini pripremajući se za utrku.
Sam Podersdorf smjestio se pored Beča, ali ženski dio čitatelja možda će ga bolje locirati kada napišem da se nalazi na nekih 10 km od Pandorf outlet mall-a. Naravno da me shopping nije zanimao tako da smo Kraljica i ja na utrku krenuli u petak. Još prošle godine sam odlučio da više neću puno ranije dolaziti pred utrku na lice mjesta, jer je to dodatna patnja spavajući u tuđem krevetu i nepoštivajući dosadašnje rutine prije same utrke (prehrana, odmor i sve ostalo).  
Miro Kožić, Romano Ščurić i Alen Pišpek - briefing pred utrku
Ovo je i utrka za koju sam znao da će biciklistički segment proći super, jer sam doista krvavo radio i imao sam jako puno vožnji preko 150 km ili preko 5 sati na biciklu. Međutim, to je utrka koja traje puno sati i svašta se može dogoditi.
Nakon smještaja u hotel, odlazimo na registraciju te na bike servisu molim da mi napumpaju gume, jer sam primijetio da su malo opustile zbog vrućine. Lagano rasplivavanje u jezeru gdje je temperatura vode 25 stupnjeva i koje je na plivačkoj ruti za utrku najdublje 50 cm. 
Na dan utrke probudio sam se smiren, a kako je hotel imao rani doručak od 4 sata uspio sam se dobro najesti, obaviti jutarnju higijenu i tuširanje i pripremiti se za start. Od hotela do starta imali smo nekih 10 min laganog hoda te dolaskom u zonu pripremam Beast-a za utrku.
Ovo je «old school» triatlon. Ovo je bio 32. po redu Podersdorf ironman i kako sam naziv kaže «legendarni». Oni nisu pokleknuli novim trendovima u ovom sportu tako da nema posebnih vrećica za bike i za trčanje već kao nekada pored bajka stavljaš ručnik, a na njega opremu za oba sporta. Ja sam bio spreman za ovo, jer na svaku utrku nosim plastičnu kantu pa sam opremu mogao složiti u nju bez da se bojim da će mi netko od susjeda bilo što uzeti, poremetiti ili na neki drugi način mi presložiti.
Pred start
Nekih 15 min prije zatvaranje zone pipam gume da vidim da li je sve ok i prednja guma mi je skroz ispuštena. Ponovno je pipam, gledam na sat, još 14 min do kraja zone i pokušavam napumpati gumu, ali vjerojatno od nervoze to ne uspijevam. Još 12 min do zatvaranja zone, a ja stojim pored bajka i gledam što napraviti. U jednom trenutku uzimam bajk i trčim na Expo u bike servis da mi napumpaju gumu. Vraćam se u zonu, sve slažem do kraja, mažem se vazelinom i stavljam slušalice u uši da se smirim prije utrke. Kada se nešto loše desi tako se nešto i dobro treba desiti pa u slušalicama prvi takt glazbe koju čujem je od Eminema «Till I colapse.» Uuuuu, ovaj «ajnšpric» adrenalina mi je dobro došao i spreman odlazim na start utrke. Posljednji poljubac Kraljici, nekoliko fotki sa drugarima iz Srbije i ulazim u jezero. 
Pred start
PLIVANJE


Plivalo se dva kruga s time da je cijelom dužinom plivačke staze dubina vode bila oko 50 cm pa sam nebrojeno puta prstima zagrebao po pijesku. Ovaj je utrka dobra za loše plivače, jer tijekom plivanja mogu u svakom trenutku stati, čučnuti i odmoriti se. Taktika kod plivanja je uvijek ista: «full gas prvih 100-200 metara, a onda spustiti tempo plivanja u zonu malo jaču nego zona ugode i tako plivati do kraja». Nakon nekih 200 m izbivam među prvu grupu plivača, ali u narednih par stotina metara oni bolji odlaze, a ja ostajem plivati sa još dvojicom plivača. Jedno vrijeme plivamo paralelno sva trojica, ali nakon toga oni popuštaju i ja nastavljam plivati sam. Ali, vraga, nakon par metara osjetim diranje po stopalima, a što znači da se draftaju. Od nekih 300 m od starta do samog kraja oni plivaju iza mene iako sam pokušao sve da ih se otarasim. Plivam točno na bovu pa par metara od bove naglo skrećem u nadi da će se zaletiti, usporavam, ubrzavam, skupljam noge i naglo ih izbacujem u nadi da ću pogoditi strateško mjesto sredine njegovog lica, ali ništa ne pomaže. U drugom krugu kada sam već «ispizdio», jer imaju dovoljno vremena me proći ako su brži ili plivati pored mene, a ne me dekoncentrirati okrećem se na leđa i i vičem «fuck off, fuck off». Frajer me razumije, ali ništa ne poduzima, već nastavlja i dalje. Ok. Neka tako bude. Pojačavam i osjećam da se sve «otvorilo» i počinjem pojačavati prema startu. S obzirom da je voda bila 25 stupnjeva neopren je bio zabranjen te iz vode izlazim za 1h03 min.
BIKE
Malo sam razočaran, jer je plan bio plivati ispod sat vremena. Sve ok. Idemo dalje. U zoni mi treba par min za pripremiti se za bajk i taman kada sam ga krenuo uzeti primjećujem praznu gumu. U jebem ti, malo me to baca u depresiju, ali nema zastajanja. Sve je još pod kontrolom. Uzimam bajk istrčavam sa njime izvan zone  prelazim startnu crtu i trčim na Expo. Sve se cijedi sa mene, frajer u bike servisu me već zna, odmah vadi novu gumu i za nekih 2-3 min krećem na utrku. Taman na izlasku iz Expo-a čujem glas: «Ajmooo Rafaaaaj», Kraljica se dere. Tu me je prebacilo. Klapna se spustila i upalio se «sharkmode». Krećem voziti koliko mogu. Možda i malo jače, ali dobro se osjećam. Prvi krug mi je proletio dok sam upoznao stazu. Prosječna brzina 34 km/h. Uuuu, bit će ovo opako. Noge lagane. Idem u drugi krug. Osjećaj je isti. Dok vozim gledam noge i mislim si: «O Bože, sve sam dobro napravio.» Lagane, jake. Gazim u treći krug i po sati vidim da mi je to možda i najbolje vrijeme na 90 km. Jako sam zadovoljan. Pijem kako treba. Jedem kako treba. Nema nikakvih problema. U četvrtom krugu vjetar pojačava. Puše čudno. Malo u prsa, malo sa boka, malo sa leđa. Nikakve posljedice ne osjećam, osim što se sada počinje staza puniti sa drugim natjecateljima, jer su se sada natjecateljima na ironmanu pridružili i natjecatelji na halfironman utrci. Nema problema. Gazim i dalje i držim svoj prosjek. Ulazim u 5. krug. Glava je i dalje jaka. Ne osjećam da sam u petom krugu iako kruženje na stazi može biti psihički iscrpljujuće. Staza je vrlo brza, asfalt fantastičan osim u jednom djelu (nekih 4 km) gdje se vozi između vinograda. Tu primjećujem da gubim po jednu minutu u odnosu na ostale segmente i to vrijeme koristim za prehranu i da malo smirim puls. Prolazi 5. krug i idem u šesti. Gotovo je. Znam da ću bajk odvesti super, ako mi se ne desi neki tehnički kvar. U 6. krugu počinjem malo pucati kako vjetar pojačava. Velik sam i jak. Trošim puno energije, a ne mogu više piti napitke koje sam si pripremio. Temperatura zraka je oko 36 stupnjeva i na bajku se vrlo lako zagrije piće pa pijem na silu pokušavajući dozirati taman koliko mi treba da si ne zatrujem tijelo i da ostane još prostora za trčanje. Nekih 8 km do kraja odlučujem se za gel umjesto pića, uzimam gel, a omot gela bacam. U tom trenutku stiže me sudac na motoru (ma gdje se samo stvorio?) i mrtav hladan mi kaže: «Mislim da ti je nešto palo.», «Meni? Nije!» pravim se lud, a on mi kaže: «Odi nazad i pokupi što si bacio.» Ja mu govorim: «Daj mi penalty, samo da se ne vraćam», a on mi odgovara: »Ne, odi uzmi i sve ok.». Slušam ga, stajem, okrećem se na biciklu i nekih 300 m vozim nazad, kupim omot gela, okrećem bicikl i držim omot u ruci da ga vidi. Nakon što sam prošao suca stavljam ga u dres i stišćem dalje. Ostalo je nekih 7 km i do kraja i evo Rafe na trčanju. Biciklistička staza je u potpunosti ravna i nema niti jedne sekunde, ali doslovno niti jedne sekunde da možeš prestati pedalirati. Staza je i vrlo teška, jer bez obzira što je ravna ima nekih 8 okreta skroz pod pravim kutem pa kada se to pomnoži sa 6 krugova ispada da je 48 mjesta na kojima skoro staneš i krećeš skoro od 0 kmh. To je izuzetno fizički teško, jer se prekida ritam pedaliranja, ritam disanja, ritam snage okretanja pedale. Nakon svega biciklistički segment završavam za 5.25 h sa prosječnom brzinom skoro 33 kmh. Idemo u trčanje. Sada kada gledam ovu tablicu ne silazi mi osmjeh sa lica. Do 150 km prosječno oko 35 kmh. 
TRČANJE
Trkačka staza je u potpunosti ravna i trči se 4 kruga. Od T2 zone trči se 5.5 km u jednom smjeru i nazad. Staza 2.5 km prolazi kroz naseljeni dio gdje je hrpa navijača, a onda daljnjih 3 km smo prepušteni sebi i svojim demonima. Dio staze poznat je pod nazivom «hell», jer je u potpunosti bez hlada ili bili kakvog vjetra tako da tih 6 km (tamo i nazad) u svakom krugu predstavlja doista mentalno preispitivanje samog sebe. Prvi krug prolazi ok, ali u drugom krugu počinjem patiti. Gledam na sat puls mi se strašno diže, a tempo trčanja nikakav. Sam sebi govorim izdrži do 25-27 km i onda da i hodam 3 sata završiti ću utrku. Dok ponirem u najdublje zone svoga uma vrijeme i kilometraža prolazi. Tražim Kraljicu pored staze i na kraju 3. kruga ju vidim. Dogovor je da mi tada da posebno piće koje sam pripremio za zadnji krug: «Kerozin za kraj». Uzimam bidon i krećem, ali čim sam se odmakao tijelo posustaje. Iako je do kraja još 10 km to nisu običnih 10 km već onih najgorih 10 km između 30. i 40. km kada se sve može promijeniti. Taman računam u glavi što i kako dalje kada iza jednog grma Miro Kožić (kasnije sam dobio informaciju da nije završio utrku zbog tehničkog kvara na biciklu) mi viče: «Ajmoooo Rafooo, imaš PB». Tu sam malo živnuo i počinjem trčkarati, ali ne zadugo. U glavi računam. Loviti rezultat i riskirati DNF ili pomalo se dokoturati do kraja utrke i završiti istu. Odlučujem se za ovu drugu opciju, ali cijelo vrijeme me boli njegov podstrek pa svako toliko pokušavam trčati, jer znam da se svaki metar računa. U tom trenutku počinje se javljati zadnja lijeva loža i spuštam tempo, jer je do kraja ostalo vrlo vrlo malo. Gledam sat. Kalkuliram. Čini mi se da bi to ipak moglo biti PB. Računam kada sam rezervirao stol za večeru pa da ću imati i dovoljno vremena se pripremiti i za večeru pa počinjem trčkarati. 
Patnja na trčanju
Kako metri prolaze znam da imam PB pa počinjem trčati, jer do kraja ostaje par stotina metara. To je to. Još nekih 300-400 m i skupljam snagu za kraj. Trčim prema cilju, uzimam hrvatsku zastavu od Kraljice i utrčavam u cilj. Gledam sat: 11 sati 03 min. (total: 53/162, kategorija 13/32). Neopisivo sam veseo, jer sam svoje vrijeme popravio za nekih 8-9 min. Nije sub 11. Fulao sam za 3 minute i lagao bih kada bih rekao da me ne bole tih 180 sekundi. Ali to je sport. Drugi put biti će bolje. Ili neće. Vidjet ćemo.
Eto, još jedna sezona je završila. Moja 4. ironman utrka je uspješno završila i kako su godine prolazile postajao sam sve brži.


Kraj utrke
Dvije ljubavi - Domovina uvijek i svugdje i Ona

Iako me Kraljica prati skoro na svi utrkama moram se posebno zahvaliti svojem šogoru Feđi i šogorici Karolini. Ekipa volim vas, ali vi ste luđi od mene. Prije 2 godine Venezia, ove godine Kotor i Podersdorf. Prevaliti toliki put, stajati uz stazu (iako bi Feđa rekao: «Ljubavi samo da znaš Venezia je bila fantastična, dok si se ti patio mi smo ju razgledavali, a niti Parndorf mall nije bio loš») da bi bili uz mene puno mi znači. 
Holubi i mi
Hvala mome treneru Nemanji Korać – coach opet smo super posao napravili. Hvala svim mojim prijateljima iz svih dijelova svijeta što su bili uz mene prije utrke, ali i nakon utrke. Puno hvala mojem TK X – (samo ću reći X i sve se zna) te hvala i mojim prijateljima iz TK Sisak.
I za kraj želio bih reći……eh, ne… neću ništa sada reći, već u idućem blogu…….
GARMIN PROFIL UTRKE
https://balancer.pentek-timing.at/results.html?pnr=13800&cnr=1&bib=103

4.8.19

OCEANS SEVEN: ESTREHO DE GIBRALTAR

OCEANS SEVEN: ESTREHO DE GIBRALTAR
Stiliziran znak pod kojim plivam
(lijevo B - Barbara, sredina M - Matija, desno K - Klara)

Zadnja dva ljeta svjedoci smo pokušaja jedne od naših najboljih plivačica Dine Levačić da otpliva rutu Vis – Split (54 km). Prošle godine Dina Levačić je odustala 3 kilometra prije cilja, a ove godine zbog zdravstvenih razloga na 30 i nekom kilometru. Iako bi neki rekli da je to neuspjeh za mene je to fantastičan uspjeh, jer je na ovaj način Dina pokazala kako rad i upornost mogu ljudsko tijelo utrenirati da pliva i preko 50 kilometara u kontinuitetu. Dinu i njezine roditelje Željanu i Mladena znam dugi niz godina, jer se tijekom ljeta redovno viđamo po maratonima, a i klinci su nam bili zajedno u reprezentaciji i međusobno su plivali. Osim ovog plivanja Dina upravo piše hrvatsku povijest, ali i svjetsku povijest plivanja. Naime, ona je za sada jedina hrvatska plivačica koja ima otplivanih 3 najveća preplivavanja, a koja idu u grupu Oceans Seven te će ove godine ostvariti i svoje 4. preplivavanje – Tsugaru chanel.
OCEANS SEVEN naziv je 7 najvećih preplivanja na svijetu  po uzoru na 7 planinski vrhova preko 8000 m. I dok postoje brojni alpinisti koju su se popeli na svih 7 planinskih vrhova trenutno je u svijetu samo 14 osoba koje su uspješno preplivale svih 7 preplivavanja te će Dina kada završi biti sigurno među 20 osoba koji su to ostvarili. Svaka lokacija u ovoj grupi nosi svoje opasnosti pa tako na slijedećem preplivavanju u Japanu Dina će se boriti sa hladnim morem, jakim strujama i meduzama jedva vidljivim golim okom, ali smrtonosnima.
Ali, kakve to veze ima samnom?
Prije ovog triatlonskog života koje mi okupira pretežiti dio slobodnog vremena bavio sam se daljinskim plivanjem. Nisam nikada bio najbrži, ali sam putovao po svijetu i plivao te se družio sa najboljim plivačima svijeta. Još i danas imam kontakte ostvarene prije 15 i više godina kada sam vodu dijelio sa njima. Postoje brojne anegdote sa tih utrka tako na primjer: prvi sam plivač iz RH zajedno sa Aleksandrom Tompom koji je poslije Domovinskog rata plivao Utrku mira i prijateljstva Jarak – Šabac u duljini od 19 km. 
2006 - Jarak - Šabac
Bio sam u Cancunu cimer sa prvim olimpijskom pobjednikom u utrci na 10 km (London 2008,) Maarten van der Weijden (dečko je prebolio leukemiju, a nedavno je po kanalima u Nizozemskoj plivao bez prestanka preko 160 km), redovno se čujem sa 10-strukim prvakom svijeta i sigurno jednom od najvećih legendi daljinskog plivanja Petrom Stoychevom, bio sam član egipatskog tima i «coach» na pontonu za hranjenje tijekom 25 km utrke u Sevilli 2008. godine kada sam pratio svojeg «brata od druge mame» Mohameda El Zanatya (egipatskog plivača koji je također nastupio u Londonu 2008. godine). Plivao sam skoro na svim kontinentima svijeta i jedan blog nije dovoljan opisati sve što smo Kraljica i ja prošli dok smo putovali i dok sam plivao.

2007 - UAE - Ajman
Singapore 2007 - Mohamed i Maarten
Kada se spomene daljinsko plivanje moje srce preskoči i počne drugačije kucati. To je strast koja me tjera i danas da plivam.
Sve svoje utrke daljinskog plivanja gradio sam polagano i malo-pomalo dizao sam si ljestvicu i tražio dodatni motiv. Nakon nekoliko godina plivanja i nakon što sam tri puta preplivao Faros maraton (Stari Grad ) u duljini od 16 km odlučio sam se za ući u grupu osoba koje su plivale Oceans Seven te sam si za 2009. godine postavio cilj: Gibraltarski tjesnac. 
U trenutku kada sam odlučio plivati Dina još nije započela svoju avanturu preplivavanja te su u tome trenutku postojala sam dva plivača koja su nešto od tih kraljevskih preplivavanja isplivali.
Prvi plivač je legenda daljinskog i svjetskog plivanja: Veljko Rogošić koji je isplivao La Manche, a drugi je moj prijatelj Toni Pavičić Donkić – za prijatelje Briškula koji je isplivao La Manche i Gibraltarski tjesnac. Kako se svi sportaši vrlo lako prepoznaju tako sam se i ja sa Tonijem «kliknuo» na prvu i redovno smo u kontaktu. Te daleke 2009. godine bio sam kod njega u Zurichu i on me je pratio na 12 sati non stop plivanju u bazenu gdje sam otplivao 29 km. Danas se Toni vratio na svoj For i sa obitelji uživa plivajući za svoj gušt. Jedan od glavnih motiva je bila i predivna knjiga koju je Toni napisao, a to je Mt Everest Horizontal, a koja opisuje njegove pripreme za preplivavanje La Mancha i Gibraltara i tu lektiru preporučujem svim sportašima koji se bave sportovima izdržljivosti. 
ESTRECHO DE GIBRALTAR
Tarifa
Gibraltarski tjesnac je čudo prirode. To je 15 km uski prolaz između Atlantskog oceana i Sredozemnog mora gdje je temperatura mora između 16 – 17 stupnjeva tijekom cijele godine. O kakvom čudu prirode se radi govori i činjenica da se mora ne miješaju već Atlanski ocean u sredini tjesnaca dolazi do Sredozemnog mora, a Sredozemno more po obalama Europe i Afrike ne ulazi u Atlantski ocean. To je tjesnac koji su poštivali i stari Grci, a i u Kuranu postoji odlomak o njemu. Danas je to jedan od najprometnijih morskim prolaza gdje u prosjeku 300 prekooceanskih brodova prođe pa plivati među njima je ponekad kao pretrčavati autoput na kojem se promet odvija u oba smjera.
Da, tamo idemo plivati
Najjužniji dio Europe je mali španjolski gradić po nazivu Tarifa u kojem kilometarske pješčane plaže mame surfere, kitere i druge ovisnike o vjetru i jedrenju te i danas izgleda kao grad iz 70 godina pun hippija i VW kombija. S druge strane u taj gradić dolaze i plivači koji se žele upustiti u borbu sa strujama i hladnim morem Gibraltarskog tjesnaca. Ja sam te daleke 2009.godine u Tarifu išao sa svojim roditeljima, a Kraljica je ostala doma zajedno sa klincima s obzirom da je tada Klara bila mala i nije bilo razloga je voditi na tako dalek put. Kao i sva preplivavanja iz Oceans seven serije da bi krenuli morate poslati životopis sa opisom dosadašnjih postignuća, platiti određeni iznos novca (koji uključuje prateći brod, medicinsko osiguranje i sve potrebne dozvole) te čekati povoljno vrijeme za start. Ja sam svoj start čekao nekoliko dana i kada mi je organizator javio da krećem u ranu zoru 18. 9. 2009. godine bio sam potpuno spreman i motiviran. Večer prije starta javio sam Kraljici točno vrijeme polaska, a kako smo u to vrijeme izlazili u jedan kafić koji je imao nekoliko TV-a i kako sam bio dobar sa vlasnicima tog kafića oni su znali gdje sam i što idem plivati tako da su taj dan kada je B došla sa klincima na kavu upalili sve televizore i stavili live prijenos pozicije pratećeg broda. Otac me prije plivanja pitao «da li ću moći i jel me strah», a ja sam mu rekao «da me nije strah, da vjerujem da ću moći, a ako ne budem mogao da je to kraj. Ja dolazim do Afrike ili me nema». Možda to sada izgleda patetično, ali sam takav. Kada sam 2007. godine u Setubalu (Portugal) prvi puta odustao na utrci (10 km plivanja)  rekao sam si da je to prvi i zadnji puta da odustajem. Za mene odustanak nije opcija !
Pred start preplivavanja
Znajući da me Kraljica sa klincima gleda kao i svi gosti u kafiću nisam smio odustati i morao sam sve dati da dođem do cilja. Postoji i dvije grupe plivača, a to su oni koji plivaju u neoprenu i oni koji plivaju u kupaćim gaćama. Naravno, svi znate u čemu sam ja plivao. Start je takav da se brodom dolazi do najjužnije točke Europe, da se skoči iz broda i primi za obalu. Tada ide jedna fotografija da se ovjekovječi start te se kreće plivati. Nikada tijekom plivanja nije dozvoljeno primiti se za prateći brod, veslo ili bilo što drugo, osim u slučaju kada postoji opasnost za plivača, a  tada je dozvoljeno ući u prateći brod i pričekati da opasnost prođe i onda nastaviti. Ja sam plivao zajedno sa jednim amerikancem koji je svoje plivanje čekao nekoliko dana i prošao mu je termin, jer vrijeme mu nije bilo naklonjeno tako da je morao otkazati let i nadati se da će uspjeti startati u tom dodatnom periodu. Meni nije smetalo, jer je svatko od nas plivao svoj tempo, a kako su se struje izmjenjivali tako smo se i mi izmjenjivali pa sam u jednom trenutku ja bio nekih 20-30 metara ispred njega, a u drugom trenutku on. Prije samog starta organizator nam je rekao da nikada, ali nikada ne dižemo glavu preko pratećeg broda, jer to može biti najgore sa moral i psihu plivača, kada vidi da je cilj vrlo blizu, a do njega ima još puno plivati. Pored nas je išla manja barkica u kojoj je bio Ivo San Loren koji nam je davao piće. Malo – pomalo grabili smo prema Africi, a da smo ušli u afričke vode primijetio sam samo na promjeni zastave na pratećem brodu kada je kapetan skinuo Španjolsku i izvjesio Marokansku. Nekih 2 km prije cilja prateći brod je stao i kada smo doplivali do njega rečeno nam je da uđemo u njega. Zašto? Zbog čega? Koji je vrag? Pa plivao sam prema naprijed i nisu me struje vraćale prema sredini kanala? Brojna pitanja su mi prolazila po glavi, ali kapetan je bio neumoljiv. Još malo sam stajao, a onda sam primijetio da je mama na telefonu. Tada nisam znao s kime priča, ali mjesec dana kasnije bolno sam spoznao koliko visok račun može biti kada se priča nekoliko minuta iz Afrike sa Siskom. 
Vruća veza  Afrika - Sisak
Barbara je na ekranu vidjela da stojimo i odmah je nazvala mamu, a ona joj je prepričavala svaki dio mog razgovora sa kapetanom. Kako znam što znači riječ kapetana tužna srca sam ušao u brod, a tada mi je on rekao razlog prekida plivanja. To jutro iz Afrike je krenuo brod sa izbjeglicama i tijekom plovidbe se prevrnuo. Obalna straža Španjolske pretraživala je akvatorij za preživjelima ili mrtvima, a mi smo otišli sa pratećim brdom 1 ili 2km u stranu i tada je rekao da mogu nastaviti plivati. Kada plivaš nekoliko sati u hladnom moru pa izađeš na sunce i malo se ugriješ i ponovno kada skočiš u hladno more jedino što ti se može dogoditi je da se skroz zgrčiš i da se ne možeš pomaknuti. To se i meni dogodilo, ali sam primijenio svoju mantru kada imam grčeve i to je vrlo brzo prošlo. Sada me nije više ništa moglo zadržati da dođem do Afrike. Krenuo sam jako plivati,ali kada sam shvatio da u stvari sada dolazi najteži dio, jer je obala još relativno daleko, a čini se blizu, a topli afrički vjetar more tjera od obale vrlo brzo sam se smirio i počeo plivati kao do tada. Da «ubijem vrijeme» igrao sam se brojalice pa sam brojio «1, 2, 3, 4, 10,20,30, 100,200,300, 400, jel 400 ili 300, a u pm idem ispočetka…» Malo – pomalo došao sam i do obale i kapetan mi nije dao dozvolu da izađem van, jer sam morao nadoknaditi svaki metar koji smo se provezli brodom tako da sam još nekih 400-500 m plivao 2-3 m od obale. Kada je dao znak da je to kraj samo sam se okrenuo i istrčao na obalu skakajući od veselja. Postao sam treći Hrvat upisan u Oceans Seven i drugi Hrvat koji je isplivao Gibraltarski tjesnac. Organizator me je slikao, u kupaće sam skupio nekoliko kamenčića za Kraljicu i djecu i otplivao nazad na brod koji nas je vratio u Tarifu. Dužina koji sam isplivao bila je 22 km (do tada najduže mi je bilo 16 u moru) te sam plivao 4.45 h. 
ruta plivanja
Sutradan još pod euforijom plivanja, ali i z obzirom da sam cijeli pit narihtao za ovaj konkretan termin odlazimo nekih 80 km od tarife u gradić Cadiz gdje se održavalo Europsko veteransko prvenstvo u daljinskom plivanju. Naravno da sam i tamo plivao u utrci na 3 km, a koji sam rezultat postigao nije mi niti bilo bitno. Bitno je da sam vidio svoju ekipu iz RH i da smo se dobro poslije utrke proveli.

Dolazak u Afriku
Ekipa iz RH - Cadiz 2009
start utrke na 3 km

31.7.19



IRONMAN - Doslovni prijevod bi bio «željezni muškarac», ali danas ovo «man» označava i ženu. Ponekad mnogo više nego muškarca. U sportskom prijevodu to je svatko tko ničim izazvan otpliva 3,8 km zatim odveze 180 km biciklom i za kraj otrči jedan maraton. U mojem bi prijevodu to bilo: «Ljubavi vjeruj mi, ovo je zadnji i nikad više. Evo, Majke mi obećavam ti.» ( i tako nekoliko puta…).
 Za mene ove tri discipline znače način života. Život koji živim zadnjih 6 godina iako sam se puno prije toga bavio daljinskim plivanjem (ukupno 25 godina).
Kada se opisuje ova disciplina obično su ljudi začuđeni i neshvatljivo im je da netko to može odjednom proći, ali ja smatram da je to u svima nama. Samo je stvar koliko to jako želimo i koliko smo spremni se žrtvovati na tome putu.
Iako sam do sada završio jedan extreme ironman, 2 «obična» te sam u završnim pripremama za svoj četvrti te sam prijavio za slijedeću godinu još jedan za mene samo natjecanje i nije toliko bitno koliko uživam u treniranju do natjecanja. Upravo taj put čini samu utrku lijepom i zanimljivom.
ODRICANJE
Da bi se redovno moglo baviti pripremama za ovaj sport, ali i za svaki drugi potrebno je odricanja. Odricanje od svega nebitnoga u životu pa smo mi triatlonci – pogotovi oni koji se pripremaju za ironman ponekad i «sami sebi dovoljni». Ja nemam trening partnera. Ja nemam nikoga tko bi trenirao samnom pa preko 95 % treninga odrađujem sam. Ja sam vuk samotnjak. I tako mi je super. Tako sam se naučio i ponekad kada odem sa nekime na trening to se pretvori u nešto drugo. Ja znam svoje tijelo pomaknuti iz «comfort zone» i ne treba mi nitko drugi (iako iskreno bi ponekad volio imati nekoga uza sebe). U mojem slučaju ne bih ja ništa od ovoga mogao da mi nije Kraljice. Ona drži sve konce u svojim rukama i sve je u obitelji posloženo zahvaljujući njoj. Nebrojeno puta Ona sve posloži da se ja mogu samo posvetiti treningu. 
POSVEĆENOST
Treniram svaki dan. Svaki dan. I kada je dan odmora to je trening. I kada sam bolestan ipak nešto odradim. Postoji u godini nekoliko dana kada ne treniram, a to je obično poslije svake teže utrke kada uzmem par dana za odmor i sređivanje utisaka i «krpanje» tijela. Tijelo me za sada služi iako sam ovo ljeto iskoristio da konačno zaliječim povredu koju vučem skoro godinu dana – zadebljenje mišićno –tetivnog fleksora koljena lijevo i rektusa femorisa. 
MOTIVIRANOST
Puno puta svjedočio sam kada si «sportaš» postavi cilj pa kada taj cilj ostvari onda «izgori». Nema više motiva koji bi ga gurao naprijed. To je za mene najveća greška koja se može napraviti u sportu. Ja sam si tijekom cijele svoje sportske karijere postavljao realno ostvarive ciljeve koji su se s godinama bavljenja sportom povećavali. Prvi sam si zadao da isplivam 5 km, pa kada sam isplivao 5 km tada sam si zadao vrijeme plivanja, pa onda 10 km pa tako dalje sve do danas. Realno postavljanje ciljeva je najveći motiv koji si možemo postaviti da nam treninzi budu užitak.
TRENING
Uuuuu, što ja volim treninge. Dok se mučim i patim i dok mi znoj curi iz svake pore tijela uživam. Uživam u pomicanju vlastitih granica. Uživam u tome procesu kada tijelo postaje sve bolje, učinkovitije. Trening je varljiva stvar. Ponekad je vrlo malo vremena potrebno doći do određene razine utreniranosti, a kada se ona ostvari tada je pomicanje sporo i mukotrpno. Ali to je ono što volim.
UTRKE
Nekako su se moje ironman utrke posložile same po sebi. Sada kada ih analiziram one nisu na nekim atraktivnim lokacijama u svijetu, ali svaka utrka ima priču. Prvi ironman bio je Austria extreme ironman. Nakon toga uslijedila je Venezia pa Klagenfurt. Ove godine idemo u Podersdorf, a slijedeće Roth. Svaka od ovih utrka (osim Venezie) ima svoju povijest. Mislim da u ovu «kolekciju utrka» jedino bi mogla doći Kona sa svojom pričom, ali iskreno meni je to nebitno. Iako bi se kao sportaš volio okušati među najboljima od najboljih financijski razlozi i kako bi to moj frend Vedran rekao «ekonomska odgovornost prema obitelji» je kočnica zbog koje sigurno neću nikada tamo otići. I nije mi žao. 
Splash bar - Pješčana uvala