Prošlo je nekoliko dana od završetka Europskog veteranskog prvenstva u daljinskom plivanju i utrke na 5 km. Za razliku od utrke na 3 km ova dulja dionica osjetno je smanjila broj natjecatelja tako da je u mojoj starosnoj kategoriji startalo 52 natjecatelja. Za utrku na 3 km možeš doći i polu spreman pa čak i nespreman, jer ćeš nekako doplutati do kraja, ali utrka na 5 km je ozbiljna duljina i na nju se ide kada si spreman i ona ne dopušta bilo kakve egzibicije u vodi. Staza je bila postavljena na način da se plivalo od starta 500 m zatim je bio okret i u ravnom pravcu plivalo se 2 km te nazad. Na takvoj stazi 25 plivača koji su startali u mojoj grupi se vrlo brzo izgubi tako da sam cijelu utrku plivao sam. Osjećao sam se dobro pa čak na neki način i iznenađujuće dobro što se tiče pluća, ali nakon nekih 3,5 km počeo sam osjećati nedostatak snage u rukama tako da mi je cilj bio pokušati držati isti tempo. S obzirom da su zabranjeni satovi u utrci ne mogu analizirati tempo plivanja i kako sam plivao, ali utrku sam završio kao 34. u svojoj kategoriji M40-45 sa vremenom 1:16.32 h. Ovo vrijeme je moja realnost i iako sam mislio da bi mogao nešto brže plivati ne mogu biti nezadovoljan sa vremenom plivanja, jer je to nekako u granicama mojih rezultata od prije nekoliko godina s time da sada imam osjetno manje kilometara u treninzima.
U mojoj starosnoj grupi, ali i u grupama iznad moje (M50-55, M60-65) ima tako opako brzih plivača koji plivaju ispod sat vremena 5 km, a kada se uzme u obzir da trenutno u RH možda tri ili četiri plivača seniora (naših reprezentativaca) plivaju ovo vrijeme tada se čovjek brzo otrijezni i vidi koliko smo slabi u plivanju iako bi željeli biti daleko bolji. Po meni tu su krivci i treneri kojima je lakše štopati vremena na 50 ili 100 m, jer da bi plivao maratone trebaš «rudariti». To je težak fizički rad i trenera i plivača, a mnogima se to ne da tako da ne čudi i činjenica da smo kao reprezentacija u daljinskom plivanju nakon odlaska naših zlatnih dečki Ivana Šitića i Duje Marina u zadnjoj grupi plivača i ako uopće i završe utrku smatra se kao uspijeh.
Masters plivanje u svijetu je način života, a na ovogodišnjem Prvenstvu bilo je preko 1300 plivača. Od tih 1300 plivača bilo nas je 10-ak iz RH,a ukupno u RH postoji nekih 30-40 aktivnih masters plivača. To je tužna i poražavajuća činjenica i koja se vrlo dugo neće promijeniti, jer ljudi se «srame» plivati. Ponovno ponavljam da je to način života koji uključuje treninge, putovanja, druženje, dobru hranu, nova mjesta pa bih volio da se ljudi više uključe u ovaj predivan sport.
