SWIM SEA: 19.07.20

Pogled sa Zavižana

Lijepši pogled sa Zavižana

Početkom tjedna na jednoj od naših svakodnevnih kava na kojoj se isključivo govori o biciklizmu spomenuta je vožnja MTB-om na Zavižan. Nakon što su mi dečki objasnili o čemu se radi i koji je plan prva stvar koju sam napravio nakon kave je uplata kotizacije za vožnju. Ne mogu reći za trku iako se na neki način radi o utrci, ali uvažavajući ovu situaciju sa covid-19 ove godine utrka je bila organizirana kao izazov. Naime, Brdsko biciklistički klub «Senj» već 20 godina organizira možda jednu od najtežih biciklističkih utrka na ovim prostorima, a to je uspon na Zavižan iz Senja. Kako je ova godina specifična i polako se pripremamo na «novo – normalno» ove godine nije bila organizirana utrka za zajedničkim startom nego svatko onaj tko se prijavio za utrku mogao je krenuti kada hoće, stisnuti štopericu i na cilju je isključiti. Rezultat se upisuje u STRAVA grupu «Zavižan challenge» i radi se poredak.

Svi spremni za pokret

Zajednička fotka pred start

Kotizacija je 80 kuna i za taj iznos organizator se stvarno pobrinuo da startni paket bude popunjen do kraja. Pored samog doživljaja penjanja na Zavižan, u paketu je startna kava u kafiću u centru Senja, piće na vrhu Zavižana, bidon, gel i 20 % popusta na hranu u jednom restoranu u Senju. Stvarno, svaka čast dečki.

Pred start

Iz Siska nas je krenulo 7 vozača i tri pratnje, a iz Novske su nam se pridružili još dvoje vozača tako da nas je startalo 9 iz Senja. Staza u dužini od 38 km počinje sa same rive u Senju i penje se na Zavižan i pri tome se savladava preko 1700 m visinske razlike. Dan prije starta u Senju je puhala bura, bilo je kišovito i tmurno vrijeme tako da me je Kraljica u nekoliko navrata pitala da li idemo. Nakon što smo donijeli konačnu odluku da idemo pa makar se okupali samo u Senju na put smo krenuli u 6 i nakon 2.30 sata uz stajanje bili smo u Senju. Brzopotezno spremanje, uštimavanje opreme i pogled u visinu prema Zavižanu. Iznad njega crni oblaci svima nama tjerali su strah u kosti, a bura nije prestala puhati. Prije samog starta dočekao nas je organizator i rekao da smo mu mi prvi ove godine (ja sam imao startni broj 1) i onda je i on pogledao u nebo. Samo je prokomentirao «Bit će vam bura». I na tome je stao. A kada domaćin to kaže onda smo znali da će biti teško. Odmah nakon starta nakon nekih 2-3 km počinje brutalan uspon koji traje. I traje. I traje i kada mislite «jebem ti kad će prestati» i taman kada se ponadate da će nakon prvog zavoja put se malo zaravnati nastavlja se uzbrdica. I traje. Odmah nakon starta Alen Kostelac je krenuo jako, a ja za njime iako sam rekao da idem turistički uživati u vožnji. Ali, kao mnogo puta do sada u glavi me «prebrikalo» i upalio se #sharkmode.

Gazio sam koliko sam mogao i za prvih sat vremena prošao sam 12,5 km. Ulaskom u drugi sat počinje možda i najteži dio, a to je po meni od tog dvaneastog km pa do negdje šesnaestog kada je uspon jednako težak kao na početku, ali je sada makadam pa kotači znaju proklizati. Kako smo se penjali sve više i više tako je bura jačala, a o kojoj snazi se radi govori i činjenica da je od tri cure koje su startale njih dvije vjetar srušio sa bicikla. Oni malobrojni ravni dijelovi za koje bi u normalnim uvjetima koristili za opuštanje mišića i ganjanje brzine prolazili smo kao samo penjanje, jer iako ispred sebe vidiš relativno ravnu cestu ili u blagom padu, a ti ne možeš ništa već «krampaš» kao da je uzbrdica.

Pogled za milijun dolara

Ulaskom u drugi sat vožnje vidim da sam prošao 27,5 km i mislim si da bi ovo mogao biti rezultat oko 2:30 h. Moram biti iskren da napisati da se nisam raspitao točno koliko je iz Senja do vrha, a putokazi su govorili da ima oko 33 km. Nakon dvadesetosmog km staza počinje sa blagim usponom i tu sam išao na snagu (velika šajba cijelim putem) dok kasnije u razgovoru Alen mi govori da je on vrtio na maloj, ali je pojačao kadencu. Znao sam da je on ispred mene i nekako u glavi sam računao da bi mogao biti nekih 10-15 min, ali isto tako znao sam da su i ostali iza mene nekih 10-15 min tako da su pozicije bile utvrđene i ne bi trebalo biti nikakvih iznenađenja, ako noge izdrže.

Od tridesetog kilometra ulazimo u Nacionalni park «Sjeverni Velebit» i ponovno kreće makadam. Cesta je odlična i u velikom dijelu je sjenovita tako da nije problem niti po pravom ljetnom sparnom danu voziti ovaj dio. Zadnjih 500 m je opet uzbrdica kao na početku vožnje tako da je trebalo izvući sve iz sebe i stisnuti do kraja, ali svaka kap znoja, svaka muka vrijedila je pogleda sa Zavižana. Biti na planini i s jedne strane gledati Velebit, a sa druge strane gledati Jadransko more je nešto neopisivo i svakome preporučujem tko nije bio na Zavižanu da ode planinariti ili se šetati, jer skoro do vrha se može doći i autom. Dugih i brutalnih 38 km sa preko 1700 m visinske razlike uspio sam završiti za 2:44 min i mogu reći da sam apsolutno zadovoljan, jer je ovo vrijeme pokazatelj da sam u formi, ali isto tako između sebe komentirali smo da nije bilo bure da bi svi išli barem 10-ak min brže. Svi smo završili vožnju i sada je slijedio onaj jednako lijep trenutak. Zajedničke fotografije na vrhu, fantastična travarica u Planinarskom domu i povratak u Senj.

Tko kaže da biciklisti ne mogu nazdraviti rakijom ?

Prvih 30 km je spuštanje niz brdo i u jednom trenutku na spuštanju počeli su me grčevi loviti u nogama, jer je tako bilo hladno da sam se i ja smrznuo. Međutim, kako je visina padala tako je i temperatura rasla te smo se vratili na razinu mora i u pravi ljetni dan. Spust je u mjesto «Sveti Juraj» i do Senja smo imali još 10 km vožnje. Tih zadnjih 10 km mi je u stvari bilo i najteže.Kakva bi to trka na moru bila bez kupanja pa smo se okupali i skinuli sa sebe prašinu i znoj. Ovo je bilo predivno iskustvo. Predivna staza, odličan domaćin i stvarno ne vidim razlog zašto sve to ne ponoviti. Tko hoće iskusiti ovaj osjećaj, ovu stazu ovdje sam i vrlo rado ću prihvatiti novi – stari izazov i ponoviti vožnju. I samo pazite izazov traje do 31. 10. 2020. godine.