11.7.19

She is the One!

12. 7. 1997.
Zagreb. Početak devedesetih. Domovinski rat u punom jeku, a ja upravo došao na fakultet u Zagreb. Savska ulica. Sjećanja su još svježa kao toga dana. Vozim se šesticom prema fakultetu i na stanici ispred Studentskog centra ulazi Ona sa svojom prijateljicom Ivanom Pereković u tramvaj. Prijateljicu sam znao iz Siska i krenemo u razgovor, ali se sa Njom ne upoznajem. Čemu? Možda će netko reći da sam bio nekulturan, ali možda sam bio i pragmatičan. Čemu se upoznati sa nekime za koga znaš da ga više nikad nećeš vidjeti ili razgovarati? Jedino što sam u tome trenutku primijetio je kosa koja je bila ona prava afro frizura. Boje meda. Ne plava. Ne neka druga nijansa već boje meda. 
Nekoliko mjeseci kasnije odlazim na Filozofski fakultetu sa svojim jednim od najboljih prijatelja i sadašnjim kumom Kornelijem Pušićem kupiti neke knjige. U podrumu fakulteta nalazi se kafić i kažem Korniju, idemo dolje vidjeti, možda je netko iz Siska. Spuštamo se u podrum, prolazimo kafić, ali nikoga od naših sisčana nema dolje i idemo van. On je nekih dvije - tri stepenice ispred mene. Ja se penjem uz stepenice i buum. Tras. Nešto me je pogodilo. Taj trenutak ostao mi je u takvom sjećanju kao da se desio jučer. Mimoišao sam se sa Njom. Penjemo se na prvi kat, Korni se okreće, a ja sam pogođen. Pita me: «Što ti je?», a ja mu odgovaram sav zbunjen: «Upravo sam vidio curu koju ću oženiti.», «Aj, ne seri» govori mi on. 
12. 7. 1997.
Sudbina se poigrala da je Ona iz Siska. U to doba u Sisku su postojala dva kafića u koje se izlazilo i to su bili Vrebac do pol noći, a nakon toga se išlo Lordiju pa nije bilo šanse da se negdje ne sretnemo. Malo-pomalo trudio sam se kao slučajno naletjeti na Nju, a što mi je uspijevalo tako da smo počeli i komunicirati.
Odvažio sam se pozvati ju van. Bilo je to u Zagrebu, a kako se to tada radilo dogovor je bio ispred Knjižare Znanje na Trgu. Kasnila je nekoliko minuta. Poklonio sam joj ružu. Ona je tu ružu sačuvala i do danas (blog - studeni 2016). Prohodali smo 23. 11. 1994. godine i od tada gazimo svijetom zajedno.
Ja sam bučan. Ona je tiha. Ja sam emotivan. Ona je smirena. Ja sam brzoplet, ona je studiozna. Ja sam u pravu. Ponekad. Ona je u pravu. Svaki put. Mi smo različiti, ali se savršeno nadopunjujemo. Oženili smo se vrlo mladi 1997. godine (22 godine smo imali). Drugi u generaciji. Preživjeli smo sva iskušenja, iako sam siguran da je tada bilo nekih koji su se kladili da ćemo se vrlo brzo razvesti. Sve smo ih prevarili, jer smo i danas u sretnom braku. Situirali smo se, imamo dvoje prekrasne djece, završili škole, radimo, putujemo. Naravno da se i posvadimo. Naravno i da smo ljuti ponekad jedno na drugo i da se znamo ponekad i duriti, zna ponekad biti slike, ali nema tona. Ali to je naš život. I danas smo zaljubljeni kao prvog dana. Više smo zajedno nego što smo živjeli sami i doista ne znam kako je to više biti sam. Mi smo dvije polovice jedne cjeline. Počeli smo isto misliti, iste rečenice slagati. U stvari, volimo se. I iako svake godine 12. 7. slavimo godišnjicu braka, to je samo datum kada nam čestitaju roditelji i kumovi. Mi slavimo brak svaki dan. Hvala ti Barbara na svemu. Niti jedan dan, niti jedan sat niti jednu minutu ne bih mijenjao, jer je to naš život. Jer te volim. Volim što si uz mene uvijek i sada. Ti si meni moja Kraljica.