Još jedan predivan vikend je iza mene. U petak dok je kiša prala Sisak i dok su oblaci ukazivali na još jedan kišni vikend pakirao sam stvari u auto i pravac za Petrčane. Vikend je bio određen za dvije utrke. U subotu na programu bilo je Prvenstvo RH u srednje dugom triatlonu (halfironmanu), a u nedjelju je bila moja najomiljenija i najdraža trkačka utrka (pored Zagrebačkog noćnog cenera), a to je Wings for life.
Nakon ugodnog puta dolazimo u Petrčane (Barbara i Klara, a Matija i dečki su ovaj put ostali doma) i smještamo se u Hotel Diadoru, a u kojem se nalazila većina natjecatelja tako da mi je poseban gušt bilo ponovno vidjeti moje brojne prijatelje iz svih krajeva RH, ali i drugih država i sa njima malo popričati. Ono što je ovu trku činilo još posebnijom je brojna grupa sisačkih navijača – divljaka koji su došli bodriti prvenstveno mog sportskog pulena Mirka Maleševića koji nastupa po prvi put. Pored njega kao početnik nastupiti će i Vedran Cvanciger, a Marija Dubičanac kao jedina ženska natjecateljica predstavlja TK Petrinja. Kako sreća prati hrabre tako se i vrijeme u Petrčanima proljepšalo i sve je ukazivalo da će vremenski uvjeti na trci biti fantastični.
Nakon registracije natjecatelja i prije samog uvodnog brifinga odlazim na more malo osjetiti vodu i smjer struja kako bi mi barem djelomično upoznao plivačku dionicu. Ja usprkos savjetima trenera, ali i usprkos nekoj rutini ostalih natjecatelja dan ili dva prije utrke ne radim apsolutno ništa već se pokušavam smiriti i na taj način čekam utrku. Iako je moj savjet Mirku bio isto tako da se smiri i da uživa u trenutku čekanja trke, on me nije poslušao i odlazi na lagano trčanje koje se skoro pokazalo fatalnim za njegovo sudjelovanje u utrci. Na samom kraju trčanja on je uganuo zglob te je oteklina iz minute u minutu rasla tako da je u doista u jednom trenutku izgledalo jako ružno. Nakon nekoliko poruka koje je primio od divljaka koji su bili sa nama u Petrčanima, ali i koji su bili sa nama, ali su ostali u Sisku on se diže i odlučuje startati. To je pokazatelj volje i to je ono na čemu smo radili proteklo vrijeme: biti spreman na svakakve situacije, ali odustanak nije opcija.
Nekih 350 natjecatelja skupilo se na samom startu utrke, a koja je počela u 10:00 sati, a što je dosta kasno s obzirom na doba dana.
Ja sam za ovu utrku odlučio ići punim gasom, ali ono baš punim gasom da vidim gdje sam i gdje ima prostora za popravak u narednom periodu do moje glavne utrke, a to je IRONMAN u Klagenfurtu početkom 7. mjeseca.
U samom startu plivanja izbivam među vodeće i shvaćajući da ne mogu pratiti njihov tempo bez da se umorim nekako smirujem plivanje i držim se druge grupe te nakon početnih 400 m produžujem zaveslaj i pokušavam plivati što optimalnije ne trošeći energiju uzalud. Puno mi je trebalo utrka da smanjim ovu početnu euforiju i da se mogu smiriti na plivanju te plivati optimalno taman onoliko koliko mi treba da izađem iz vode bez bilo kakvog umora. Plivačku dionicu završavam za 30.37 min i od idealne putanje imao sam samo 63 metra «viška», a što je fantastično s obzirom da je od prve do treće bove razdaljina bila više od kilometra tako da su odstupanja daleko veća (npr. Vedran je fulao idealnu putanju za preko 200 m, a Mirko za preko 140 m).
Nakon vrlo kratke izmjene u T1 koja je trajala malo više od 3 min sjedam na bicikl i tek sada počinje utrka. Prvih 10 km staza nije zatvorena i treba se oprezno voziti, jer je promet u oba smjera te nakon što sam se namjestio na biciklu počinjem «stiskati» koliko mogu tako da sam neke dionice vozio i preko 50 kmh. Na biciklu se osjećam fantastično, čak možda malo i iznenađeno kada shvaćam da me neki dečki koji su mi redovno na trci uzimali mjeru ne prolaze. To mi daje dodatnu snagu i doista stiščem koliko mogu, ali ipak ne do kraja znajući da ostaje još i trčanje i da se na trčanju može svašta desiti. U prvih sat vremena bicikla prelazim preko 37 km i to mi je pokazatelj da će ovo biti moje najbolje vrijeme na biciklističkoj dionici. Staza je tako postavljena da se vozi cca 10 km po otvorenoj cesti, onda se radi 4 kruga po 16 km po zatvorenom dijelu staze, te ponovno povratak po otvorenoj stazi do T2, a da se ne radi o laganoj stazi govori i podatak da je ukupna visinska razlika preko 500 m te je u svakom trenutku vozač «napet», jer koliko se odmara na nizbrdici duplo više treba raditi na uzbrdici. Biciklistički segment utrke prolazim za fantastičnih 2:34 h i nakon toga počinje trčanje. Sam sebi sam rekao da ću bicikl voziti jako i bio sam svjestan da će mi se to vratiti na trčanju, a što se i dogodilo.
Prvih nekoliko kilometara trčim sa lakoćom usprkos padu koji sam imao na trčanju, ali onda me počinju loviti grčevi na mišićima iznad koljena. Usprkos toga trčim dalje i nekako držim stabilan tempo do 11 kilometra kada me počinju boliti i drugi mišići u nogama. Ovo trčanje nisam odradio u svojim Brooks Ravenna tenisicama, već sam htio isprobati novi model Glycerine (znam sve….) te se to pokazalo kao greška, jer sam u desnoj nozi počeo dobivati žulj koji mi nije tako smetao, ali sam ga osjećao (vraćam se tebi Ravennaaa i ne mijenjam te više nikadaaaa). Trkačka staza je doista teška, jer ima puno laganih nizbrdica, ali i uzbrdica tako da noge cijelo vrijeme rade. Prvih sat vremena prolazim 11km i 600 m, a što je fantastičan prosjek s obzirom na prethodnu vožnju i plivanje, ali nakon 12-og kilometra počinjem malo posustajati te postoje trenuci kada i hodam. Već u glavi preračunavam vrijeme utrke, a s obzirom da sat nisam stisnuo na vrijeme nemam točan pojam o vremenu te nekako u glavi računam da bi utrku mogao završiti za 5:30 h. U takvoj matematici računanja i uz stalnu podršku Barbare i Klare koje su se uvijek našle na onom dijelu staze za koji sam si odredio da ću hodati (kao da su mi čitale misli) trčim usprkos bolova i grabim prema 4. krugu. Zadnji krug je bio dosta težak, jer za razliku od prethodnog dijela utrke gdje su oblaci zaklanjali sunce počinje biti doista vruće i sparno i jedva čekam da završim utrku. Predivno je bilo vidjeti brojnu sisačku ekipu koja je stajala pored staze i bodrila nas te nam je davala snagu i onda kada smo mislili da smo je potrošili i uz njihovu dernjavu završavam utrku za 5 sati i 4 minute te mi je to drugo najbolje vrijeme na ovakvoj dionici. Da li sam zadovoljan sa utrkom?I jesam i nisam. Nisam iz razloga što bi bilo ljepše da sam završio sa vremenom barem 4:59 h, ali i jesam, jer sam pokazao sam sebi i treneru da mogu bajk doista jako voziti i da sam jako napredovao u biciklističkom dijelu, ali moram jako poraditi na trkačkom dijelu. Tu sam najslabiji i to ima puno prostora za daljnji rad. Vjerujem da ću u narednom periodu prvenstveno treninge bazirati na trčanju.
Kako se ova utrka bodovala i za Prvenstvo RH, u svojoj kategoriji M40 (inače najjača kategorija uvjerljivo) završavam na 5. mjestu od Hrvata, a 12. sam ukupno.
U ukupnom poredku od 163. muških natjecatelja koji su završili utrku ja sam na 60. mjestu.
SWIM: 30:37 min 1.36 min/100 m (završavam kao 18.)
T1: 3.47 min
BIKE: 2:34.14 @37 km/h (počinjem kao 29. , a završavam kao 58.)
T2: 2:06
RUN: 1:53:27 5:24 min/km (počinjem kao 57.)
TOTAL: 5:04:08 h
Nakon što sam vidio ove parametre isti pokazuju da poziciju koju sam zauzeo na biciklu nisam ispuštao do samog kraja utrke tako da mi se rezultat čini još boljime nego što stvarno i jeste.
Ono što ovu trku čini još boljom je sama činjenica da su i Mirko i Vedran završili istu u fantastičnom vremenu oko 5.45 h i ovime im još jednom iskreno čestitam, s time da mi je Mirkov rezultat malo draži, jer sam ga ja proteklih par mjeseci «vodio, ne trenirao» kroz ovaj sport i na neki način osjećam se i ja barem u najmanjem dijelu zaslužan za uspjeh. Marija je u uzlaznoj putanji i doista se fantastično popravila u zadnjih par mjeseci te je postala i prvakinja RH te i njoj iskreno čestitam i ne sumnjam da će IRONMAN u Venezi-i rasturiti.
Međutim, nakon analize utrke, nekoliko popijenih piva i puno smijeha i veselja odlazimo na spavanje, jer nas u nedjelju čeka jednako lijepa utrka, a to je Wings for life!..... to be continued……
 |
početak plivanja |
sa mojim prijateljem Aleksandrom Tompa
