Nekada moraš skočiti na glavu pa reći «hop»! Upravo ovako došlo je do moje zadnje sportske «avanture» kod koje je od ideje do realizacije prošlo oko mjesec dana. Inače sve svoje sportske aktivnosti pomno planiram i analiziram i vodim se idejom da sve tehničke pojedinosti treba svesti na minimum kako bi moja sportska izvedba bila neometana i neopterećena svime nebitnime. Sve je počelo prije mjesec dana u razgovoru sa svojim prijateljima - Savskim «barabama», braćom Draškom i Njegošem Đurićem prije plivačke utrke u Brčkome. U razgovoru kaže Njegoš svome bratu: «Sjećaš se kako smo mi prošle godine plivali Savom od Orašja do Brčkog», ovaj mu nešto odgovori, a meni se u glavi upali lampica. Ako su oni mogli plivati onda mogu i ja. I tako utrka u Brčkom je prošla, došlo je ljeto, a ja plivam 2-3 kilometra svaki dan i kao pripremam se za ovu avanturu. Jednom prilikom dok smo ležali na plaži kažem ja Barbari:»E znaš šta, odlučio sam plivati od Martinske Vesi do Siska ? (bitan je upitnik na kraju)», ona me pogleda i pita:»Da ti nije Sunce lupilo u glavu kada mi postavljaš ovako glupa pitanja? Čemu?», ja zašutim i što da joj odgovorim. Dani prolaze u meni ideja raste. Ovo je prilika sada ili nikada te odlazim u Lučku Kapetaniju u Sisku i tražim od njih da mi fotokopiraju tok rijeke Save. Na google-u gledam udaljenost i dolazi prvo otrežnjenje - 32-33 km. U jebem ti, ovo je više nego što sam mislio. Ovo je daleko više nego što sam ikada plivao. Najduža dionica koju sam u «komadu» isplivao je Gibraltarski tjesnac i to je bilo 2009. godine. Tada sam 22 km isplivao za 4:45 sati i time postao drugi Hrvat u povijesti (iza mog velikog prijatelja Tonija Pavičića Donkića – Briškule) i time imam jedno preplivavanje iz «Ocean 7» (7 najvećih svjetskih preplivavanja).
Kada nešto odlučim da ću napraviti onda više nema povratka. Idem do kraja bez obzira na sve. Najužem krugu sportskih prijatelja onako skromno govorim vijest što sam odlučio plivati, a oni u čudu me gledaju. «Savom??» pitaju, a ja: «Da, Savom. Što je tu čudno?», a oni:»Ništa, ništa, ok, sretno.» Odlučujem se za termin plivanja i više nema uzmaka. Još jednom najavljujem Barbari da nam je vikend zauzet sa plivanjem, a ona mi govori:»OK, ako si tako odlučio vjerujem da znaš što radiš». Odlazim u Lučku Kapetaniju najavljujem plivanje te od HGSS-a dobivam prateći čamac i dečke koji će osiguravati plivanje. Pored njih akciji se uključuju i dečki iz Eko udruge «Kupa Vurot» (pogledajte na fejsu što dečki rade; svaka im čast – «misli globalno – djeluj lokalno») i kajakaš Filip Milešević koji su mi osiguranje i izvidnica na ruti. Kako uvijek postoje i hejteri i ne želeći dovesti u pitanje činjenicu da li sam to doista isplivao ili ne, u timu nam se pridružuje Darko Ričko kao službeni fotograf akcije i kao promatrač na čamcu Alen Kostelac – bivši Hrvatski reprezentativac u odbojci, bivši Mister sporta RH i izuzetno cijenjeni sisački sportaš. Naime, da bi plivanje bilo regularno od trenutka starta do dolaska u cilj plivač ne smije niti u jednom trenutku držati se za čamac ili neku drugu pomoć (deblo i sl.) ,a upravo to je bio i Alenov zadatak da pazi na regularnost plivanja i da nakon plivanja posvjedoči da nisam niti u jednom trenutku koristio bilo kakvu pomoć (ja sam sportaš i ja si to sigurno ne bi dozvolio, ali ima puno «nevjernih Toma» pa je to za njih).
Start je bio u 7,20 sati i moja avantura plivanja Savom od Martinske Vesi do Siska je počela.
Zašto baš od Martinske Vesi? Zato, jer od nje do Siska ima malo više od 30 km, zato što je to sjedište Općine i zato što postoji trkačka utrka od Siska do Trebarjeva Desnog koja prolazi kroz M. Ves i zato što preko Save u M. Vesi ide most, a slijedeći je tek u Sisku i zato što je to fora.
Iako je noć prije starta izuzetno grmilo i nagoviještavala se jaka kiša jutro je svanulo sunčano i sve je upućivalo da će biti to lijep dan za plivanje. Kako sreća prati hrabre to sam tijekom cijelog plivanja imao oblačno vrijeme tako da nisam imao problema sa Suncem niti je postojala mogućnost da «izgorim po leđima» od Sunca.
Kako mnogi u Sisku i oko Siska pa tako i ja gledamo Savu kao jednu ružnu i zagađenu rijeku to sam ovim plivanjem htio razbiti predrasude kako svoje tako i druge pa sam ovu akciju plivanja nazvao «ZAVOLI SAVU» sa ciljem popularizacije sporta na Savi. Sava nije gorski potok da bi dno toka bilo vidljivo, a boja koju Sava ima nije boja «zagađenosti» već je to boja prirode koja ju okružuje, to je boja pijeska koji Sava diže sa dna dok teče. Ona je za mene predstavljala nešto magično i mistično s jedne strane, a sa druge strane nešto moćno.
Cijelo vrijeme dok sam plivao baš sam uživao. Osmijeh sa lica mi niti u jednom trenutku nije silazio. Bilo je doista predivno vidjeti i sve osobe koje su bile u ovu akciju uključene kako se vesele i kako svatko na svoj način mi želi pomoći da svi zajedno uspijemo doći do cilja. Nakon 2 sata plivanja sat je pokazao da sam prešao 10 km i 600 m te sam u tom trenutku bio malo razočaran, jer sam očekivao da ću brže plivati (u Brčkome sam 10 km isplivao za 1.32h). Međutim, to su bile druge okolnosti, jer je Sava bila puno viša te je tok bio brži. Ovaj termin na kraju ljeta je u stvari plivanje u najnižem toku rijeke tako da je bilo mjesta gdje je ona bila duboka 20-30 cm te sam u tim dijelovima plivao prsno ili sam se samo pustio da me tok «povuče» prema dubljim dijelovima. Takvih mjesta nije bilo puno, ali na tim mjestima su dečki u pratnji gasili motor i na veslima prolazili taj dio kako ga ne bi oštetili.
Plivam, gledam oko sebe i nakon 3 sata prolazimo 15 km. Potpuno sam miran, jer osjećam da sam u životnoj formi i bitno je da ne «puknem», jer je očito da snage imam dovoljno. Dakle, u potpunosti sam se «poravnao» i sada plivam 5 km po satu, a što znači da sam oko 6. sata u Sisku. Tijekom plivanja slušam upute iz broda te prelazimo sa lijeve na desnu stranu kako ide matica rijeke te pravovremeno pijem i jedem. Od pića koristio sam isotonik (3 litre), 2 dcl coca-cole (na 4. satu kao nagrada), 1 red bull, 5 gela i 2 mala snickersa.
Niti u jednom trenutku nisam upao u bilo kakvu krizu već iskreno bilo me je strah samog sebe. Niti u jednom trenutku nisam pao u ritmu i cijelo vrijeme sam držao prosjek od 5km/h te sam se čudio kako dobro plivam sa tako malo treninga, a posebno dugačkih treninga. Nakon 5. sata osjećam da sam pri kraju plivanja i vidim u čamcu komešanje koje potvrđuje moju pretpostavku da do kraja nema puno. Malo-pomalo naziru se vizure Galdovačkog mosta i znam da je plivanje pri kraju. Tu malo pojačavam tempo jer želim ispod mosta proći ispod 6 sati i što mi uspijeva za 2 minute. Prolazimo navoza za brodove Lučke uprave Sisak i do kraja plivanja imam par stotina metara.
Na obalu izlazim nakon 6 sati i 10 minuta i vjerujem da sam jedini Hrvat koji je isplivao tok Save od M. Vesi do Siska.
Koliko sam veseo zbog ovog plivanja, jer sada Savu gledam jednim drugim očima to se nadam da će i drugi sportaši vidjeti koliko je ona lijepa i da će se okrenuti Savi, jer ona to zaslužuje. Ona je rijeka iz naše Himne (hvala Korni na šlagvortu) i moramo ju voliti i poštivati, a to ćemo najbolje napraviti kada ju budemo uživali. Uživali plivajući, kupajući se, pecajući, veslajući i na drugi način provodili vrijeme sa njom, u njoj i oko nje.
Ovo plivanje donijelo mi je ideju za još jednom ludom stvari koju bih želio napraviti i B iako sam rekao da ću se smiriti (znaš da hoću, i 2019. godina je godina bez ironman utrke) ovu ideju ću pokušati realizirati u 2019. godini kao vrhunac sezone.
Ovim blogom želim se zahvaliti svima koji su bili uz mene virtualno, a posebno ekipi koja je bila uz mene dok sam plivao i sigurno je da ovo ne bih odradio bez njih ili bi mi bilo daleko teže i sporije, ali posebno se moram zahvaliti svojoj Kraljici koja je istrpila još jednu moju ludost i koja 6 sati nije niti u jednom trenutku, ali niti u jednom trenutku skidala pogled sa mene. Kada mi je bilo teško ona mi se nasmijala i namignula tako da iako sam plivao i nismo govorili mislim da smo si tijekom plivanja puno toga rekli očima. Hvala još jednom od srca svima koji su bili uz mene.
