Bio je to ponovno
predivan vikend u mojem životu u kojem su se ponovno spojili sport, putovanje i
ugodno druženje sa prijateljima uz fantastičnu hranu. Stvari sam spakirao već u
petak i to mi je uobičajena praksa kada idem na utrku. Uvijek stvari spremim dan
ranije u auto kako se ne bi desilo da nešto ostane doma, a što će mi biti bitno
za utrku. Pamtim situaciju kada je prije nekoliko godina Matija Luka sa «prijateljicom»
išao u Beč na izlet. Spremio je stvari, stavio ih pored ulaznih vrata, ušao u
auto i odvezli smo ga u Zagreb na autobus. Dolazimo na autobusni kolodvor, on
otvara prtljažnik i viče mi da nema njegovog kofera. U pol 6 u jutro nije mi do
smijeha i upućujem mu pogled koji je i nevjerica i smijeh i ljutnja. Doista,
prtljažnik je prazan, a on ide za 20 min u Beč na put. Što sada? Ništa,
spašavam situaciju na način da u trafici kupujemo četkicu za zube i kutiju «žvaka».
Vikend mu je bio fantastičan, jer kako
reklama kaže «bitno je uživati, a za sve ostalo tu je mastercard».
Digli smo se dosta
rano, jer sam htio što ranije doći u Beograd na «špicu». U hotelu smo bili
nešto prije 10 sati, ostavljamo dečke u sobi i laganom šetnjom odlazimo na Knez
Mihailovu. Nekako kroz godine Barbara i ja smo se navikli da ne mijenjamo neke
rutine tako i ovaj put odlazimo na kavu u jedan kafić u kojem smo bili i prije
nekoliko mjeseci kada sam se natjecao u poluironman utrci. Boom. Ulazimo u
kafić, a kad tamo ekipa iz Siska. Pozdravljamo se i pijemo kavu kada po
dogovoru dolazi Mihailo sa svojom obitelji. Ponovno kava i nakon određenog
vremena odlazimo na šetnju prema tvrđavi Kalemegdan. Nismo niti zakoračili na
Knez Mihailovu kada vidim ponovno poznato lice. On se diže sa stolice, idemo si
u susret, grlimo se i smijemo, a Mihailu i njegovoj supruzi upitnici oko glave.
Tko je to? S kime se on grli? Čovjek dođe u Beograd i na dvadeset koraka se
grli i pozdravlja. Objašnjavam im da je to jedan moj dobar prijatelj iz
Skradina. Subotu poslije podne proveli smo u šetnji i predivnom ručku u
restoranu zvanom «Manufaktura» (ocjena 5+ za sve: ambijent, poslugu, hranu).
Nakon ručka lagana šetnja prema hotelu i odmor pred trku.
Nedjelja je svanula
u kiši i laganom snijegu, a to je bilo i prema vremenskoj prognozi. Jbt, ovi
Norvežani nikako da fulaju vremensku prognozu. Međutim, ono što te ne uništi to
te ojača i pripremam opremu za utrku, a to su moje Brooks Ravenna 8 tenisice i
Brooks kratka majica koju sam obukao na prsluk za trčanje.
Ovo je bilo
predivno, ali baš predivno trčanje ili kako Mihailo voli reći «opušteno»
trčanje. S obzirom da je ovo bila utrka u kojoj nisam imao bilo kakav imperativ
vremena već samo da uživam i da odradim trening duljine te da uhvatim još jedan
polumaraton ove godine nisam se opterećivao prolaznim vremenima. Trčali smo baš
po guštu i osmijeh mi nije silazio sa lica pri čemu smo pričali i gledali
okolne zgrade za koje mi je Mihailo objašnjavao što se u njima nalazi. On mi je u
razgovoru stavio jednu fantastičnu «bubicu» u uho što se tiče trčanja i utrka
tako da mi nema druge nego ovu ideju detaljnije razraditi (čitaj: staviti je na
bucket list utrka). O kakvom se opuštenom trčanju radi vidi se i u činjenici da
sam po prvi puta od kada se natječem na utrku ponio mobitel kojim sam se slikao
tijekom trčanja tako da bi svakako i vrijeme utrke bilo bez toga nešto brže.
Ali, tko u zadnjoj utrci u sezoni gleda vrijeme utrke. Vrijeme na cilju je bilo
1:48 h, tempo trčanja 5:07 min/km i ono što je bitno je da sam se osjećao kada
da sam došao iz jedne malo dulje šetnje. Nikakav umor, nikakvi bolovi u bilo
kojem dijelu tijela te je ovo znak da se trenažni proces odvija po planu i da
ću u ovoj sezoni (2018.) biti puno bolji.
Nakon utrke već po tradiciji odlazimo kod njega na ručak i nakon ručka opušteno i zadovoljno vozimo se ka Sisku veseli što je još jedan vikend predivno i opušteno protekao. U Sisak dolazimo oko 19 sati i još uvijek imamo vremena uživati u toplini doma.
GARMIN PROFIL TRČANJA
