Zagrebački noćni
cener. Što reći o toj utrci? Ova trka govori sama za sebe od organizacije, natjecatelja,
organizatora. To je jedna od meni najdražih utrka i s ponosom mogu reći da sam
nastupio na svima do sada održanima. Nekako Wingsi, Cener i Zagrepčanka su moje
utrke koje ne propuštam nizašto na svijetu i što se mene tiče tako će biti i
nadalje. Ove godine posebna se atmosfera razvijala prije početka utrke pa i za
vrijeme cijele utrke. Par dana prije utrke moja malenkost i ja bili smo
izloženi «napadima» i agresijom jedne nebitne osobe koja se nikako ne može pomiriti
da mi ovakvi veseli i nekonfliktni nismo za nju društvo pa na sve načine ne
samo mene nego i moje ligaše želi obezvrijediti i uvrijediti. Ali kao što sam
napisao ONA je nebitna.
Otišao sam u neke
druge vode pa je vrijeme da se vratim na utrku. Ove godine na utrci je
nastupilo preko 25 trkača – ligaša, a ne samo da smo nastupili kao natjecatelji
već smo imali uz stazu i navijače koji su samo zbog ove utrke išli sa nama iz
Siska. Prije utrke TK Petrinja je u svojim prostorijama organizirao radionicu
izrade navijačkih plakata te naoružani osmijehom, dobrom atmosferom i plakatima
u nekoliko automobila krenuli smo u Zagreb na utrku.
Ja sam se dogovorio
sa svojom prijateljicom Silvijom Rimaj kao i sa još nekim curama i Frankom (to
je onaj dobroćudni div iz priče o Zagrebačkom polumaratonu) da ću im pomoći
ostvariti njihova najbolja vremena na 10 km, odnosno da ćemo pokušati trčati na
malo drugačiji način. Plan je bio izaći iz comfort zone i trčati «na nož» od
početka do kraja utrke.
S obzirom da je na
utrci nastupilo preko 2500 natjecatelja plan je bio stati odmah uz startnu
liniju, a sve kako bi izbjegli nepotrebnu gužvu na startu i samim time
nepotrebno rasipanje vremena. S obzirom da znam kako to izgleda na samom startu
plan je bio povući malo brže 2- 3 km da se «izvučemo» iz gužve, a onda uhvatiti
svoj ritam i držati ga do kraja utrke. Nakon početnih dva do tri km svi su iz
naše grupe otpali osim Silvije koja se nije dala i pratila me u korak. Moram
priznati da me je doista iznenadila njezina volja i želja, a posebno snaga da
trči u tempu koji je za nju do utrke bio «naučna fantastika». Iz koraka u
korak, iz metra u metar išli smo naprijed i prema tempu trčanja znao sam da smo
tu negdje. U jednom trenutku negdje na 8 km počela mi je zaostajati, ali tada
ju je trgnuo moj glas i dogovor da me može poslati u k… kada dođemo u cilj. Ali
u mojem tempu i u skladu sa dogovorom. Možda sam bio i malo sebičan, jer nisam želio
dozvoliti da mi «pobjegne» pozitivan omjer pejsanja, jer sam do sada uspješno i
sa guštom doveo do PB Mirka Maleševića i Franka Simića na polumaratonu, a tako
sam zamislio i sa Silvijom. U zadnjem km kada je već očito bilo da noge polako
posustaju vičem Silviji «da je sada sve na njoj i da sam ja napravio što sam
mogao», ona prihvaća izgovoreno i diže tempo. Korak po korak, metar po metar i
ulazimo u Zrinjevac i od cilja nas dijeli 100 m. U tome trenutku gledam Silviju
i vjerujem da je u tome trenutku dala 110 % i trči, u stvari šprinta ka cilju.
Gledam na sat i počinjem se smijati, a u oku mi suza. Dobro, reći su malo znoja
da mi je upalo, ali tražim Silviju i vidim je kako se naslanja na ogradu. Sve
mi je jasno. Tako mi je i samome bilo na ovoj trci pred dvije godine kada sam
od umora skoro povratio (prosjek trčanja mi je bio 4:06 J ). Kada
se oporavila govorim joj 49.48 min, a ona mi govori «odi u kurac». Ovo mi je
jedna od najboljih psovki koju sam dobio i nije mi nimalo krivo, jer je nakon
toga uslijedio zagrljaj i zahvala.
A ostali? Pa
naravno kada je pozitivna atmosfera svi su dali svoj maksimum i svatko od nas
tko je trčao dao je sve od sebe, a to je najbitnije. Dati sve od sebe. Nekada
rezultat dođe, a nekada ne. To je sport. To je ljepota sporta, jer te tjera da
svaki put budeš još bolji. Da taj trening i odricanje ima smisla i da polako
pomičeš vlastite granice.
Vama, ekipo iz lige
puno hvala, jer sam trčao sa vama i više na utrke ne idem sam.
Nakon utrke,
dogovor je bio da odemo svi zajedno na cugu, ali kako se mi siščani držimo zajedno
nismo se odlučili otići negdje u Zagreb već kod našeg siščanina koji je u
Velikoj Gorici otvorio palačinkarnicu i kada smo nahrupili nas 20-ak čovjeku je
vjerojatno pozlilo od posla koji ga je čekao, jer je trebalo nahraniti gladne i
vesele trkače. Još jedan predivan dan, još jedna predivna utrka u mojem životu. Život je lijep u malim stvarima.
GARMIN PROFIL TRČANJA
