6.11.17

ZAGREBAČKI NOĆNI CENER

Zagrebački noćni cener. Što reći o toj utrci? Ova trka govori sama za sebe od organizacije, natjecatelja, organizatora. To je jedna od meni najdražih utrka i s ponosom mogu reći da sam nastupio na svima do sada održanima. Nekako Wingsi, Cener i Zagrepčanka su moje utrke koje ne propuštam nizašto na svijetu i što se mene tiče tako će biti i nadalje. Ove godine posebna se atmosfera razvijala prije početka utrke pa i za vrijeme cijele utrke. Par dana prije utrke moja malenkost i ja bili smo izloženi «napadima» i agresijom jedne nebitne osobe koja se nikako ne može pomiriti da mi ovakvi veseli i nekonfliktni nismo za nju društvo pa na sve načine ne samo mene nego i moje ligaše želi obezvrijediti i uvrijediti. Ali kao što sam napisao ONA je nebitna.
Otišao sam u neke druge vode pa je vrijeme da se vratim na utrku. Ove godine na utrci je nastupilo preko 25 trkača – ligaša, a ne samo da smo nastupili kao natjecatelji već smo imali uz stazu i navijače koji su samo zbog ove utrke išli sa nama iz Siska. Prije utrke TK Petrinja je u svojim prostorijama organizirao radionicu izrade navijačkih plakata te naoružani osmijehom, dobrom atmosferom i plakatima u nekoliko automobila krenuli smo u Zagreb na utrku.
Ja sam se dogovorio sa svojom prijateljicom Silvijom Rimaj kao i sa još nekim curama i Frankom (to je onaj dobroćudni div iz priče o Zagrebačkom polumaratonu) da ću im pomoći ostvariti njihova najbolja vremena na 10 km, odnosno da ćemo pokušati trčati na malo drugačiji način. Plan je bio izaći iz comfort zone i trčati «na nož» od početka do kraja utrke.
S obzirom da je na utrci nastupilo preko 2500 natjecatelja plan je bio stati odmah uz startnu liniju, a sve kako bi izbjegli nepotrebnu gužvu na startu i samim time nepotrebno rasipanje vremena. S obzirom da znam kako to izgleda na samom startu plan je bio povući malo brže 2- 3 km da se «izvučemo» iz gužve, a onda uhvatiti svoj ritam i držati ga do kraja utrke. Nakon početnih dva do tri km svi su iz naše grupe otpali osim Silvije koja se nije dala i pratila me u korak. Moram priznati da me je doista iznenadila njezina volja i želja, a posebno snaga da trči u tempu koji je za nju do utrke bio «naučna fantastika». Iz koraka u korak, iz metra u metar išli smo naprijed i prema tempu trčanja znao sam da smo tu negdje. U jednom trenutku negdje na 8 km počela mi je zaostajati, ali tada ju je trgnuo moj glas i dogovor da me može poslati u k… kada dođemo u cilj. Ali u mojem tempu i u skladu sa dogovorom. Možda sam bio i malo sebičan, jer nisam želio dozvoliti da mi «pobjegne» pozitivan omjer pejsanja, jer sam do sada uspješno i sa guštom doveo do PB Mirka Maleševića i Franka Simića na polumaratonu, a tako sam zamislio i sa Silvijom. U zadnjem km kada je već očito bilo da noge polako posustaju vičem Silviji «da je sada sve na njoj i da sam ja napravio što sam mogao», ona prihvaća izgovoreno i diže tempo. Korak po korak, metar po metar i ulazimo u Zrinjevac i od cilja nas dijeli 100 m. U tome trenutku gledam Silviju i vjerujem da je u tome trenutku dala 110 % i trči, u stvari šprinta ka cilju. Gledam na sat i počinjem se smijati, a u oku mi suza. Dobro, reći su malo znoja da mi je upalo, ali tražim Silviju i vidim je kako se naslanja na ogradu. Sve mi je jasno. Tako mi je i samome bilo na ovoj trci pred dvije godine kada sam od umora skoro povratio (prosjek trčanja mi je bio 4:06 J ). Kada se oporavila govorim joj 49.48 min, a ona mi govori «odi u kurac». Ovo mi je jedna od najboljih psovki koju sam dobio i nije mi nimalo krivo, jer je nakon toga uslijedio zagrljaj i zahvala.
A ostali? Pa naravno kada je pozitivna atmosfera svi su dali svoj maksimum i svatko od nas tko je trčao dao je sve od sebe, a to je najbitnije. Dati sve od sebe. Nekada rezultat dođe, a nekada ne. To je sport. To je ljepota sporta, jer te tjera da svaki put budeš još bolji. Da taj trening i odricanje ima smisla i da polako pomičeš vlastite granice.
Vama, ekipo iz lige puno hvala, jer sam trčao sa vama i više na utrke ne idem sam.
Nakon utrke, dogovor je bio da odemo svi zajedno na cugu, ali kako se mi siščani držimo zajedno nismo se odlučili otići negdje u Zagreb već kod našeg siščanina koji je u Velikoj Gorici otvorio palačinkarnicu i kada smo nahrupili nas 20-ak čovjeku je vjerojatno pozlilo od posla koji ga je čekao, jer je trebalo nahraniti gladne i vesele trkače. Još jedan predivan dan, još jedna predivna utrka u mojem životu. Život je lijep u malim stvarima.

GARMIN PROFIL TRČANJA


Nema komentara:

Objavi komentar