14.5.19

OCEAN LAVA MONTENEGRO HALFIRONMAN

There is only one shark. Me.
Čudo. Ako bih morao jednom riječju opisati Ocean Lava Montenegro halfironman utrku na kojoj sam se natjecao prije nekoliko dana onda bi to upravo ta riječ bila sasvim dovoljna da opiše sve što se dešavalo na utrci i oko utrke. Ove godine Ocean Lava Montenegro je imala svoje 4. izdanje i Igor Majer i njegova supruga Marija Majer sa preko 250 volontera  su omogućili da svih 609 natjecatelja dožive utrku u najboljem svijetlu.
Lako je organizirati utrku kada je lijepo vrijeme, ali savršenu utrku treba organizirati po lošem vremenu, a sve vremenske prognoze su govorile da će na dan utrke biti kiša i veliko nevrijeme. Međutim kako sreća prati hrabre, tako nas je vrijeme poslužilo, ali da krenem od početka….
Uvijek uz mene
PUTOVANJE
Od Siska do Kotora ima 750 kilometara i ta udaljenost ne bi predstavljala nikakav problem za vožnju da se veliki dio puta ne vozi kroz mjesta i po jadranskoj magistrali tako da smo put podijelili u dva dijela: 1. od Siska do Skradina gdje smo prespavali i  2. od Skradina do Kotora. Smjestili smo se u predivnoj kući na samoj obali mora – nekih 200 m od starta utrke i na samoj šetnici gdje se odvijala trkačka dionica tako da smo bili u centru sportskog zbivanja. 
Na sam dan dolaska obavio sam sve potrebno oko registracije i bili smo slobodni za razgledavanje Kotora i fantastičnu kavu i kolače u Slastičarnici Forza (velika preporuka za sve ljubitelje fantastičnih kolača; nekoliko komada je završilo i u Sisku).
Iako sam o ovoj utrci čuo sve najbolje htio sam se i sam uvjeriti, jer već dugi niz godina kombiniramo sportski događaj sa turizmom tako da sam jedini ja od svih natjecatelja iz TK Sisak nastupio na ovoj utrci dok je cijela moja ekipa iz Siska bila na halfironmenu u Zadru. Moram priznati da sam bio malo ljubomoran, jer su svi moji bili tamo, ali sve priče koje su se širile oko ove utrke jednostavno nisam mogao ignorirati tako da smo ove godine ipak otišli u Kotor. Jedna od priča je i stand up komedija – briefing Igora Majera i moram priznati da sam se dobro nasmijao, a siguran sam da je svojim opisom utrke i pravilima na utrci razbio i svaku tremu onih koji su po prvi puta nastupili na ovakvoj utrci.
Iako su vremenske prognoze najavljivale loše vrijeme pitanja na briefingu bila su samo u pogledu toga da li će se plivati cijela dužina ili ne s obzirom da je more bilo izuzetno hladno. Koliko ?? Nastavite dalje čitati……
Prije starta utrke
PLIVANJE
SHARK MODE
Na sam dan utrke organizator je izvršio službeno mjerenje mora i živa na termometru se zaustavila na broju 12.5 stupnjeva celzijusa tako da je plivačka dionica smanjenja za nekih 900 m. Iako sam se dan ranije rasplivavao bez neoprena i nisam osjetio preveliku hladnoću na dan utrke možda zbog rane zore ili svega ostalo što me čekalo tijekom dana nisam se najbolje priviknuo na hladnoću tako da je start bio dosta konfuzan. Bio sam maksimalno koncentriran i s obzirom da se startalo sa jedne male plaže bilo je za očekivati da će biti gužva na startu. Ako je gužva na startu, onda radim ono što najbolje znam, a to je start iz prvog reda i full gas od prvog metra. Na prvom okretu nakon 200 m plivanja bio sam u prvoj grupi i nakon tih početnih 200 m puls mi se smirio, tijelo se priviknulo i bilo je vrijeme da se počne plivati. Zaveslaj po zaveslaj letimo stazom (pored mene je plivala Željka Šaban Miličić – kasnije pobjednica ženske utrke) te nakon isplivanih 1100 m izlazim iz mora kao 8. natjecatelj sa vremenom 15.51 min.
Ulazak u T1 je dosta dugačak tako da sam u T1 proveo 3:54 min i nisam se posebno žurio, jer je najava bila da će na biciklu početi padatikiša pa sam se tako i pripremio. 

BICIKL
Bicikl se vozi 4 kruga i to prvi krug u dužini od 28 km (Kotor – mjesto Kamenari), zatim se od Kamenara vozi 17 km i nazad i ponovno Kamenari – Kotor. Prvih 40 km osjećam se lagano, noge su odmorne, vozim i guštam, jer znam da će ovo biti dobra vožnja. Iako je staza tehnički zahtjevna i ima nekoliko većih brda (7 i više posto uzbrdice) to mi ne čini nikakav problem, ali spuštanja niz brdo već da. Bojim se nizbrdice i tu si ne mogu pomoći, ali nalazim se u «shark mode» i prvih sat vremena držim odličan prosjek na biciklu. Nakon 40 km na samom usponu na Perast počinje prvo pomalo, ali onda i sve više padati kiša koja u jednom trenutku prelazi u pljusak pa odmah u glavi radim prebacivanje iz «shark moda» u «survival mode». Pola utrke je prošlo, imam neko «zašparano vrijeme» i polako popuštam, jer ne želim riskirati bilo kakav pad i time eventualno ozljedu. Kako kiša prestaje polako pojačavam, ali ne do kraja, jer je cesta mokra i vozim maksimalno oprezno. Na 70 km znam da više ne mogu odvesti planirano vrijeme, ali nije me brige, jer je još 20 km do kraja ovog dijela utrke. Ovo je prilika da analiziram svoju vožnju i mogu reći da sam zadovoljan, jer je puls bio dosta nizak, noge lagane i da je vrijeme bilo malo bolje siguran sam da bih imao PB na bajku. Ovako je na kraju biciklistički segment završen za 2:43 h sa prosječnom brzinom od 33 kmh. Nije loše, jer u T2 odlazim lakih nogu i ovo mi je pokazatelj da su se biciklistički treninzi pokazali ispravnima, ali i da ima puno prostora za napredak. Moram priznati da sam noge i štedio, jer ostaje mi trčanje, a na trčanju sam najslabiji i tu se uvijek «raspadnem». Obično sam na trčanje dolazio «prazan» i sa teškim nogama tako da je trčanje više bila agonija nego sportska aktivnost.

TRČANJE
Noge lagane pogled naprijed
U T2 ostajem nekih 3.43 min i na izlasku iz zone tranzicije molim se da mi lijeva noga izdrži i da ne bude nekih posebnih bolova. Na samom izlasku primjećujem Kraljicu i to mi daje dodatnu snagu. Krećemo…… prvih kilometar tempo 4:39 min. «Ej, koji ti je?» pitam samog sebe. «Što radiš čovječe?, smanji brzinu, nećeš izdržati» govorim sam sebi i pokušavam usporiti. Kada sam pomislio da sam ušao u zonu nekih 5:15 min/km sat pokazuje 4:45. Prolaze dva – tri km tempo je isti, a ja se osjećam super. Noge lagane, puls smiren, sve ok. Mašina radi kako treba. Nakon 6. km tempo raste na nekih 4.35 i osjećam se fantastično. To je to. To je trčanje koje sam tražio. Ulazim u zonu meditacije i jednostavno ne postoji ništa drugo oko mene osim staze i mene na stazi. Opet «shark mode».  
Osmijeh Kraljici
Tempo je do 17 km potpuno isti kada mi pada na 4:45 min/km. Gledam sat, preračunavam udaljenost, vremena i shvaćam da bi ovo moglo biti fantastično vrijeme trčanja. Već slijedeći kilometar dižem tempo na 4:28 i to je to. Ostaju još tri kilometra kada prolazim pored trenera i navijača koji su bili sa njime (obitelj Lasković i dr.) i to mi daje dodatnu snagu. Letim po stazi prema cilju i u cilj utrčavam kao 98. natjecatelj ukupno sa vremenom 4 sata i 42 min (u svojoj kategoriji 25/70), trčanje završavam sa vremenom 1:35 h (tempo 4:37).
Kao i na svim prethodnim utrkama Kraljica mi dolazi u susret i ponovno joj u oku vidim suzu. Iako joj svaki put kažem da je ovo zadnja utrka, ne mogu si pomoći i svaki put ispadnem bezobrazan, jer ju prevarim. Ali takva količina emocija ne samo mene, nego i ljudi oko staze, volontera, organizatora, pratnje i dr. me čine ispunjenime i to je razlog zašto se svaki put vraćam na start utrke. 
Mihailo Živković
Naravno Kraljica ne bi bila Kraljica da mi nije donijela omiljeno piće nakon utrke (za one koji ne čitaju blogove to je Coca Cola), a posebno se moram zahvaliti svojoj šogorici Karolini i šogoru Feđi Holub koji su samo zbog mene i ove utrke u petak došli iz Zagreba da budu uz nas i da nas prate u ovoj avanturi. sa nama je bio i moj prijatelj Mihailo Živković koji zbog povrede nije startao, ali je sigurno proživljavao svaki metar utrke. 
Holubi i mi
Hvala i Igoru, hvala svim ostalim organizatorima, hvala posebno volonterima i građanima Kotora kao i svim natjecateljima i gledateljima za ovaj vrhunski sportski doživljaj zbog kojega sam bogatiji i ispunjeniji sportaš i čovjek.
Kako je utrka bila na Majčin dan ovu utrku i svoj 11 završen halfironman posvećujem svojoj mami koji je uvijek tu kada ju trebam. Mama volim te… 
Za mamu!
 GARMIN PROFIL UTRKE