IRONMAN - Doslovni prijevod bi bio «željezni muškarac», ali danas ovo «man» označava i ženu. Ponekad mnogo više nego muškarca. U sportskom prijevodu to je svatko tko ničim izazvan otpliva 3,8 km zatim odveze 180 km biciklom i za kraj otrči jedan maraton. U mojem bi prijevodu to bilo: «Ljubavi vjeruj mi, ovo je zadnji i nikad više. Evo, Majke mi obećavam ti.» ( i tako nekoliko puta…).

 Za mene ove tri discipline znače način života. Život koji živim zadnjih 6 godina iako sam se puno prije toga bavio daljinskim plivanjem (ukupno 25 godina).

Kada se opisuje ova disciplina obično su ljudi začuđeni i neshvatljivo im je da netko to može odjednom proći, ali ja smatram da je to u svima nama. Samo je stvar koliko to jako želimo i koliko smo spremni se žrtvovati na tome putu.

Iako sam do sada završio jedan extreme ironman, 2 «obična» te sam u završnim pripremama za svoj četvrti te sam prijavio za slijedeću godinu još jedan za mene samo natjecanje i nije toliko bitno koliko uživam u treniranju do natjecanja. Upravo taj put čini samu utrku lijepom i zanimljivom.

ODRICANJE

Da bi se redovno moglo baviti pripremama za ovaj sport, ali i za svaki drugi potrebno je odricanja. Odricanje od svega nebitnoga u životu pa smo mi triatlonci – pogotovi oni koji se pripremaju za ironman ponekad i «sami sebi dovoljni». Ja nemam trening partnera. Ja nemam nikoga tko bi trenirao samnom pa preko 95 % treninga odrađujem sam. Ja sam vuk samotnjak. I tako mi je super. Tako sam se naučio i ponekad kada odem sa nekime na trening to se pretvori u nešto drugo. Ja znam svoje tijelo pomaknuti iz «comfort zone» i ne treba mi nitko drugi (iako iskreno bi ponekad volio imati nekoga uza sebe). U mojem slučaju ne bih ja ništa od ovoga mogao da mi nije Kraljice. Ona drži sve konce u svojim rukama i sve je u obitelji posloženo zahvaljujući njoj. Nebrojeno puta Ona sve posloži da se ja mogu samo posvetiti treningu. 

POSVEĆENOST

Treniram svaki dan. Svaki dan. I kada je dan odmora to je trening. I kada sam bolestan ipak nešto odradim. Postoji u godini nekoliko dana kada ne treniram, a to je obično poslije svake teže utrke kada uzmem par dana za odmor i sređivanje utisaka i «krpanje» tijela. Tijelo me za sada služi iako sam ovo ljeto iskoristio da konačno zaliječim povredu koju vučem skoro godinu dana – zadebljenje mišićno –tetivnog fleksora koljena lijevo i rektusa femorisa. 

MOTIVIRANOST

Puno puta svjedočio sam kada si «sportaš» postavi cilj pa kada taj cilj ostvari onda «izgori». Nema više motiva koji bi ga gurao naprijed. To je za mene najveća greška koja se može napraviti u sportu. Ja sam si tijekom cijele svoje sportske karijere postavljao realno ostvarive ciljeve koji su se s godinama bavljenja sportom povećavali. Prvi sam si zadao da isplivam 5 km, pa kada sam isplivao 5 km tada sam si zadao vrijeme plivanja, pa onda 10 km pa tako dalje sve do danas. Realno postavljanje ciljeva je najveći motiv koji si možemo postaviti da nam treninzi budu užitak.

TRENING

Uuuuu, što ja volim treninge. Dok se mučim i patim i dok mi znoj curi iz svake pore tijela uživam. Uživam u pomicanju vlastitih granica. Uživam u tome procesu kada tijelo postaje sve bolje, učinkovitije. Trening je varljiva stvar. Ponekad je vrlo malo vremena potrebno doći do određene razine utreniranosti, a kada se ona ostvari tada je pomicanje sporo i mukotrpno. Ali to je ono što volim.

UTRKE

Nekako su se moje ironman utrke posložile same po sebi. Sada kada ih analiziram one nisu na nekim atraktivnim lokacijama u svijetu, ali svaka utrka ima priču. Prvi ironman bio je Austria extreme ironman. Nakon toga uslijedila je Venezia pa Klagenfurt. Ove godine idemo u Podersdorf, a slijedeće Roth. Svaka od ovih utrka (osim Venezie) ima svoju povijest. Mislim da u ovu «kolekciju utrka» jedino bi mogla doći Kona sa svojom pričom, ali iskreno meni je to nebitno. Iako bi se kao sportaš volio okušati među najboljima od najboljih financijski razlozi i kako bi to moj frend Vedran rekao «ekonomska odgovornost prema obitelji» je kočnica zbog koje sigurno neću nikada tamo otići. I nije mi žao. 

Splash bar - Pješčana uvala

She is the One!

12. 7. 1997.

Zagreb. Početak devedesetih. Domovinski rat u punom jeku, a ja upravo došao na fakultet u Zagreb. Savska ulica. Sjećanja su još svježa kao toga dana. Vozim se šesticom prema fakultetu i na stanici ispred Studentskog centra ulazi Ona sa svojom prijateljicom Ivanom Pereković u tramvaj. Prijateljicu sam znao iz Siska i krenemo u razgovor, ali se sa Njom ne upoznajem. Čemu? Možda će netko reći da sam bio nekulturan, ali možda sam bio i pragmatičan. Čemu se upoznati sa nekime za koga znaš da ga više nikad nećeš vidjeti ili razgovarati? Jedino što sam u tome trenutku primijetio je kosa koja je bila ona prava afro frizura. Boje meda. Ne plava. Ne neka druga nijansa već boje meda. 

Nekoliko mjeseci kasnije odlazim na Filozofski fakultetu sa svojim jednim od najboljih prijatelja i sadašnjim kumom Kornelijem Pušićem kupiti neke knjige. U podrumu fakulteta nalazi se kafić i kažem Korniju, idemo dolje vidjeti, možda je netko iz Siska. Spuštamo se u podrum, prolazimo kafić, ali nikoga od naših sisčana nema dolje i idemo van. On je nekih dvije - tri stepenice ispred mene. Ja se penjem uz stepenice i buum. Tras. Nešto me je pogodilo. Taj trenutak ostao mi je u takvom sjećanju kao da se desio jučer. Mimoišao sam se sa Njom. Penjemo se na prvi kat, Korni se okreće, a ja sam pogođen. Pita me: «Što ti je?», a ja mu odgovaram sav zbunjen: «Upravo sam vidio curu koju ću oženiti.», «Aj, ne seri» govori mi on. 

12. 7. 1997.

Sudbina se poigrala da je Ona iz Siska. U to doba u Sisku su postojala dva kafića u koje se izlazilo i to su bili Vrebac do pol noći, a nakon toga se išlo Lordiju pa nije bilo šanse da se negdje ne sretnemo. Malo-pomalo trudio sam se kao slučajno naletjeti na Nju, a što mi je uspijevalo tako da smo počeli i komunicirati.

Odvažio sam se pozvati ju van. Bilo je to u Zagrebu, a kako se to tada radilo dogovor je bio ispred Knjižare Znanje na Trgu. Kasnila je nekoliko minuta. Poklonio sam joj ružu. Ona je tu ružu sačuvala i do danas (blog - studeni 2016). Prohodali smo 23. 11. 1994. godine i od tada gazimo svijetom zajedno.

Ja sam bučan. Ona je tiha. Ja sam emotivan. Ona je smirena. Ja sam brzoplet, ona je studiozna. Ja sam u pravu. Ponekad. Ona je u pravu. Svaki put. Mi smo različiti, ali se savršeno nadopunjujemo. Oženili smo se vrlo mladi 1997. godine (22 godine smo imali). Drugi u generaciji. Preživjeli smo sva iskušenja, iako sam siguran da je tada bilo nekih koji su se kladili da ćemo se vrlo brzo razvesti. Sve smo ih prevarili, jer smo i danas u sretnom braku. Situirali smo se, imamo dvoje prekrasne djece, završili škole, radimo, putujemo. Naravno da se i posvadimo. Naravno i da smo ljuti ponekad jedno na drugo i da se znamo ponekad i duriti, zna ponekad biti slike, ali nema tona. Ali to je naš život. I danas smo zaljubljeni kao prvog dana. Više smo zajedno nego što smo živjeli sami i doista ne znam kako je to više biti sam. Mi smo dvije polovice jedne cjeline. Počeli smo isto misliti, iste rečenice slagati. U stvari, volimo se. I iako svake godine 12. 7. slavimo godišnjicu braka, to je samo datum kada nam čestitaju roditelji i kumovi. Mi slavimo brak svaki dan. Hvala ti Barbara na svemu. Niti jedan dan, niti jedan sat niti jednu minutu ne bih mijenjao, jer je to naš život. Jer te volim. Volim što si uz mene uvijek i sada. Ti si meni moja Kraljica.