4.9.23

Ada Međica - utrka na 5 km, Avala, Roštilj ili fantastičnih 48 sati u Beogradu


Ovaj put Kraljica nije mogla pratiti moj tempo. Nakon povratka iz Madrida ona se prehladila tako da sam ja sam išao u Beograd kao zadnju destinaciju ljetnog odmora. Ili je tako trebalo izgledati s obzirom da sam Kraljicu „zamijenio“ jednom drugom curom. Mojoj Helgom. Odlazak u Beograd bio je na inicijativu i poziv mojeg prijatelja Stefana Kužeta koji me je pozvao da plivam jednu utrku na Savi. Radilo se o utrci na 5 km oko otoka Ada Međica na Savi i plivalo se dva kruga oko toga otoka. Ovaj poziv nisam mogao odbiti, jer sama utrka golicala mi je znatiželju, ali i želju da i to probam, jer ne postoji niti jedna utrka sličnog koncepta, a to je da se pliva u Savi i to uzvodno i nizvodno oko otoka i to u centru Beograda. Sam Beograd je i meni i Kraljici prirastao srcu, jer tamo imamo prije svega odlično društvo, a i sam Beograd kao takav sa ponudom svega i svačega nas ne ostavlja ravnodušnima pa sam se sa velikim veseljem uputio na utrku. I tako u petak nakon posla uputio sam se u Beograd, a smještaj sam imao u stanu koje jednog odličnog prijatelja i njemu se posebno zahvaljujem (7777, hvala puno – on zna). Dolazak u Beograd, ostavljanje stvari i odlazim u restoran kod frenda Marka gdje se sa ekipom zadržavam 2-3 sata i u potpunosti zaboravljam javiti da sam stigao. Kraljica je zvala. Zvala je i Klara. Zvao je i Matija, ali je i Matija slao poruke. Jbg, zaboravio sam se javiti i tu nema opravdanja, ali kada sjedneš u društvo sa ekipom sportaša vrijeme proleti. U subotu rano sam se probudio i prije svega sam popio jednu jutarnju kavu sa Stefanom i onda smo se sa biciklima uputili na Savu na njegov splav gdje smo bicikle ostavili i gliserom odlazimo na doručak te onda na start utrke. 

Sama utrka okupila je nekoliko stotina plivača koji su plivali 1250 m, 2500 m i 5000 m, a kako bez lažne skromnosti sam poznat i u Srbiji tu srećem puno poznatih ljudi i to od samog organizatora Saše Vasića i njegove supruge, predsjednika Srpskog saveza daljinskog plivanja gospodina Nikolu Kojića te nekoliko plivača od kojih sam sa jednime prije nekih deset i više godina plivao Faros maraton. Svakoj utrci pristupam ozbiljno, a kako se nisam dugi niz godina natjecao u plivanju to sam imao prije starta tremu kako će sve to ispasti. Start utrke bio je u 12,30 i odmah nakon starta počeo sam jako plivati i pokušavao sam uloviti prvu grupu, ali ona mi je pobjegla tako da sam vrlo brzo ostao sam. To i nije bilo loše, jer sam mogao sam sebi dozirati tempo i rutu plivanja tako da kada sam uhvatio ritam rutinski sam trku otplivao do kraja. Znao sam da sam dobro plivao i sat je pokazao 1:28 h. 


To je bilo dovoljno za prvo mjesto u svojoj kategoriji i nakon proglašenja pobjednika Stefan, Peregi i ja odlazimo na splav, gdje nas Peregi napušta, a Stefan i ja odlazimo na jedan krug oko Beograda. 

S obzirom da smo na vožnju krenuli relativno kasno do Kosmaja nismo mogli (to mi je želja vidjeti), ali smo se popeli na Avalu gdje se nalazi Mauzolej neznanom junaku koji je napravio kipar Ivan Meštrović. Nakon nekoliko fotki u smiraj dana žurimo nazad, jer obaveze zovu dalje. 






Nakon tuširanja i doslovno 5 min odmora Stefan dolazi po mene i odlazimo na fantastičan roštilj u kafanu „Šabački Slatinac“.  Jedna ljuta šljiva prije jela, roštilj i pola kg piva „Lav“ bilo je šećer na kraju. U stvari dvije baklave su bile šećer na kraju, ali to je doista bio kraj, jer kada sam se vratio u stan, nakon higijene pao sam u krevet mrtav - umoran, ali veseo i ispunjen u cijelosti. 

U nedjelju odmah nakon dizanja povratak doma Kraljici i djeci. Bez obzira što je Kraljica bila prehlađena ona je svoga mušketira, svoga plivača i biciklistu, svoga mužića () dočekala kolačem i odličnim ručkom. Poslije podne je bilo rezervirano za odmor za početak tjedna i početak novih jesenskih radnih obaveza.