POREČ HALFIRONMAN ili kako samo pobijedio sebe

Subota. Rano jutro. Pogled kroz prozor nije obećavao ništa dobro. Magla. Onakva pravo sisačka. Lagani doručak, tržnica, kava sa Barbarom. U Gemi. Onako pravo sisački. Poljubac. I odlazak na put prema Poreču. Odlazak prema zadnjoj utrci ove sezone, odlazak prema halfiromen utrci. Put je protekao u razgledavanju predivnih pejzaža Gorskog Kotara koji su bili okupani suncem. Dolazak u Poreč, uzimanje startnog broja, ostavljanje bicikla u zoni i čekiranje u hotelu. Lagana večera i sređivanje opreme za utrku. Organizator utrke, TK Swibir doista se trudi iz godine u godinu biti sve bolji i bolji u organizaciji utrke, ali i cijelog pristupa triatlonu u RH. Tako ove godine nije bilo službenog briefinga već su svi natjecatelji nekoliko dana pred utrku na svoje mailove dobili sve potrebne podatke o utrci. Ono što ovu utrku razlikuje od drugih na kojima sam do sada bio je osobni pristup svakom natjecatelju. Naime, ulaskom u zonu svakog od nas dočekao je jedan volonter koji nas je «smjestio» na naše mjesto te nam pokazao sve bitno vezano za ponašanje u zoni (kako se ulazi, gdje se oprema odlaži, smjer izlaska i dr. bitne stvari da bi tranzicija protekla u što boljem redu). Doista, ekipa svaka Vam čast. Predivno iskustvo.

Nedjelja. Iako sam navio sat za 6:00 h, probudio sam se u 5:54, obavio jutarnje tuširanje i higijenu te se uputio na doručak. Pogled kroz prozor nije obećavao ništa lijepo. Magla. Opet. Skoro kao u Sisku. Mislim si «O, Josipa jebem ti pjesmu baš pogađaš u sridu».U zoni sam bio među prvima i obavio sam posljednje pripreme za trku. Ili sam barem mislio da sam sve obavio.

PLIVANJE

Negdje 20 minuta prije starta plivanja oblačim neopren odijelo i molim frenda da mi ga zakopča na leđima. Pokušava par minuta i govori mi da ga ne može zakopčati. «Kako ne možeš?» pitam ga. «Cif je potrgan» govori mi on. «Ma daj, ne zezaj» govorim mu glasom punim strepnje. Tik – tak, tik – tak. Vrijeme prolazi, on mi viče «Sorry stari, moram se ići oblačiti». Pokušavam sam popraviti cif, ali shvaćam da to neće biti moguće, skidam neopren i odlučujem plivati bez njega. 449 natjecatelja sa neoprenom i jedan bez. Ili «sred pušaka bajoneta». Ekipa me gleda u čudu, gledam  i ja njih sa zavisti. Prijatelj Igor Mandušić postavlja mi pitanje zašto nisam u neoprenu i sav očajan govorim mu da mi se potrgao, a on mi govori da ima dva rezervna u sobi. E jebiga, start je za 3 minute. Ali ono što te ne uništi to te i ojača i bez obzira na jutarnju maglu, hladnoću u zraku (more je bilo idealnih 18) smještam se u prvom redu za plivanje i nakon starta krećem oprezno da me netko ne udari. Plivam nekih 50 m vaterpolo stilom (glava visoko gore, širi zaveslaj) i malo pomalo probijam se u vrh druge grupe plivača gdje ostajem tijekom cijelog plivanja. Nakon isplivanih 2 km izlazim iz vode sa vremenom plivanja 30:30 min. Hm, i nije tako loše s obzirom na stres koji sam imao prije plivanja. Trčim u zonu, oblačim cipele i kacigu, uzimam bajk i krećem iz zone. Vrijeme provedeno u T1: 5:37 min.

BICIKL

Kli-klik. Da, to je zvuk koji trebam čuti, a koji na žalost nisam čuo nekoliko tjedana ranije u Beogradu. Neposredno pred bajk čujem organizatora kako govori da pažljivo vozimo, jer je cesta mokra i skliska. U jebem ti… najgora vijest. Krećem oprezno dok se malo ne zagrijem na bajku, jer mi za to više treba s obzirom da sam plivao bez neoprena. Prvih 2,5 km je izlaz iz resorta i dolazak na stazu gdje se vozi 4 kruga po 22 km te se ponovno vraća na isto mjesto. Stres. Čisti stres za mene je bio bicikl. Kada na jednom mjestu od 22 km imate preko 400 biciklista koji voze svakakvim brzinama (od 50 kmh do 20 kmh), kada je cesta mokra i blatnjava od zemlje, kada svakih par stotina metara postoje ležeći policajci, a asfalt je 12 km sasvim u redu, a drugih 10 km katastrofa i kada svako toliko nalijećete na bidone koji su uslijed trešnje i prelazaka preko ležećih policajaca ispali sa bicikla i kada je sve to obavijeno u maglu koja nikako da se digne onda «voziš kao po jajima» i paziš da ne padneš. Vidio sam tijekom vožnje nekoliko gadnih padova pri čemu je intervenirala i hitna pomoć i to ti još više aktivira čip u glavi da ne žuriš. Ja se bojim nizbrdica i neke brze i divljačke vožnje tako da onaj loš dio staze skoro pa cijelu vozim na dropovima, a na onom bržem dijelu staze uzimam poziciju na aerobarovima i pokušavam nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Ukupna visinska razlika je 1000 m i s obzirom na sve tijekom vožnje pojeo sam nekoliko energetskih gumenih bonbona i 3 gela. 3 gela, možda dva više nego što sam trebao. Hm, bicikl prolazi super i sam se sebi čudim koliko snage imam u nogama i ne osjećam apsolutno ništa od bolova u nogama. Da sam na nekoj drugoj ravnijoj stazi siguran sam da bih ovaj put bicikl razvalio, a tim više što sam tjedan dana ranije imao dvije utrke i to biciklističku od 89 km i polumaraton. Uglavnom bicikl završavam za 2:48:58 h i to mi je sigurno jedna od boljih biciklističkih vožnju do sada. Prije samog ulaska u zonu uz cestu vidim svoje roditelje koji su me došli pobodriti i pratiti tijekom utrke, jer je B ostala doma zajedno sa Klarom i dečkima. Vrijeme u T2 2:09 min i krećem na trčanje.

TRČANJE

Prvi kilometar 4:46, drugi kilometar 5:01, treći kilometar 5:07, četvrti i peti kilometar po 5:26 i 5:37 i onda sam se ugasio. Ovo trčanje nije bilo «Patnja mladog Werthera» već je to bila čista agonija Rafe. Iz koraka u korak bilo mi je sve lošije i lošije u želudcu. Da li je tome razlog ona dva gela koja sam popio na bajku ili nešto drugo doista ne znam, ali imao sam osjećaj i da ću povratiti i da ću se s oproštenjem «usrati». Noge su bile ok, ali kada trčiš gledajući gdje je na stazi WC i pri tome razmišljaš da li ući u njega ili ne, jer ako uđeš što će se tamo desiti, tj. hoću li uopće moći izaći iz njega, ili će me ekipa koja ih bude došla čistiti izvaditi, onda ti se sve zgadi i jedva čekaš da sve to završi. Nakon utrke gledao sam malo trčanje na Svjetskom prvenstvu u dugom triatlonu na Hawaiima i gledam kako Frodeno hoda pa se sagne i hvata se za trbuh. Stari moj, i meni je tako bilo. Trčim 500 m, pa hodam 200 m pa se hvatam za želudac i molim se da bol što prije prođe, a pri tome me starci gledaju i navijaju onda se osjećaš toliko loše i jadno da …. bi bio negdje drugdje. Ali, nema odustanka i korak po korak idem naprijed, a kilometraža ostaje iza mene. Trčanje sam pregurao sa dva gutljaja vode i dva gutljaja coca-cole i samo trčanje od 20 km završavam za 2:04:50 h. Preživio sam. Završio sam utrku nakon 5:32:05 h (181/261 ukupno). S obzirom na sve i nije to loše vrijeme. Nakon utrke odlazim se u sobu otuširati i konačno na WC. Koje olakšanje iako sa strepnjom mislim o putu koji me čeka. Za one koji me znaju bio sam toliko očajan da sam iz hotela uzeo WC papir, a vi znate onda u kakvom sam stanju bio.

Bez obzira na sve jako sam zadovoljan sa utrkom. Ovo je jedno novo iskustvo i sada kada analiziram gdje sam pogriješio vidim da je to u novim gelovima koje sam pio prvi puta, ali i u večeri koju sam pojeo, jer ista u potpunosti odudara od onoga što inače jedem prije utrke. Ono kada dođeš u hotel, "šveđani" :) odu spavati, a ti imaš cijeli restoran za sebe… I još jedno iskustvo «uvijek, ali uvijek treba prije odlaska na utrku dobro prekontrolirati svu opremu». Povratak doma prošao je u iščekivanju zagrljaja sa svojim curama. Poljubci. Krevet. Sada 15 dana odmora od svega i ponovno pripreme za novu sezonu. Imam još puno toga za odraditi u narednom periodu. Za kraj nakon utrke moram si zadati tri bitna zadatka za slijedeću godinu: 1. smršaviti, 2. pojačati bicikl i 3. smršaviti. Hvala roditeljima, koji su bili pored meni i koji su eto vidjeli ono što i sami znaju, a to je da ja nikada ne odustajem bez obzira na sve.

GARMIN PROFIL UTRKE

https://connect.garmin.com/modern/activity/2114619963?share_unique_id=14

ZAGREB POLUMARATON

Novi dan, novi izazov. Nakon što sam uspješno završio svoju omiljenu biciklističku utrku i nakon što sam odspavao u svome krevetu svanuo je novi dan i novi izazov. U Zagrebu se održavala utrka «Zagrebački maraton», a  sklopu kojega su bile i utrke građana na 5 km i polumaraton. Kako je Zagreb blizu Siska i kako nema nekih posebnih troškova osim kotizacije odlučio sam ovu utrku «iskoristiti» za ostvarenje svojeg godišnjeg plana, a to je barem 12 polumaratona istrčati ove godine.

Međutim, ova utrka ima i posebno značenje za mene, jer smo nekako na početku ideje o Sisačkoj divljoj trkačkoj ligi (o tome ću napisati poseban blog) došli do toga da će nam ta utrka biti «kruna lige», odnosno da će se puno ligaša odlučiti istrčati svoj prvi polumaraton upravo na toj utrci.

Meni je to puno značilo, jer je konačno došao kraj mojim odlascima na utrke «kao jado». Bio sam na puno utrka sam samcat i neposredno prije utrke sreo bi pojedine poznanike ili prijatelje s kojima bi izmijenio koju rečenicu, ponekad otišao na kavu i ništa više od toga. Sa ljubomorom sam gledao pojedina društva kako se zajednički smiju, kako se zajednički pripremaju za utrku, kako se bodre, kako slikaju selfije, a ja sam u tome mnoštvu stajao sam.

Međutim, ovome je došao kraj i ja sam zbog toga bio izuzetno veseo. Nas 20-30 potrpalo se u aute i svaki sa svojim mislima uputili smo se u Zagreb na utrku. Mnogi od mojih ligaša ganjali su svoja najbolja vremena, bilo je natjecatelja koji su po prvi puta trčali polumaraton pa čak i maraton tako da je atmosfera pred utrku bila i više nego pozitivna i puna smijeha i veselja. Ja sam prilikom dogovora jasno rekao da ja nemam nikakav «imperativ» što se tiče trke i mogu pomoći onome tko to želi i na način kako to želi. Iako su cure na ovaj prijedlog odustale, vjerojatno bojeći se vlastitih mogućnosti (ali u konačnici dobro da je tako, jer će imati više volje dolaziti na ostale trke) kao dobrovoljac se javio moj frend Franko Simić – dobroćudni div od 115 kg kojemu sam obećao da ću trčati uz njega cijelu trku i «vući» ga prema njegovom najboljem rezultatu. Imao sam i ja tremu pred utrku, jer sam trebao taktički odraditi utrku na način da ostvarimo njegov PB iako nismo imali puno zajedničkih treninga kako bi se upoznao sa njegovim bioritmom i načinom i mogućnostima trčanja.

Na startu se pojavilo preko 7000 natjecatelja i iako je bio dogovor da se nađemo na samom početku to nismo uspjeli ostvariti tako da kada sam čuo startni pucanj iz pištolja pojurio sam naprijed vođen adrenalinom i energijom koju natjecatelji na startu stvaraju. Nakon prvog kilometra zaustavio sam se i polako trčkarao čekajući Franka da se nađemo i da krenemo zajedno trčati. Na 2 km smo se konačno spojili i krenuli smo trčati. Trčanje u svome tempu je izuzetno teško, a trčanje u tuđem tempu je još teže, a pogotovo kada trebaš trčati po «rubu» pazeći da taj rub ne prijeđeš i na taj način upropastiš plan zajedničkog dogovora. Prije utrke pitao sam Franka kako želi trčati, a on mi je rekao da je njegov motiv ispod 2 h. Međutim, u mojoj glavi rađala se jedna druga ideja i plan za njega. S obzirom da je njegov prvi half bio u Rijeci i tamo je trčao 1:57h nekako sam zamislio da bi trebali trčati ispod 1:55h i na taj način ostvariti njegov PB.

Prvih 10 km vrlo brzo je prošlo i Franko me je slušao sve što sam mu tijekom utrke govorio što se tiče disanja, tempa i hidratacije tako da smo u konačnici istrčali 11 km u prvih sat vremena i znao sam da možemo ostvariti plan koji sam mu namijenio. Iako je u takvom trčanju strpljenje jedna od najbitnijih stvari u nekoliko navrata morao sam smiriti Franka da ne «ode» za drugim trkačima i na taj način da ne uprska ono što je bio dogovor.

Od 10 do 15 km trčali smo opet istim tempom, neznatno bržim od prvih 10 km i polako se pripremali za zadnjih 5-6 km kada je krenulo brže trčanje.

Negdje na 16-17 km imalo smo tempo ispod 5 min/km, a što mi je pokazalo da Franko ima snage za sam kraj utrke kada je bio plan dati sve od sebe i pokušati ostvariti najbolji rezultat. Svakim metrom kojim smo se približavali cilju osjećao sam da će to biti vrhunski rezultat i nisam dao Franku da gleda na sat kako se ne bi opterećivao prolazima, otkucajima srca ili nećemu drugome.

U jednom trenutku Franko mi par stotina metara govori da mu se javlja u zadnjoj loži grč, a ja mu odgovaram «ma kakav grč, broji korake i piči naprijed, imamo još malo». On stojički trpi bol, ali se ne buni i polako idemo prema cilju. Zadnjih 200 m daje gas kao da ga je netko izbacio iz pračke i ulijećemo u cilj sa vremenom 1:49.49 h po njegovom satu, a po službenom mjerenju 1:52h.

Izuzetno veseli grlimo se i veselimo, jer smo ostvarili ono što smo i planirali, čak i više nego što je bio plan.

Da je polumaraton izuzetno fizički tako i mentalno teška disciplina vidi se i po činjenici da je sa nama u utrci sudjelovao naš ligaš Davor Stiperski koji je ganjao rezultat 1.45-1.50h i došao je negdje u tome prosjeku, ali mu je i cilju bilo izuzetno teško, jer je potrošio svu energiju tako da smo mu morali i pomoći da povrati snagu. Ovo pišem kao podsjetnik da je planiranje utrke i pravilna raspodjela snage i energije ključ uspjeha bez obzira na sve ostale parametre koji su pojavljuju unutar trke.

Nakon što su se svi oporavili čekali smo naše trkače na maratonu da završe svoju utrku te smo se onako svi skupa skupili i otišli na zajednički ručak.

Ovo je bio predivan dan u mojem životu, odnosno ovo je bio predivan vikend u mojem životu oplemenjen mojim sportskim prijateljima i društvom koje volim i u kojem se najbolje snalazim.

Hvala Vam ligaši moji, što više neću na utrke odlaziti sam….

GARMIN PROFIL TRČANJA

https://connect.garmin.com/modern/activity/2066033693?share_unique_id=10 

 

UMAG GRANDFONDO - biciklistička utrka 89 km

Iz godine u godinu moji dečki iz BK Roda kao i ja sa njima iščekujemo biciklističku utrku «Umag Grandfondo» te nam ova utrka dođe kao vrhunac sezone. Kao i proteklih godina i ove godine uputila se prava ekspedicija u Umag i to ukupno 9 vozača i još nekoliko osoba u pratnji. Sama utrka je podijeljena na «malu» u dužini od 89 km i «veliku» u dužini od 136 km te je većina  mojih dečki nastupili na maloj utrci dok su samo najspremniji i najbolji od nas nastupili u velikoj. Petak kada smo kretali na put nije izgledao baš obećavajuće, jer se u Sisku izmjenjivao pljusak sa laganom kišom tako da smo strepili od vremena koje će nas čekati u Umagu. Svakim kilometrom kojim smo se približavali Umagu vrijeme je postajalo sve bolje tako da nas je Umag dočekao okupan suncem.

Nakon dolaska u Umag smjestili smo se u apartmane u kojima i inače spavamo kada tamo odlazimo, a večerali smo  u Pizzeria «Rustica» (preporuka je pizza Rusty – pljeskavica omotana tijestom sa šunkom i sirom). Pregledavanje opreme, pripremanje bicikla za utrku i iščekujući početak utrke tonemo u san svaki sa svojim mislima i očekivanjima u utrci.

Ja kod biciklističkih utrka nemam neki poseban motiv u pogledu plasmana, jer svjestan sam svojih mogućnosti i ograničenja i snage u nogama te su mi jedini motivi izbjeći pad na utrci i pokušati voziti što bolje svoje vrijeme.

Subotnje jutro osvanulo je okupano suncem, a prognoza je najavljivala oko 20 stupnjeva, dakle idealno vrijeme za biciklističku vožnju. Iako bi netko rekao da nije problem voziti 90 km konfiguracija staze je takva da se u konačnici prelazi oko 1200 m nadmorske visine i staza je tehnički dosta zahtjevna (prije dvije godine je kiša padala i na ovoj utrci sam pao, ali bez većih posljedica za sebe i bicikl). Na startu se okupilo oko 655 biciklista od kojih je 400 sudjelovalo na maloj utrci, a ostatak na velikoj.

Krenulo se dosta jako tako da je i u «zatvorenoj vožnji» bilo nekoliko padova, a sama vožnja je bila dosta stresna, jer na samom startu postoji nekoliko «hupsera» tako da je brzina kretanja bila od 30 km/h do 60 km/h, a što u konačnici znači i često dizanje pulsa. S obzirom da ja imam strah od nizbrdice odmah na početku je glavna grupa otišla, a ja sam ostao sa jednom grupom s kojom sa vozio prvih 30-40 km, tj. do trenutka prvog većeg spuštanja kada mi se grupa odvojila i ja sam ostao sam.

Narednih 20-30 km vozio sam sam pokušavajući sustići neke bicikliste te kada sam konačno priključio grupu oni su se ponovno na nizbrdici odvojili tako da sam ponovno ostao sam. Međutim, meni to nije neki problem, jer ionako u triatlonu vrijedi «no draft» pravilo te sam vožnju doživljavao kao trening.

Nekih 15 km prije cilja par stotina metara iza sebe ugledao sam jednu grupicu kako me sustiže i polako sam spustio brzinu da me stignu i da se «povezem» s njima. Ono što ne mogu shvatiti i ono što mi najviše diže živac su vozači koji voze u grupi, a ne žele dati smjenu tako da smo se na vrhu izmjenjivali ja i još jedan slovenac skoro 1 km prije kraja. Tu sam odlučio da ću se pokušati odvojiti od grupe te sam slovenca pitao da li idemo, ali on mi je odgovorio «sretno», a što je značilo «prijatelju stisni gas». Iako iskreno mi je bilo dosta teško zadnjih kilometar sam odšprintao i odvojio se od grupe tako da sam u cilj ušao sam.

Utrku od 89 km odvezao sam za 2:59:19h, tj. prosječna brzina mi je bila 29,7 km/h, a prosječni puls 159. U odnosu na 2015. godinu kada sam vozio istu utrku u vremenu od 3:33:07h vidi se znatan napredak, ali i motiv da slijedeću godinu odvezem kao "pravi dečki".

Prosječna snaga kojom sam vozio je 226 W, a NP 272 W.

Nakon utrke, a kako to već tradicionalno biva odlučio sam se okupati u moru tako da sam obavio jedno kraće plivanje od 1200 m te je time moj dan bio u potpunosti ispunjen.

U stvari, nije bio još.

Nakon utrke svi zajedno ponovno smo otišli na ručak u gore navedenu pizzeriu te je tek nakon toga moj dan bio ispunjen.

Laganih 3,5 sata trebalo nam je od Umaga do Siska te sam u kuću ušao u 21 h – taman da poljubim Barbaru i Klaru i ostavim biciklističku opremu i u auto ostavim trkačku opremu, jer me je čekala nedjelja i …… stay tuned.

GARMIN PROFIL VOŽNJE

https://connect.garmin.com/modern/activity/2058450075?share_unique_id=12