SAHARA MARATON

Sahara maraton. Hm… kada me je prijatelj nazvao i pitao da li želim trčati maraton u  Sahari odmah na prvu sam odgovorio da želim i potvrdio mu odlazak u Afriku. Kako sam dao riječ da ću ići nije bilo više povratka, a trebalo je puno stvari organizacijski posložiti da se ode, a posebno sam trebao dobiti odobrenje od moje Direktorice utrka. Taktički sam sa pitanjem sačekao nekoliko dana kako bi sve provjerio i pokušao biti što bolji prema njoj kako bi osvojio u ovim presudnim trenutcima nekoliko bodova prednosti. U jednom trenutku kada je atmosfera bila dobra uslijedilo je moje pitanje: «B, jel mogu ići u Afriku trčati maraton?». Prvo me je pogledala «onim pogledom», a onda kada sam dobio potvrdan odgovor uslijedilo je moje olakšanje, jer sam kartu već kupio i rezervirao mjesto u charter avionu od Madrida do Tindoufa i izbjegličkog kampa «Smara» u Africi.

Iako je maraton bio povod za odlazak u Afriku samo putovanje pretvorilo se u potpunosti u nešto drugo, a o čemu se radi objasniti ću u slijedećem blogu koji ću posvetiti ljudima koji su mi uzeli dio srca.

Po programu maraton se trčao u ponedjeljak, jer je u utorak bio Saharawi-jev (tako se narod zove) nacionalni praznik  i pripremala se velika svečanost.

U ranu zoru oko 6.30 probudio sam se dosta smiren iako u nogama nisam imao potrebne dužine za jednostavno i bezbrižno trčanje maratona. U sedam sati je bio doručak i u želji da dođem među prvima kako bih ipak uspio pojesti dovoljno za trku probudio sam cimere i nakon jutarnje higijene otišli smo na doručak.

U prostoriji za doručak po stolovima su bili servirani keksići, čaj i kava. I to je to. Kako sam predvidio nešto slično (ali ipak ne tako oskudno) ponio sam si litru izotoničnog pića i počeo grickati kekse.

Grickanje keksi potrajalo je nekih 20-ak minuta te smo se nakon doručka autobusima uputili na start utrke, tj. u drugi izbjeglički kamp Al Ayoun koji je bilo udaljen nekih sat vremena vožnje.

Nakon dolaska na start i nakon zadnjih priprema za utrku (po tradiciji pojeo sam jedan snickers i popio još pol litre izotonika) uslijedio je start utrke. Apsolutno je bilo veličanstveno biti u takvom okruženju sportaša iz cijelog svijeta koji su sa osmjehom na licu krenuli vjerojatno u trku koja će nekako svima nama ostati u posebnom sjećanju. O kakvim se ljudima radi vidi se u činjenici da je jedan od natjecatelja bio u dečko iz Engleske koji je maraton odlučio istrčati svirajući električnu gitaru i time povezati svoje dvije ljubavi: trčanje i glazbu. 

Plan je bio samo otrčati maraton i biti dio ove atmosfere, jer je ovo takva utrke u kojoj se ne naganja najbolje vrijeme i u razgovoru sa drugim trkačima koji su maratone trčali po cijelome svijetu (pa čak i na Grendlandu) svi su bili složni u jednome, a to je da je ovo jedan od najtežih maratona na svijetu.

Prvi dio staze je dosta ravan i relativno je bilo lako trčati po pijesku s obzirom da je nekako bio pomiješan sa kamenjem tako da nisam imao nekih posebnih problema u samome startu. Kako meni srce počne nekako drugačije raditi kada čujem startni pištolj cijela moja ideja o laganom trčanju se u pucnju rasplinula i počeo sam trčati. Malo – pomalo izbio sam u drugu grupu trkača sa dvojicom španjolaca i jednom curom koja ime posebnu životnu priču. Naime, ta trkačica je danas profesionalna igračica odbojke u Španjolskoj, a kako dijete ona i brat su bili posvojeni od strane španjolske obitelji. Nakon što je odrasla pokušala je pronaći svoje biološke roditelje i tada je shvatila da je i ona pripadnica Saharawi naroda te je ove godine željela otrčati maraton i pri tome ju je pratila snimateljska ekipa koja je o njoj snimala dokumentarac.

Prije same utrke dobili smo informaciju da će na okrijepnim stanicama biti izotoničnog pića, vode, narandži i gelovi te sam si rekao da je to ok s obzirom gdje se nalazimo.

Dolaskom na prvu okrijepnu stanicu dočekuje nas voda i mislim si «ma ok, tek smo krenuli biti će bolje na slijedećima.» Pijem vodu i idemo dalje.

Tempo držimo oko 5:30 po km i mislim si da je to ipak malo prejako, ali nitko ne popušta i prelazimo metar po metar. Malo – pomalo počinje psihološka igra «tko će koga slomiti» i u toj igri prolazi nekoliko kilometara te se sve više pravi razlika između nas i prve grupe, ali i između nas i onih koji nas prate. Negdje dolaskom na 10 kilometar i na okrijepnu stanicu na kojoj je opet voda Španjolci polako odustaju i dalje nastavljam sa curom trčati. Ona mlada i vitka, a ja star i trom pičimo pustinjom negdje do 15-og km kada ona samo u jednom trenutku «prebacuje u treću, trećom do kraja, četvrta» i odlazi. Ostajem sam i sada počinje solo utrka kroz pustinju. Staza je fantastično označena i to na način da je svakih km u pustinji postavljena strelica od kamena tako da pokušavam pratiti smjer iako je to nemoguće s obzirom na teren na kojem se nalazimo. Dolaskom na 16 km i na okrijepnu stanicu dočekuje me ugodno iznenađenje, a to je da pored vode ima i datulja tako da zastajem i uzimam par komada datulja.

Znam da ne mogu cijelu utrku sam te je taktika pustiti da me netko stigne ili da je pokušam nekoga stignuti i sa tim razmišljanjem krećem dalje i malo – pomalo stižem dvojicu trkača ispred mene, ali po glasu kako trče čujem da se muče i jednostavno idem dalje. Vrijeme u ovom trenutku je na bazi mog prosječnog polumaratona i u tim dijelovima staze lovim razliku za koju znam da ću je potrošiti u drugom dijelu utrke.

Sama staza u prvom dijelu je onako «lagano podmukla». Misliš da je ravna i da je lagano, ali ona je cijelom dužinom valovita da se mišići nemaju prilike odmoriti – penjanje dvadesetak ili tridesetak metara na visinu od 5-6 m pa onda spuštanje pa tako unedogled.

Polovica utrke nalazi se u izbjegličkom kampu Auserd i do njega me dijeli tek km ili dva kada dobivam novi nalet snage i taj dio prolazim baš uživajući.

Dolaskom u kamp kratko zastajem za čašu ili dvije vode i naredni kilometar i pol staza prolazi kroz kamp.

Uz cijelu stazu žene sjede i navijaju, djeca trče oko nas, svi su nasmijani i jedni drugima plješćemo. Izlaskom iz kampa nailazim na cimera Nizozemca koji hoda. Prvo sam bio zbunjen da sam ga našao ispred sebe, jer sam mislio da je lošiji trkač od mene, ali na moje pitanje što mu se dogodilo i zašto hoda, uz osmijeh mi govori da je «izgorio» i da idem dalje. Nekako mi to daje snage da krenem, iako sam baš u tome trenutku pomislio «uh, nisam izgorio, ali idem sa tobom u šetnju, dan je predivan, još malo do kraja i u jednom trenutku ćemo stići».

Izlaz se nalazi na 23 km i da bi se do njega došlo više se ne može trčati već hodati uzbrdo. Narednih 10 km su u stvari najtežih, jer je sada sunce visoko na horizontu i počinje postajati prava vručina, a teren se ovdje uvelike mijenja te su uzbrdice toliko visoke da se na njih penje isključivo hodajući kako se ne bi previše umorili.

Ovdje počinje već pored mentalne borbe i fizička borba, jer tijelo pokušava reći dosta, ali ja sam dobro raspodijelio energetske gumene bonbone i njih počinjem jesti kako bi imao dodatnu snagu i energiju za dalje.

Kako to obično biva pojačava se vjetar, ali on ne puše u leđa već ili s desne strane ili s prednje. Sada pored dina, vručine dobivamo još jedan elemenat, a to je vjetar u prsa. Iz minute u minutu zaliha vremena se polako topi i nekako dolazim u prosjek od 6 min po km, a što je u svari i ok s obzirom na sve okolnosti.

Pamtim, jednu situaciju u kojoj sam se našao, a to je da stojim na vrhu dine, do podnožja me dijeli nekih 40-ak metara, a u daljini od cca 1 km na vrhu još više dine vidim okrijepnu stanicu. To mi je bio i najgori dio trčanja, jer sada trčimo u udolini između dviju dina. Cijela scena izgleda skroz nestvarno, jer u daljini vidim nekoliko trkača koji na pristojnim međusobnim razdaljinama trče neki svoj put tražeći neku nepostojeći prečicu do okrijepne stanice.  Na vrhu te dine ponovno uzimam nekoliko datulja, vrijeme je 3 sata i do kraja mi je ostalo 10 km. Mislim si evo me na cilju, jer i da hodam tamo sam najkasnije za 2 sata. Od 32 km staza ponovno počinje biti lakša, ali vjetar pojačava i doista u nekim trenucima uopće se ne isplati trčati, jer trud koji se ulaže u dodatno trčanje protiv vjetra samo oduzima više energije, a brzina nije ništa veća od hodanja.

Malo – pomalo prolazi kilometri i ispred sebe vidim trkača koji kleči na podu ispred okrijepne stanice i pije vodu. Pitam ga jel ok, on mi na pitanje odgovara «da koliko ima do kraja» i ja mu govorim 6 km iako je do kraja 7. Malo laganja neće škoditi, jer nakon što sam ga prošao vidim da ustaje i polako kreće za mnom.

Tu me prolazi jedan ili dva trkača, ali ne znam da li su to natjecatelji maratona ili polumaratona tako da se na njih ne obazirem već pokušavam ove zadnje kilometre preživjeti i dokopati se Smare i završiti ovu utrku.

Da bi dojam o vremenu bio potpun počinje padati i nekoliko kapi kiše, ali samo radi dojma, jer kako je počela padati tako je u par trenutaka i prestala.

Malo – pomalo vide se i prve kuće kampa te mi je do cilja ostalo 2 km. Gledam sat i preračunavam vrijeme te nekako postavljam si cilj na 4 sata i 30 min kao vrijeme za koje bi mogao bezbrižno otrčati maraton pa čak i da jedan dio puta i hodam. Tu srećem neke cure koje upravo završavaju polumaratonsku utrku i iza sebe vidim jednog trkača koji smanjuje razliku u odnosu na mene. Ne želim da me nakon svega on 1 km prije kraja prestigne tako da odustajem od taktike «hodanje-trčanje» i izvlačim sve što imam u sebi i krećem u zadnjih kilometar i nešto više najjače koliko mogu da ga slomim i da mu pokažem da mogu trčati i u ovom zadnjim metrima. Kako se smanjuje udaljenost od cilja tako ja i dalje preračunavam i shvaćam da mogu vrijeme popraviti i da mogu završiti za 4:25 h. Stišćem zadnjih par stotina metara i u cilj ulazim sa konačnim vremenom 4:24 km (25/102 u ukupnom poredku muškaraca, 14. u svojoj kategoriji).

Noge ne osjećam, u glavi mi tutnji, a očajnički tražim coca-colu, a nje nema. Pijem vodu kao da mi je zadnja što ću u životu napraviti i odlazim na prostoriju na razgibavanje i odmor.

Veseo i ponosan na sebe što sam završio ovaj maraton i pada mi na pamet nova sportska ludost, ali to je predmet jedne druge priče.

Na cilju razmjenjujemo iskustva sa trke i svi se slažemo da je bilo teško, ali da je vrijedilo doći i otrčati ovu trku, a posebno ovom trkom skrenuti pozornost na tragediju Saharawi naroda i prenijeti glas o njima u našim državama.

Vrijeme maratona nije bitno s obzirom na humanitarni i ljudski dio ove cijele priče tako da ovaj maraton i ovo vrijeme provedeno u Smari sigurno će ostaviti poseban trag u mojoj sportskoj karijeri, ali i u životu iako je pobjednikovom vrijeme bilo 2:59, a drugi je imao vrijeme 3:10 h,  a što sve govori o zahtjevnosti cijele trke.

Bitno je reći da pored maratonske utrke postoji još i polumaratonska utrka te utrke na 10 i 5 km i slijedeće godine kada budem ponovno išao dolje trčati ću polumaraton.

Ovime se želim zahvaliti svojima na podršci, a posebno svom Triatlon klubu X, odvjetnici Ani Smolčić, Zapeće j.d.o.o. te tvrtki Sport Janus d.o.o. – generalnom uvozniku Brooks i Joma sportske opreme koji su pomogli da otrčim ovaj maraton.

Eh, da onaj dečko s gitarom uspješno je istrčao maraton kao i oba moja cimera.