Moj sportski život je u neku ruku predvidiv. Već zadnje 4. godine sredinom travnja trčim u Zagrebu "Hendrix" polumaraton. Iako ova staza i nije nešto posebno atraktivna i iako ovu trku ne prati onaj «šušur» uz stazu koji prati neke druge polumaratone ja mu se svake godine vraćam sa istom ljubavi, jer startati ispod mosta pored Save uz zvukove pravog rock-a je neopisivo. Tako je bilo i ove godine. Dan je osvanuo sunčan i sve je ukazivalo da će trka biti fantastična iako sam se ja pribojavao samog trčanja, jer zadnih nekoliko tjedana osjećam bol u stražnjoj lijevoj loži koja mi se prilikom trčanja zna zgrčiti tako da sam si rekao da ću krenuti jako pa što bude. Ovaj moj plan potvrđuje mi i porukom trener koji mi govori da krenem u visokoj zoni 3, a što za mene znači da ću krenuti «na nož» pa što bude.
Dogovaram se sa Danielom Vuksanom da ćemo krenuti tempom 4:45-5:00, ali na samom startu adrenalin i masa trkača učinili su svoje tako da prvih 8 kilometara trčimo puno ispod 4:30. Negdje na 8. kilometru sam sebi govorim da je ovo jak tempo i da nas tek čeka najgore, te vičem Vuksanu ako može neka ide naprijed, ali on mi viče da ne može niti on te nastavljamo dalje trčati istim tempom. Prvih 8 kilometara baš sam patio i bilo mi je teško postignuti ritam trčanja, a posebno disanja te sam huktao i uzdisao da je to bilo ružno za slušati.
Nakon nekih 500 prijeđenih metara Vuksan mi govori da bi smanjili tempo, ali mu ja odgovaram da drži za sada isti tempo i da idemo do 10-og kilometra ovako, a poslije ćemo smanjiti.
Dolaskom na Jankomirski most pola staze smo prošli i sada nas čeka po meni najtežih 4 kilometra, jer se trči po kamenju te tenisica «proklizava» tako da se treba doista puno jače i brže trčati, ako se misli držati neki zadani tempo.
S obzirom da poznajem stazu koristim svaku priliku da trčim «po strani» i to posebno po travnatom dijelu i na taj način «štedim» noge za kraj utrke.
U potpuno istom ritmu 4:48 trčimo od 10-og do 14-og kilometra i ostaje nam sada još 7 kilometra trčanja po travnatom terenu.
Kako to obično biva nešto treba poći po zlu, a to je u ovom slučaju vjetar koji nije toliko jak da baš smeta, ali se osjeti i sigurno nas usporava par sekundi po kilometru.
Ako trčiš s nekim to nije samo trčanje «jedan pored drugog» već ako si u trci sigurno pokušavaš dati sve od sebe i sigurno ti je drago da ipak dođeš prije svog para, a mislim da se i on tako osjeća.
Od 14-og do negdje 16-og kilometra ponovno trčimo Daniel i ja zajedno, ali sada on počinje patiti i osjećam da teško diše, a meni noga ne pokazuje bilo kakvu mogućnost grčenja te nekako «probijam» onu granicu bola i polako dolazim sebi i počinjem sve lakše disati, a samim time i puno lakše i brže trčati. Na 17-om kilometru počinjem raditi malo-pomalo razliku u odnosu na Daniela i polako počinjem dizati tempo, a Daniel i još jedan dečko koji je ovog trenutka bio ispred mene počinju zaostajati. Što oni više zaostaju ja počinjem dizati tempo i počinjem u glavi raditi kalkulaciju vremena dolaska. Izračunavam da ukoliko zadržim ovaj tempo da bi trebao doći oko 1:38 h pa čak i da znatno padnem ne bi trebao puno zaostati od ovog predviđenog vremena.
Međutim, kako trčim prema cilju nailazim na jednog trkača kojega sustižem i počinjemo se sada nas dvojica nadmudrivati i on počinje dizati tempo, a što mi odgovara i pratim ga u korak. Međutim, negdje na 20-om kilometru on znatno pojačava, a ja ne želim pratiti njegov tempo, jer ne bi ništa posebno dobio od nekoliko sekundi tako da rutinski privodim trku kraju.
Utrčavam u cilj sa vremenom 1.37:17 h i zauzimam 32/506 mjesto u apsolutnom poretku, a što mi je i najbolji rezultat u dosadašnjim utrkama na Hendrix-u. Očito što sam stariji to sam bolji pa jedva čekam i slijedeću godinu i utrku.
GARMIN PROFIL TRČANJA:
REZULTATI HENDRIX POLUMARATONA:
2018 - 1.37:17
2017 – 1.41:44
2016 – 1.38:55
2015 - 1:39:16
