Iako zvuči kao klišej kada se kaže "svugdje je lijepo, ali je Doma najljepše" moram priznati da je to istina. Lijepo je putovati, ali se lijepše vratiti kući. Iz poštovanja prema državi u kojoj smo bili kao i iz poštovanja prema ljudima koje smo na putovanju sreli i s kojima smo došli u kontakt trebam napisati i nekoliko rečenica kao moj završni osvrt na ovo putovanju. Po Americi putujemo već dugi niz godina, a počeli smo 2006. godine kada je Klara bila stara 4 godine, a Matija 8. Tada su nam rekli da smo ludi što sa tako malom djecom odlazimo na tako daleki put, a mi smo radili po svojemu. Ovaj osvrt temelji se na svim našim putovanjima do sada. Kažu da Ameriku ili voliš ili ne voliš. U našem slučaju ne da je volimo već mogu slobodno reći da ju obožavamo. Amerika je država u kojoj se ima doista puno toga vidjeti. Amerika je država u kojoj su ljudi otvorena srca, druželjubivi, u kojima se vidi da su puni poštovanja prema sebi, ali i drugima (naravno da u svakom žitu ima i kukolja, ali to je predmet nekog drugog ne mojeg bloga). Međutim, ljepota Amerike nije samo u tome. Ljepota Amerike je u tome da ona pruža istu mogućnost svima. Ona pruža mjesto pod suncem svakom onomu tko želi nju prihvatiti otvorena srca. Za razliku od Europe prilikom dolaska u Ameriku ne postoje segregacija ljudi i redovi "za građane Europske unije" i redovi "za građane koji nisu stanovnici Europske unije". Tamo je jedan red za sve. Svi prolaze isti šalter i odgovaraju na ista pitanja. To je njezina ljepota. Ona daje istu mogućnost svakome, a na tebi je da li ćeš je iskoristiti ili nećeš. Od ovog putovanja Ameriku gledamo drugačijim očima. Amerika je također dala mogućnost da i Matija pronađe svoje mjesto pod suncem. Ona mu je dala mogućnost da studira i pliva u isto vrijeme, a što će od toga biti Matija i vrijeme će pokazati. Kako je ovo moj blog i koji je zaštićenom mojim autorskim pravima na njemu mogu pisati što hoću. Ovo što ću sada napisati doista i mislim: "Za 4 godine u 5. mjesecu vidim se kako stojim uz obalu i gledam na plivački ponton i početak starta kvalifikacijske utrke na 10 km za Olimpijadu u Tokiju 2020. godine", a među plivačima gledam Matiju. Biti će to najboljih nešto manje od dva sata mojeg života. Sada će se neki ovdje zaustaviti i prokomentirati riječima: "Koji luđak. Jako je bitno što on vidi. A što misli Matija o tome to je bitno."
Puno smo prošli, puni smo vidjeli, ali takvu opuštenost kod ljudi davno nismo vidjeli. Oni sa takvom lakoćom se upuštaju u razgovor da je to za nas nezamislivo. Neopterećeni su odjećom. obućom i svime onime trivijalnime što je kod nas ponekad glavna tema razgovora.
Ne, nisam zaboravio da sam napisao pitanje: "A što Matija hoće?", i odgovor slijedi, ali samo malo niže.
Dakle, nakon 15 dana što smo proveli zajedno dogovor je da ćemo dan prije nego što se Matija treba prijaviti na Sveučilište otići tamo i malo pogledati kako sve to izgleda. Iako su svi protekli dani bili lijepi i sunčani taj dan kiša se spustila i počela padati kao da nikada neće prestati. Na putu za kampus niti cucka nismo vidjeli, a na kampusu niti žive duše. I sam sam se pitao pa gdje su ljudi. Otišli smo, a sutradan kada smo se vratili kiša je i dalje padala. U takvom jednom otužnom ozračju ostavili smo Matiju. Dogovor je bio da nećemo plakati, međutim čim smo ušli u auto Barbara se rasplakala, a ja sam glumio da sam jak iako sam u duši ridao. Klara sa slušalicama na ušima u ritmu muzike koju je slušala samo je prokomentirala"Jadan Matija". Mi smo se raspali. Saznanje da će ostati 7000 km udaljen od nas, od Doma bilo je teško pa sam se u jednom trenutku uhvatio da mu kažem da se svi vraćamo Doma. Došli smo u hotel, kada smo se malo sabrali ponovno sam se vratio da ga pitam, da li je sve ok ili ima nešto drugo. Odgovor je bio da je ok, iako sam u očima, glasu i u boji lica vidio da je i on loše. Vratili smo se u hotel i sutradan smo otišli nazad u Chicago. Vožnja od 500 km protekla je u nekom čudnom ozračju sa grčem u želudcu. Došli smo u hotel i to je to. Mi sutra doma, a on ostaje. Nije nam bilo do ničega. Njega kao i Klaru odgojili smo tako (da li je to dobro ili ne, o tom - potom) da su PREzaštićeni i da o ničeme nisu trebali razmišljati. Sada ga ostavljam prepuštenog samom sebi u stranoj državi među stranim osobama. Nije nam bilo lako. Uslijed svega umor me slomio, a negdje u pol sna Barbara je skočila na mene uz povik: "Matija je poslao poruku." Tu me presjeklo, jer nisam znao o čemu se radi. Kada mi ju je dala i kada sam ju pročitao bez riječi sam joj vratio mobitel, okrenuo se i stavio lice u jastuk i potiho zaplakao. To je to. I Matija nije cijelu noć spavao te nam je poslao poruku koju neću u cijelosti prenijeti u ovom blogu (jer se ipak radi o obiteljskoj intimi), ali ukratko se zahvaljuje što smo bili takvi kakvi smo bili i što smo ga gurali naprijed i što mu nismo dozvolili da prestane plivati. U poruci je napisao da mu je odlazak na fax u Ameriku najbolja stvar što mu se dogodila u životu i da nam se za sve zahvaljuje i da će pokušati dati sve od sebe i u učenju i plivanju. I sada kada u 5. mjesecu 2020. godine Matija sa diplomom u džepu starta u kvalifikacijskoj utrci neće biti bitno hoće li se plasirati ili ne već je bitno da je to i on želio. Naša "misija" guranja je danas završila, sada se nastavlja naša misija "bodrenja", jer sada on sam sebi krči put dalje. Povratak u Našu Lijepu sada je dobio jednu drugu dimenziju i protekao je u smijehu, šali i dobrom raspoloženju. I serijal Amerike završavam uz jedan savjet svim onim roditeljima koji će se naći u istoj situaciji, a to je "gurajte ih i ne dajte im da odustanu kada oni to hoće", jer svijetlo je uvijek na kraju tunela.
