Inspiriran današnjim ultramaratonom Zagreb – Čazma na kojem je kao
natjecatelj nastupio i moj sportski prijatelj Drago Miličić i koji na žalost
utrku dugačku 61 km nije uspio završiti zbog dehidracije i malaksalosti
organizma želim ostaviti trag svojih misli na vječno sportsko pitanje: Odustanak
od utrke, jesam li zbog toga gubitnik?
Dugi i predugi niz godina bavim se sportom i sudjelovao sam na hrpi utrka u
plivanju, trčanju, triatlonu, biciklizmu, ali u cijeloj svojoj karijeri dvije utrke
su me obilježile. To su bile utrke daljinskog plivanja na 10 km i obje u
Portugalu. Negdje mislim 2007. godine nastupio sam na svojoj prvoj utrci u
daljinskom plivanju u Portugalu, u gradu Setubalu. Plivalo se u vodi
temperature oko 16 stupnjeva C i vremenski limit je 1 sati od vremena
pobjednika. I dok su svi natjecatelji došli na cilj ja sam se borio sa svojim
demonima u glavi i hladnom vodom želeći se što prije domoći cilja. Međutim,
nekih 500 metara od cilja i završetka utrke za mene istekao je vremenski limit
i organizator me je izvukao iz vode. Na žalost, ovu utrku nisam završio uslijed
pravila organizatora o limitu utrke. Slijedeće godine, vratio sam se na isto
mjesto i na istu utrku. Međutim, sam početak prije starta nije dobro krenuo,
jer sam u glavi bio nekako odsutan. Propitkivao sam sebe da li ja to mogu, a tu
je u ovakvoj disciplini kraj prije početka. Sudac je označio start utrke i svi
smo krenuli. Ja sam plivao koliko i kako sam mogao, ali nakon 5 km jednostavno
sam stao. Dalje nisam mogao. Dalje nisam imao snage niti volje krenuti. To je
bila utrka u kojoj sam odustao. Odustao po prvi puta. Odustao po posljednji
put. Vjerujte mi kada kažem da ovu utrku i dan danas sanjam i da si postavljam
pitanje da li je moglo drugačije. Znam da je odustanak sastavni dio sporta i
vjerujem da nema sportaša koji nije odustao od trke i koji se nakon toga nije
osjećao kao ja. Kažu da nije bitno da li si odustao, već je bitno da li si
nakon toga nastavio dalje (naravno ne u istoj trci). Ja sam nakon toga sve
svoje utrke završavao ponekad takvom fanatičnošću da su se moji pitali da li
sam ok. Sjećam se preplivavanja Gibraltara 2009. godine kada mi je otac rekao
da ako ne mogu plivati da odustanem, jer nema potrebe forsirati. Ja sam mu na
to odgovorio da, ili ću završiti plivanje ili će me negdje po dnu tražiti.
Završio sam preplivavanje, naravno. Svoju djecu učim da uvijek trebaju dati sve
od sebe i pri tome nije bitno mjesto koje će osvojiti. Bitno je da li si dao
sve, ali baš sve od sebe i da li se poslije utrke možeš sam pogledati u
ugledalo. Poredak je takav kakav je. Na njega ne možeš utjecati, jer i drugi
natjecatelji su tu, ali možeš utjecati na sebe i svoje dostignuće. Možda će se
nekome činiti odustanak na 50-om kilometru kao poraz,ali ja ne mislim tako. Moj
prijatelj Drago proteklih mjeseci imao je takve krvave, spartanske pripreme i
siguran sam da ih puno mladih sportaša ne bi moglo izdržati. Ponekad u utrci ne
poklope se sve zvijezde kako treba, a što dovodi do odustanka. Međutim,
odustati uslijed malaksalosti organizma, kada ti je potrebna medicinska pomoć
znači da je Drago trčao do zadnjeg atoma snage i da je dao i više nego 100 % od
sebe (iako u konkretnom slučaju organizam je bio taj koji je rekao dosta). To
znači da ga je srce nosilo, ali tijelo tu volju nije moglo pratiti. I to je
sastavni dio sporta. Svi oni koji će se susresti tijekom svoje sportske
karijere sa odustankom neka ne brinu puno o tome. Naravno da to boli, ali to i
jača. Poslije toga, želja je još veća kao i posvećenost. I zato Drago,
prijatelju moj, glavu gore i hrabro dalje, jer se nemaš čega sramiti. Ti si dao
sve od sebe, a to je bitno.
AYRTON SENNA (MOJ NAJVEĆI SPORTSKI UZOR)
