2.4.17

SVIJET VOLI POBJEDNIKE. ILI PRIČA O PORAZU

Inspiriran današnjim ultramaratonom Zagreb – Čazma na kojem je kao natjecatelj nastupio i moj sportski prijatelj Drago Miličić i koji na žalost utrku dugačku 61 km nije uspio završiti zbog dehidracije i malaksalosti organizma želim ostaviti trag svojih misli na vječno sportsko pitanje: Odustanak od utrke, jesam li zbog toga gubitnik?
Dugi i predugi niz godina bavim se sportom i sudjelovao sam na hrpi utrka u plivanju, trčanju, triatlonu, biciklizmu, ali u cijeloj svojoj karijeri dvije utrke su me obilježile. To su bile utrke daljinskog plivanja na 10 km i obje u Portugalu. Negdje mislim 2007. godine nastupio sam na svojoj prvoj utrci u daljinskom plivanju u Portugalu, u gradu Setubalu. Plivalo se u vodi temperature oko 16 stupnjeva C i vremenski limit je 1 sati od vremena pobjednika. I dok su svi natjecatelji došli na cilj ja sam se borio sa svojim demonima u glavi i hladnom vodom želeći se što prije domoći cilja. Međutim, nekih 500 metara od cilja i završetka utrke za mene istekao je vremenski limit i organizator me je izvukao iz vode. Na žalost, ovu utrku nisam završio uslijed pravila organizatora o limitu utrke. Slijedeće godine, vratio sam se na isto mjesto i na istu utrku. Međutim, sam početak prije starta nije dobro krenuo, jer sam u glavi bio nekako odsutan. Propitkivao sam sebe da li ja to mogu, a tu je u ovakvoj disciplini kraj prije početka. Sudac je označio start utrke i svi smo krenuli. Ja sam plivao koliko i kako sam mogao, ali nakon 5 km jednostavno sam stao. Dalje nisam mogao. Dalje nisam imao snage niti volje krenuti. To je bila utrka u kojoj sam odustao. Odustao po prvi puta. Odustao po posljednji put. Vjerujte mi kada kažem da ovu utrku i dan danas sanjam i da si postavljam pitanje da li je moglo drugačije. Znam da je odustanak sastavni dio sporta i vjerujem da nema sportaša koji nije odustao od trke i koji se nakon toga nije osjećao kao ja. Kažu da nije bitno da li si odustao, već je bitno da li si nakon toga nastavio dalje (naravno ne u istoj trci). Ja sam nakon toga sve svoje utrke završavao ponekad takvom fanatičnošću da su se moji pitali da li sam ok. Sjećam se preplivavanja Gibraltara 2009. godine kada mi je otac rekao da ako ne mogu plivati da odustanem, jer nema potrebe forsirati. Ja sam mu na to odgovorio da, ili ću završiti plivanje ili će me negdje po dnu tražiti. Završio sam preplivavanje, naravno. Svoju djecu učim da uvijek trebaju dati sve od sebe i pri tome nije bitno mjesto koje će osvojiti. Bitno je da li si dao sve, ali baš sve od sebe i da li se poslije utrke možeš sam pogledati u ugledalo. Poredak je takav kakav je. Na njega ne možeš utjecati, jer i drugi natjecatelji su tu, ali možeš utjecati na sebe i svoje dostignuće. Možda će se nekome činiti odustanak na 50-om kilometru kao poraz,ali ja ne mislim tako. Moj prijatelj Drago proteklih mjeseci imao je takve krvave, spartanske pripreme i siguran sam da ih puno mladih sportaša ne bi moglo izdržati. Ponekad u utrci ne poklope se sve zvijezde kako treba, a što dovodi do odustanka. Međutim, odustati uslijed malaksalosti organizma, kada ti je potrebna medicinska pomoć znači da je Drago trčao do zadnjeg atoma snage i da je dao i više nego 100 % od sebe (iako u konkretnom slučaju organizam je bio taj koji je rekao dosta). To znači da ga je srce nosilo, ali tijelo tu volju nije moglo pratiti. I to je sastavni dio sporta. Svi oni koji će se susresti tijekom svoje sportske karijere sa odustankom neka ne brinu puno o tome. Naravno da to boli, ali to i jača. Poslije toga, želja je još veća kao i posvećenost. I zato Drago, prijatelju moj, glavu gore i hrabro dalje, jer se nemaš čega sramiti. Ti si dao sve od sebe, a to je bitno.

AYRTON SENNA (MOJ NAJVEĆI SPORTSKI UZOR)