6/5. Ovo bi bio score dosadašnjih mojih odrađenih polumaratona u ovoj
godini. Jučer (7.5.2017.) sam otrčao svoj 6. polumaraton u 5 mjeseci i time
nastavljam za sada uspješno ostvarivati svoj plan od 12 polumaratona u 12
mjeseci (u travnju sam istrčao dva službena polumaratona).
Dobro, jučer nisam otrčao polumaraton već sam ga imao plan otrčati, ali sam
malo «potegao» i otrčao 30 km i 750 m pa se ovaj rezultat i daljina svakako
uklapaju u zacrtani prosjek.
Međutim, krenimo redom. Već 4. godinu za redom prvu subotu u svibnju
provodim u Zadru na meni jednoj od najdražih utrka sezone, a to je Wings for
Life. Kako utrka ima humanitarni karakter i kako je koncept utrke potpuno
različit u odnosu na ostale utrke nema šanse da ovu utrku propustim, a tijekom
trčanja misli su mi na jednom malom pizdeku čija mama i njezina najbolja
prijateljica također trče sa mislima na tog dečka koji na žalost ne može sam trčati.
Ova godina je bila posebna. Kada sam se registrirao za utrku i kada sam
istu uplatio nisam niti pretpostavljao kako će se ovaj meni poseban dan
razvijati.
Unazad nekoliko dana Matija nas je obavijestio da je početkom svibnja gotov
sa godinom u Americi i da se treba vratiti što prije u RH, jer poslije 5. 5.
mora plaćati studentski dom. Da bi to izbjegli morali smo kupiti kartu i eto,
dolazak je pao upravo na 7. 5. Naravno, prvi Barbarin komentar kada sam platio kartu
bio je da se dolazak poklapa sa utrkom. Tu sam se zamislio, ali sam joj rekao
da ja idem na utrku. Naravno, to joj baš nije dobro sjelo, jer «idem na utrku,
a sin mi dolazi». Iskomentirao sam, da je on već veliki dečko i da će se već
nekako snaći, ali i da je ovdje majka i cijela ostala obitelj koja će ga
dočekati i da nema smisla da se i ja guram. Nastala je «tiha misa» u obitelji
koja je potrajala dok se nisam vratio sa utrke, odnosno možda ona traje i sada,
ali …
S obzirom na posebnost i meni veliko značenje utrke na istu sam nagovorio i
svoju sestru te smo se zajedno uputili ka Zadru na utrku. Biti dijelom
humanitarne priče u kojoj je sudjelovalo 8000 trkača i širiti jednu pozitivnu
energiju je neprocjenjivo, a posebno ove godine kada je na utrci sudjelovala
moja sestra (i nije do sada bila neki sportski tip, ali polako i sigurno širi
se zaraza i vjerujem da će u narednim mjesecima i ona postati standardni član
naše divlje lige), ali i moji prijatelji iz Siska koji su redovni ligaši u
najboljoj zabavi u gradu, tj. na «Sisačkoj divljoj trkačkoj ligi».
Na samom startu utrke našao sa se sa svojim plivačkim prijateljima (od
kojih sam jednoga sa plivanja «prebacio» u trčanje) i dogovor je bio da zajedno
trčimo s time da je početni tempo 4:50 te da nakon 10 km počinjemo ubrzavati na
4:40.
Sirena je označila start i povorka od 8000 trkača je krenula. Prvi
kilometar 4:29, drugi kilometar 4:30 i odmah pitanje za sebe: «Marko, a kamo si
ti požurio?». Kilometar po kilometar vrijeme je prolazilo, a ja sam se osjećao
tako lagan i poletan (iako sam dan prije utrke odvozio 70 km prosječnim tempom 29,8
kmh) te smo došli negdje oko 10-11 km. Tu smo se nekako razišli s time da sam
ja ostao u sredini i upao sam u grupu 4-5 trkača te sam komentirao «dečki sada
smo zajedno i osuđeni smo jedni na druge».
Na 14-15 km polako su dečki počeli posustajati i naša grupica se raspala, a
ja sam malo pojačao i krenuo loviti one ispred sebe. Cijelo vrijeme utrke kontrolirao
sam puls i nisam dao da mi pređe preko 165 otkucaja (samo mjesec dana ranije
ovim tempom puls mi je bio 177) te sam nastavio dalje trčati. Nakon 14-15 km
osjećao sam da sam dobro i sada sam si počeo postavljati pitanje «do kuda
trčati?» i «kojim tempom?». Plan je bio 21 km i tu stati i čekati vozilo, ali
opet moj sportski pristup trci nije mi dao da to učinim, a posebno, jer je dan
bio fantastičan za trčanje (oblačno i vjetar u leđa) tako da sam mislio da bi
bilo šteta propustiti ovu priliku. I tako, trči Marko trči i prelazim 21 km te
si ponovno postavljam pitanje «a što sad». Prve godine sam trčao 26 km, druge
godine sam trčao 26,6 km, treće godine sam trčao 28,5 km; a što sada. Rekoh
sebi, ajde trči barem do 26 čisto da ti ova godina ne bude najgora. I tako
dotrčim ja do 24 km, gledam na sat i procjenjujem da je vozilo još dosta iza
mene i da imam vremena još malo trčati. I tako nastavim trčati i kažem sam sebi
idem do 28 i ponavljam rezultat od prošle godine. U tome trenutku iza mene dolazi
moj prijatelj Brico (Dino Belakušić) i kaže mi «stari ja ću sa tobom». Nakon
nekih 500 m govori mi on «stari ja ode malo pojačati do 30 km» i pita mene
dokle mislim trčati. Stvarno, dokle mislim trčati? Pitam i ja sebe i plan je
sada da trčim do 29 km i da imam najbolji rezultat u ovih 4 godine. Nakon nekih
400 m stižem ja Bricu i govori mi on «ne mogu stari, noge otkazuju, ja ću stat
na 25 km i to je to od mene.». Mislim si ja «jebiga Marko, krenuo te Brico
prestići, pukao je nema šanse da sada staneš» i prolazim ja 25 km, dolazim do
26 i mislim si «evo mene na rezultatu od prve i druge godine». Sat ide polako,
sada ipak noge usporavaju, osjećam svaki metar, ali gazim dalje. Dolazim na
28,5 km i kažem sebi da sam svoje odradio, jer imam ponovljen rezultat.
Međutim, kopka mene nešto drugo. Unazad nekoliko mjeseci treniram po programu
trenera Nemanje Koraća i mislim si «ajde da vidim gdje sam» i nastavljam dalje.
Tu me hvata grč u nozi, ali nakon nekih 20-30 m hodanja i autosugestije grč popušta
i ponovno hvatam ritam i šibam prema 29 km. Dolazim sav veseo na 29 km i molim
Boga da je presretačko vozilo blizu, ali njega nema i nastavljam dalje, jer je
tabla «Biograd na moru» blizu, a ja bih baš u Biograd. U Biogradu prelazim
oznaku 30 km i mislim si da je to kraj i ekipa oko mene polako zaostaje i počinje
se šetati i ja čujem sirene presretačkog vozila. Sada mislim o tome kako bi
bilo fora još malo stisnuti i uhvatiti bolji poredak i trčim koliko mogu da
odem što dalje i na 30,75 km konačno sam ulovljen. GAME OVER. U doslovnom
smisli. Autobus nas vraća u Zadar i naravno slijedi onaj drugi dio priče koji
je povezan sa trčanjem, a to je kupanje u moru. Nakon kupanja, piva i pizze sa
sestrom ona me vozi prema Zagrebu, a ja sav veseo zbog rezultata i činjenice da
je kuća puna i da smo svi na broju lagano se odmaram u autu iščekujući dolazak
doma i zagrljaj sa sinom. Život je lijep, a posebno u malim stvarima.
Moram se pohvaliti i sa sestrom koja je taj dan otrčala PB kako po vremenu
tako i po duljini (7,2 km) trčanja i nakon utrke sva tužna mi komentira da je
ipak mogla još malo dulje. Međutim, tu je slijedeća godina i nova trka, a samim
time i nova prilika za PB-om. Ponosan sam i na svoju ekipu iz Siska koji su
redom ostvarili svoje zacrtane planove, a posebno sam ponosan na frenda Mikija
(Mirko Malešević) koji je otrčao fantastičnih 24 km, a tim više što je u 4.
mjesecu otrčao svoj prvi polumaraton, a prije toga je onako sramežjivo
trčkarao.
Dolazak doma i zagrljaj sa sinom nakon 5 mjeseci što ga nisam vidio u cijelosti mi je ispunilo srce, a kada mi je dao poklon koji je donio iz Amerike oko je zasuzilo.
MATIJIN POKLON
GARMIN PROFIL UTRKE
