 |
| Zupinator I ja |
 |
| Emir I ja osvojili smo Punta de Tano |
Kamp je vrlo jednostavno koncipiran i tu nema previše mudrolija. Zupi i Jadran koji su na otoku bili cijelo vrijeme stan u kojem smo bili smješteni rezerviraju i rasprodaju do kraja 10. mjeseca, jer je cijena niža i moraš znati ili ideš ili ne. To je mali stančić u koji stane 5 biciklista i nalazi se u sklopu urbanog kompleksa zgrada između kojih je bazen tako da smo imali i zanimaciju poslije vožnje. Neki sunčanjem, neki brčkanjem, a neki plivačkim treninzima u 15 m bazenu.U jutro je oko 7 sati dizanje, jutarnja higijena, malo šale i pošalice i plan za taj dan. Svatko od nas je odlazio u vožnje kada je htio i koliko je htio. Zupi je svako jutro nešto radio na kompjuteru, Profesor se odmarao, Jadran je bio kratko sa nama, ali mu je došla djevojka pa je otišao u drugi apartman sa njom, Emir i ja hedonizam. Jutarnja kavica, pecivo i čekanje da nam Zupi isplanira rutu. E, tu smo griješili iz dana u dan, jer on je svaki put napravio takvu rutu da smo mislili da je ona posljednja bila najteža. Na vožnje smo Emir i ja odlazili oko 10 sati i na vožnji smo se zadržavali nekih 6 – 7 sati (statistiku svojih vožnji objaviti ću na kraju).Otok je predivan, toliko različit u pojedinim dijelovima da uopće nemate osjećaj da ste na vulkanskom otoku, a ono što je posebno fascinantno je to da je sve, ali apsolutno sve podređeno biciklistima. Gdje god da se okreneš imaš vrlo velike i vidljive markacije, udaljenosti od pojedinih točaka tako da su kombinacije ruta čudesne. Ono što je možda čak i iritantno je koliko vozači paze na bicikliste i koliko god bili spori na usponu i koliko god uspon trajao niti jedan automobil neće vas pokušati prestići, trubiti ili na bilo koji drugi način smetati. Jednostavno začuđujuće i predivno. Kako je puno biciklista na svim cestama jednostavno se ne može desiti da te ne pozdrave ili klimanjem glave, dizanjem ruke ili pozdravom „ola amigo“. Upravo taj „ola amigo“ možda i najbolje opisuje i ljude na otoku i bicikliste i osobe u restoranima, kafićima, trgovinama. Ovdje se osjećaš kao da si došao prijatelju u goste. Ja sam poslije svake vožnje plivao 1500 m u bazenu osim predzadnjeg dana kada sam odradio 2 km + 1,5 km, jer sam išao na coffee ride i vratiti bicikl te sam imao vremena.Vrijeme na otoku je u prosjeku 30 stupnjeva, ali bilo je trenutaka kod El Medana kada smo Emir i ja vozili na 44 stupnja. Taj dan bilo je pakleno te smo stajanja radili od benzinske do benzinske kako bi si kupili vodu i isotonik. Još jedan dan bilo je pakleno – nekih 37 stupnjeva, ali kako je to veliki otok bilo je dijelova na kojima je temperatura bila 25 stupnjeva. Prevelik je to otok za ujednačenu temperaturu, ali vrlo brzo se čovjek aklimatizira, jer vlage uopće nema pa se vručina vrlo lako podnosi.Kažu da slika govori više od tisuću riječi tako da će u trećem dijelu bloga o biciklističkom kampu postati samo slike da pokušam predočiti neke trenutke sa vožnji.
Los Americas playa
Emir ja na vrhu Teide
Zupinator, Emir I ja na Teide
Spremni za plažu
Emir, Profesor i ja
 |
Parada caffe bar - Chio
|
Mala škola održavanja bicikla
Ola amigo!
