Međutim, ova utrka
ima i posebno značenje za mene, jer smo nekako na početku ideje o Sisačkoj
divljoj trkačkoj ligi (o tome ću napisati poseban blog) došli do toga da će nam
ta utrka biti «kruna lige», odnosno da će se puno ligaša odlučiti istrčati svoj
prvi polumaraton upravo na toj utrci.
Meni je to puno
značilo, jer je konačno došao kraj mojim odlascima na utrke «kao jado». Bio sam
na puno utrka sam samcat i neposredno prije utrke sreo bi pojedine poznanike
ili prijatelje s kojima bi izmijenio koju rečenicu, ponekad otišao na kavu i
ništa više od toga. Sa ljubomorom sam gledao pojedina društva kako se
zajednički smiju, kako se zajednički pripremaju za utrku, kako se bodre, kako
slikaju selfije, a ja sam u tome mnoštvu stajao sam.
Međutim, ovome je
došao kraj i ja sam zbog toga bio izuzetno veseo. Nas 20-30 potrpalo se u aute
i svaki sa svojim mislima uputili smo se u Zagreb na utrku. Mnogi od mojih
ligaša ganjali su svoja najbolja vremena, bilo je natjecatelja koji su po prvi
puta trčali polumaraton pa čak i maraton tako da je atmosfera pred utrku bila i
više nego pozitivna i puna smijeha i veselja. Ja sam prilikom dogovora jasno
rekao da ja nemam nikakav «imperativ» što se tiče trke i mogu pomoći onome tko
to želi i na način kako to želi. Iako su cure na ovaj prijedlog odustale,
vjerojatno bojeći se vlastitih mogućnosti (ali u konačnici dobro da je tako,
jer će imati više volje dolaziti na ostale trke) kao dobrovoljac se javio moj
frend Franko Simić – dobroćudni div od 115 kg kojemu sam obećao da ću trčati uz
njega cijelu trku i «vući» ga prema njegovom najboljem rezultatu. Imao sam i ja
tremu pred utrku, jer sam trebao taktički odraditi utrku na način da ostvarimo
njegov PB iako nismo imali puno zajedničkih treninga kako bi se upoznao sa
njegovim bioritmom i načinom i mogućnostima trčanja.
Na startu se
pojavilo preko 7000 natjecatelja i iako je bio dogovor da se nađemo na samom
početku to nismo uspjeli ostvariti tako da kada sam čuo startni pucanj iz
pištolja pojurio sam naprijed vođen adrenalinom i energijom koju natjecatelji
na startu stvaraju. Nakon prvog kilometra zaustavio sam se i polako trčkarao
čekajući Franka da se nađemo i da krenemo zajedno trčati. Na 2 km smo se
konačno spojili i krenuli smo trčati. Trčanje u svome tempu je izuzetno teško,
a trčanje u tuđem tempu je još teže, a pogotovo kada trebaš trčati po «rubu»
pazeći da taj rub ne prijeđeš i na taj način upropastiš plan zajedničkog dogovora.
Prije utrke pitao sam Franka kako želi trčati, a on mi je rekao da je njegov
motiv ispod 2 h. Međutim, u mojoj glavi rađala se jedna druga ideja i plan za
njega. S obzirom da je njegov prvi half bio u Rijeci i tamo je trčao 1:57h
nekako sam zamislio da bi trebali trčati ispod 1:55h i na taj način ostvariti
njegov PB.
Prvih 10 km vrlo
brzo je prošlo i Franko me je slušao sve što sam mu tijekom utrke govorio što
se tiče disanja, tempa i hidratacije tako da smo u konačnici istrčali 11 km u
prvih sat vremena i znao sam da možemo ostvariti plan koji sam mu namijenio.
Iako je u takvom trčanju strpljenje jedna od najbitnijih stvari u nekoliko
navrata morao sam smiriti Franka da ne «ode» za drugim trkačima i na taj način
da ne uprska ono što je bio dogovor.
Od 10 do 15 km
trčali smo opet istim tempom, neznatno bržim od prvih 10 km i polako se
pripremali za zadnjih 5-6 km kada je krenulo brže trčanje.
Negdje na 16-17 km
imalo smo tempo ispod 5 min/km, a što mi je pokazalo da Franko ima snage za sam
kraj utrke kada je bio plan dati sve od sebe i pokušati ostvariti najbolji
rezultat. Svakim metrom kojim smo se približavali cilju osjećao sam da će to
biti vrhunski rezultat i nisam dao Franku da gleda na sat kako se ne bi
opterećivao prolazima, otkucajima srca ili nećemu drugome.
U jednom trenutku
Franko mi par stotina metara govori da mu se javlja u zadnjoj loži grč, a ja mu
odgovaram «ma kakav grč, broji korake i piči naprijed, imamo još malo». On
stojički trpi bol, ali se ne buni i polako idemo prema cilju. Zadnjih 200 m
daje gas kao da ga je netko izbacio iz pračke i ulijećemo u cilj sa vremenom
1:49.49 h po njegovom satu, a po službenom mjerenju 1:52h.
Izuzetno veseli
grlimo se i veselimo, jer smo ostvarili ono što smo i planirali, čak i više
nego što je bio plan.
Da je polumaraton
izuzetno fizički tako i mentalno teška disciplina vidi se i po činjenici da je
sa nama u utrci sudjelovao naš ligaš Davor Stiperski koji je ganjao rezultat
1.45-1.50h i došao je negdje u tome prosjeku, ali mu je i cilju bilo izuzetno
teško, jer je potrošio svu energiju tako da smo mu morali i pomoći da povrati
snagu. Ovo pišem kao podsjetnik da je planiranje utrke i pravilna raspodjela
snage i energije ključ uspjeha bez obzira na sve ostale parametre koji su
pojavljuju unutar trke.
Nakon što su se svi
oporavili čekali smo naše trkače na maratonu da završe svoju utrku te smo se
onako svi skupa skupili i otišli na zajednički ručak.
Ovo je bio predivan
dan u mojem životu, odnosno ovo je bio predivan vikend u mojem životu
oplemenjen mojim sportskim prijateljima i društvom koje volim i u kojem se
najbolje snalazim.
Hvala Vam ligaši
moji, što više neću na utrke odlaziti sam….
GARMIN PROFIL TRČANJA
Nema komentara:
Objavi komentar