10.10.17

ZAGREB POLUMARATON

Novi dan, novi izazov. Nakon što sam uspješno završio svoju omiljenu biciklističku utrku i nakon što sam odspavao u svome krevetu svanuo je novi dan i novi izazov. U Zagrebu se održavala utrka «Zagrebački maraton», a  sklopu kojega su bile i utrke građana na 5 km i polumaraton. Kako je Zagreb blizu Siska i kako nema nekih posebnih troškova osim kotizacije odlučio sam ovu utrku «iskoristiti» za ostvarenje svojeg godišnjeg plana, a to je barem 12 polumaratona istrčati ove godine.
Međutim, ova utrka ima i posebno značenje za mene, jer smo nekako na početku ideje o Sisačkoj divljoj trkačkoj ligi (o tome ću napisati poseban blog) došli do toga da će nam ta utrka biti «kruna lige», odnosno da će se puno ligaša odlučiti istrčati svoj prvi polumaraton upravo na toj utrci.
Meni je to puno značilo, jer je konačno došao kraj mojim odlascima na utrke «kao jado». Bio sam na puno utrka sam samcat i neposredno prije utrke sreo bi pojedine poznanike ili prijatelje s kojima bi izmijenio koju rečenicu, ponekad otišao na kavu i ništa više od toga. Sa ljubomorom sam gledao pojedina društva kako se zajednički smiju, kako se zajednički pripremaju za utrku, kako se bodre, kako slikaju selfije, a ja sam u tome mnoštvu stajao sam.
Međutim, ovome je došao kraj i ja sam zbog toga bio izuzetno veseo. Nas 20-30 potrpalo se u aute i svaki sa svojim mislima uputili smo se u Zagreb na utrku. Mnogi od mojih ligaša ganjali su svoja najbolja vremena, bilo je natjecatelja koji su po prvi puta trčali polumaraton pa čak i maraton tako da je atmosfera pred utrku bila i više nego pozitivna i puna smijeha i veselja. Ja sam prilikom dogovora jasno rekao da ja nemam nikakav «imperativ» što se tiče trke i mogu pomoći onome tko to želi i na način kako to želi. Iako su cure na ovaj prijedlog odustale, vjerojatno bojeći se vlastitih mogućnosti (ali u konačnici dobro da je tako, jer će imati više volje dolaziti na ostale trke) kao dobrovoljac se javio moj frend Franko Simić – dobroćudni div od 115 kg kojemu sam obećao da ću trčati uz njega cijelu trku i «vući» ga prema njegovom najboljem rezultatu. Imao sam i ja tremu pred utrku, jer sam trebao taktički odraditi utrku na način da ostvarimo njegov PB iako nismo imali puno zajedničkih treninga kako bi se upoznao sa njegovim bioritmom i načinom i mogućnostima trčanja.
Na startu se pojavilo preko 7000 natjecatelja i iako je bio dogovor da se nađemo na samom početku to nismo uspjeli ostvariti tako da kada sam čuo startni pucanj iz pištolja pojurio sam naprijed vođen adrenalinom i energijom koju natjecatelji na startu stvaraju. Nakon prvog kilometra zaustavio sam se i polako trčkarao čekajući Franka da se nađemo i da krenemo zajedno trčati. Na 2 km smo se konačno spojili i krenuli smo trčati. Trčanje u svome tempu je izuzetno teško, a trčanje u tuđem tempu je još teže, a pogotovo kada trebaš trčati po «rubu» pazeći da taj rub ne prijeđeš i na taj način upropastiš plan zajedničkog dogovora. Prije utrke pitao sam Franka kako želi trčati, a on mi je rekao da je njegov motiv ispod 2 h. Međutim, u mojoj glavi rađala se jedna druga ideja i plan za njega. S obzirom da je njegov prvi half bio u Rijeci i tamo je trčao 1:57h nekako sam zamislio da bi trebali trčati ispod 1:55h i na taj način ostvariti njegov PB.
Prvih 10 km vrlo brzo je prošlo i Franko me je slušao sve što sam mu tijekom utrke govorio što se tiče disanja, tempa i hidratacije tako da smo u konačnici istrčali 11 km u prvih sat vremena i znao sam da možemo ostvariti plan koji sam mu namijenio. Iako je u takvom trčanju strpljenje jedna od najbitnijih stvari u nekoliko navrata morao sam smiriti Franka da ne «ode» za drugim trkačima i na taj način da ne uprska ono što je bio dogovor.
Od 10 do 15 km trčali smo opet istim tempom, neznatno bržim od prvih 10 km i polako se pripremali za zadnjih 5-6 km kada je krenulo brže trčanje.
Negdje na 16-17 km imalo smo tempo ispod 5 min/km, a što mi je pokazalo da Franko ima snage za sam kraj utrke kada je bio plan dati sve od sebe i pokušati ostvariti najbolji rezultat. Svakim metrom kojim smo se približavali cilju osjećao sam da će to biti vrhunski rezultat i nisam dao Franku da gleda na sat kako se ne bi opterećivao prolazima, otkucajima srca ili nećemu drugome.
U jednom trenutku Franko mi par stotina metara govori da mu se javlja u zadnjoj loži grč, a ja mu odgovaram «ma kakav grč, broji korake i piči naprijed, imamo još malo». On stojički trpi bol, ali se ne buni i polako idemo prema cilju. Zadnjih 200 m daje gas kao da ga je netko izbacio iz pračke i ulijećemo u cilj sa vremenom 1:49.49 h po njegovom satu, a po službenom mjerenju 1:52h.
Izuzetno veseli grlimo se i veselimo, jer smo ostvarili ono što smo i planirali, čak i više nego što je bio plan.
Da je polumaraton izuzetno fizički tako i mentalno teška disciplina vidi se i po činjenici da je sa nama u utrci sudjelovao naš ligaš Davor Stiperski koji je ganjao rezultat 1.45-1.50h i došao je negdje u tome prosjeku, ali mu je i cilju bilo izuzetno teško, jer je potrošio svu energiju tako da smo mu morali i pomoći da povrati snagu. Ovo pišem kao podsjetnik da je planiranje utrke i pravilna raspodjela snage i energije ključ uspjeha bez obzira na sve ostale parametre koji su pojavljuju unutar trke.
Nakon što su se svi oporavili čekali smo naše trkače na maratonu da završe svoju utrku te smo se onako svi skupa skupili i otišli na zajednički ručak.
Ovo je bio predivan dan u mojem životu, odnosno ovo je bio predivan vikend u mojem životu oplemenjen mojim sportskim prijateljima i društvom koje volim i u kojem se najbolje snalazim.

Hvala Vam ligaši moji, što više neću na utrke odlaziti sam….
GARMIN PROFIL TRČANJA
 

Nema komentara:

Objavi komentar