29.1.17

#1 HALFMARATHON - VARAŽDIN


Kada me je jedan moj sportski prijatelj pitao koji mi je sportski motiv u 2017. godine uopćenito sam mu odgovorio "Nekoliko trkačkih utrka i poneka triatlon utrka." Nisam ništa konkretno rekao, ali samo zato što neke stvari želim ostvariti prvi. Kako godina završava tako se u prosincu sređuju "računi" i prave se novi. Tako sam i ja u prosincu 2016. godine analizirao svoja sportska natjecanja i postavio si neke nove motive za 2017. godine. Motiv mora postojati. Sportaš mora znati zašto se odriče, zašto trenira i čemu se nada. Ti motivi trebaju biti realni i ostvarivi uz određeno "žrtvu". Ja sam svoj sportski rokovnik ispunio sa nekoliko sportskih motiva, a današnja utrka je dio toga.
Naime, vezano za trkački dio 2017. godine motiv je slijedeći: "U svakom kalendarskom mjesecu otrčati barem jedan polumaraton na službenom natjecanju". Tu mi nije bitno da li se radi o cestovnom trčanju ili trail trčanju. Isto tako, mogu u određenom mjesecu otrčati i više službenih utrka. Bitno je svaki mjesec u trci otrčati 21 km.
Da bi to ostvario današnji polumaraton u Varaždinu mi je prva utrka na mome putu 12/12. Po hladnom vremenu (-5) sa povremenom posolicom 100-njak zaljubljenika u trčanje startalo je na 1. Zimskom polumaratonu u Varaždinu. 
Staza je bila asfalt u cijeloj dužini i u potpunosti ravna. Trčalo se po dva kruga od 10 km, a specifičnost utrke je "starosni hendikep". To znači da nije bio zajednički start već se startalo po kategorijama s time da su najstariji krenuli prvi, a zatim su se pomicale kategorije prema mlađima. Start moje grupe je bio u 10:18 h.
Iako sam istrčao brojne polumaratone ovaj mi je bio poseban po jednoj stvari, a to je na utrci ne natjecati se. Naime, trener je predvidio ovu utrku kao test trku u kojoj bi sudjelovao na službenom natjecanju (kompromis meni), ali bi odradio njegov plan, a to je trčati u određenom tempu i ne prelaziti određeni broj otkucaja u minuti.  Moram priznati da je ovaj zadatak bio za mene motivirajući, jer sam do sada svaku trku trčao "na nož", tj. do maksimuma. 
Sav onaj adrenalin kao i činjenicu da me prestižu i lošiji trkači od mene trebao sam potisnuti i otrčati po zadanim parametrima. 
Ali utrka je gotova te mi je za završetak utrke trebalo 1:57:01.  Otrčao sam istu u zadanom tempu i to je potpuno novo iskustvo za mene. 
Uglavnom prvi polumaraton je otrčan i idemo u veljači po drugi.

NEKOLIKO SA SLIKA SA UTRKE






MOJE CURE I MOJI NAJVEĆI NAVIJAČI


GARMIN - PREGLED UTRKE

27.1.17

ODNOS "TRENER - SPORTAŠ"

Dugo sam razmišljao o ovom blogu, odnosno kako započeti sa ovom temom, ali jednostavno moram ostaviti «trag» o nekim svojim razmišljanjima u odnosu «trener – sportaš». Zadnjih 15-ak godina svakodnevno i sustavno treniram te sam u svojoj sportskoj karijeri promijenio nekoliko trenera. Svi oni ostavili su na mene trag i od svakog od njih sam izvukao određene zaključke i iskustva.
Ono što je po meni najbitnije u odnosu «trener – sportaš» je odnos POVJERENJA i MEĐUSOBNE INTERAKCIJE.
Internet je prepun oglasa kojima se pojedinci iz određenih sportova reklamiraju kao sportski treneri.
Postoje brojni sportaši koji su preko noći postali treneri i koji se svojim sportskim dostignućima «hvale» i «reklamiraju» kao da je to zalog da su dobri treneri. To i nije baš tako. Po meni nisu bitni dosezi trenera već da li mu sportaš vjeruje. Da li je sportaš spreman se prepustiti «vodstvu» trenera i odrađivati postavljene zadatke ? To je bitno. Po meni odnos povjerenja je najbitniji odnos, jer uzalud sva sportska dostignuća trenera, ako mu sportaš ne vjeruje.
Ja sam u svojoj sportskoj karijeri imao sreće da sam radio sa odličnim osobama kojima sam vjerovao u potpunosti.
Na ovaj odnos povjerenja «naslanja» se drugi po meni bitan odnos, a to je «međusobna interakcija».
Pod time mislim na svakodnevan odnos u kojem trener i plivač razmjenjuju iskustva o planu treninga, o obavljenim treninzima i o budućim treninzima i svemu ostalome bitnome za dolazak na cilj.
Smatram da «internet» sportski programi (pa bez obzira tko ih je sačinio) mogu samo načiniti štetu sportašu nego mu pomoći u ostvarivanju nekih sportskih ciljeva.
Trenažni proces je proces u kojem se svakodnevno događaju određeni podražaji. Ti podražaji su u sklopu sportskih zadataka, ali i oni drugi životni (posao, obitelj, vrijeme i dr.). Trener treba biti upoznat sa njima, a kako bi mogao tijekom danog programa raditi modifikacije. Te modifikacije su ponekad vrlo bitne i mogu pomoći samo da sportaš napreduje i da se ne desi ono što se svaki sportaš boji, a to je «ozljeda».
Sportaš mora svakodnevno trenera izvješćivati o svemu bitnome u njegovom životu kako bi trener mogao sve te parametre uzeti u obzir prilikom planiranja trenažnog procesa.
Svjedočio sam tijekom svoje karijere, ali i karijere svoje djece o brojnim odnosima «trenera i sportaša».
Neki od tih odnosa su bili negativni, a neki su bili pozitivni. O njima treba pričati, o njima treba razmjenjivati iskustva.
Najgori su oni treneri koji su «puni sebe» i koji sve znaju. Te treba izbjegavati u najširem mogućem luku. Tijekom Matijine karijere bilo je i takvih trenera. Neki su u plivačkom klubu u kojem je plivao uvijek imali jednog ili dva plivača koje su favorizirali, a drugi su bili tu negdje. Za članarinu ili popunjavanje broja.
Bilo je i trenera koji su bili savjesni i željni pomoći, ali nisu mogli uspostaviti «autoritet» nad plivačem. Ovdje moram povući paralelu sa svojom karijerom i reći da sam ja uvijek znao cijeniti autoritet trenera. Ovdje se opet vraćam na odnos povjerenja. I sada radim sa trenerom kojega nisam nikada osobno vidio ili razgovarao sa njime, ali imamo svakodnevan kontakt i mogu reći da nam je odnos fantastičan. Zajednički ostvarujemo zadane ciljeve. To je bitno.
Autoritet se ne stječe kažnjavanjem plivača, vikom ili dodatnim zadacima. Autoritet se stječe poštivanjem sporta, sportaša, svakodnevnim radom i uvažavanjem svih okolnosti u kojima se sportaš nalazi kako bi se iz date situacije izvukao maksimum.
To sportaš može osjetiti, a kada to osjeti od trenera onda ga cijeni.
Nadalje sam svjedočio odnosu jednog trenera koji je svojevremeno trenirao Matiju i uz čiju trenersku palicu Matija je «prelomio» u sebi određene stvari i tu je gdje je. Taj trener je izuzetno dobar čovjek koji plivanje živi. Mogu reći da je to jedina osoba kojoj priznajem da plivanje u otvorenim vodama voli više od mene. Taj trener je strog, a treninzi su mu brutalni, ali plivači ne da ga vole, oni ga obožavaju. Prepuštaju mu se, jer imaju povjerenja u njega.
Jedan od nasvijetlijih mojih iskustava u pogledu odnosa «trener – sportaš» bio je 2012. godine kada smo odlučili Matiju upisati u NIKE sportski kamp koji je bio organiziran na Stanford Sveučilištu.
Tamo je glavni trener u kampu bio Skip Kenney https://en.wikipedia.org/wiki/Skip_Kenney .
Taj tjedan u kojem je Matija tamo trenirao bio je Skipov zadnji tjedan kao trener, jer je odlazio u mirovinu. Kada su ga na oproštajnoj ceremoniji pitali koje je njegovo najveće dostignuće (a trenirao je brojne olimpijske pobjednike i dr.) on je jednostavno rekao «da je njegov najveći uspjeh što je jedan pojedinačni sport (plivanje) učinio momčadskim «.
U toj jednoj rečenici sve je rečeno. On je svojim radom postigao da se svaki plivač osjeća kao dio lanca i da bude važna karika u tome lancu.
To je po meni smisao trenera. Na ovoj ideji temelji se i odnos u momčadi za koju Matija pliva. Njegova trenerica Mandy Lau je izuzetno motivirana za pomoći plivačima i svjesna je svih mogućnosti svakog plivača u timu. Ona je tu kada se treba sa njima veseliti, kada ih treba utješiti ili nagraditi.


Mi sportaši biramo sami put kojim želimo ići. Biramo sportski cilj. Biramo vrijeme koje ćemo negdje drugdje «ukrasti» kako bi došli do tog cilja. Tu nam trener pomaže i zato cijenite i poštivajte trenera. I vjerujte mu. A ako posumnjate u njega ili u odnos budite pošteni i otvoreno mu to recite, pokušajte sve nejasnoće raspraviti, a ako to ne ide pozdravite se i pokušajte naći nekog drugog da vam pomogne u ostvarenju vaših sportskih ciljeva.

7.1.17

AMEO - POWER BREATHER AMBASADOR



Kada sam prije ljeta dobio upit da li želim postati Ambasador AMEO - Power Breather disalice i istu testirati osjetio sam se počašćen, jer sam dobio priliku za testiranje revolucionarne stvari koju u svojim pripremama koriste brojni triatlonci kao npr. Jan Frodeno, Željka Šaban Miličić i dr., ali i naše mlade plivačke snage kao Nikola Obrovac ili Nikola Miljenić. 
Power breather disalica dolazi u koferčiću koji je vrlo praktičan i ne zauzima puno mjesta u plivačkoj torbi, a kako u koferu ima pregrade za samu disalicu to je sigurno da se u transportu disalica neće uništiti. Samo korištenje disalice znači i ograničeni unos kisika u pluča, a kada se ista koristi za malo jače plivanje tada Vas naprosto prisiljava da radite pravilno udisaj i izdisaj. Možda će u prvi trenutak biti prisutan osjećaj ograničenosti udaha ili lagana panika, ali to je samo dok se ne priviknete za njezino korištenje. Nakon toga treninzi postaju prava uživancija i jednostavno osjeća se kako širi pluča i kako Vas tjera na pravilan udisaj i izdisaj. 
To je svakako revolucionaran proizvod, ali ga ja ipak ne bih preporučio potpunim početnicima koji imaju problem sa disanjem dok plivaju, jer u slučaju da ne izdahnu u potpunosti mogli bi se "nagucati" vode, a što bi im pokvarilo užitak plivanja kao i užitak samog korištenja ove disalice.



Sama disalica vrlo lako se nosi i prilikom plivanja uopće ne smeta, jer se može učvrstiti sa plastičnim samostezajućom remenom.
Ova disalica je ozbiljno pomagalo kvalitetnijim plivačima koji će moći iskoristiti potpuni potencijal koji ona pruža, dok će sa sve ostale biti samo lijep rekvizit koji stoji pored bazena.
Ukoliko se odlučite na kupovinu ove disalice možete ju naručiti preko facebook stranice AMEO - PowerBreatherHrvatska.