#8 GRAWE NOĆNI POLUMARATON

Krajem 8. mjeseca u Zagrebu tradicionalno se održava trka pod nazivom Grawe noćni maraton i to u raznim duljinama (od 4. km do maratona). Iako sam rekao da neću više sudjelovati na ovoj utrci s obzirom na fizičku zahtjevnost ove utrke nisam mogao odoliti činjenici da će na ovoj priredbi sudjelovati i preko 15 mojih divlje ligaša. Moj izbor je bio utrka na 21 km i to bi mi trebao biti 8. polumaraton ove godine.

Start utrke je na Bundeku i trči se dva kruga po zagrebačkom nasipu, a ovogodišnja utrka je bila po meni jedna od mojih najtežih utrka do sada.

Ne znam da li je to razlog što sam dan prije imao 70 km bicikla, a na sam dan utrke 40 km bicikla ili izuzetno visoka vlaga i sparina te vručina ili sve zajedno, ali na samom startu utrke znao sam da će me patnja pratiti tijekom cijelog trčanja.

Startao sam dosta oprezno, ali ipak malo prebrzo s obzirom na ono što sam planirao, ali kako sam trčao sa svojim frendom Mikijem međusobno smo se tijekom trčanja bodrili i pomagali.

Prvih 10 km proteklo je sasvim u redu, ali sam primijetio da mi noge polako postaju sve teže i teže tako da smo se Miki i ja u prvih 10 km međusobno prestizali te je ponekad udaljenost među nama bila i oko 50 m. Nakon prvog kruga dolaskom na okrijepnu stanicu Miki je bio kojih par koraka ispred mene i u trku je uzeo čašu vode dok sam ja zastao popiti i pojesti komadić banane. To je bilo dovoljno da mi Miki odmakne nekih 200 m te sam narednih 2 km polako ga počeo stizati te sam ga ubrzo i sustigao. Trčali smo zajedno do 15 km kada ja više nisam mogao pratiti tempo i kada mi je svega bilo dosta te sam čak u nekoliko navrata i počeo hodati. Fizički sam se osjećao toliko slabo i puno gore od trčanja u ironmanu da sam čak razmišljao da se odšetam do kraja.

Međutim, nakon par stotina metara ponovno sam skupio snagu i pokušao dostići Mikija, ali to u ovoj trci nije bilo moguće. Borio sam se sa samim sobom naredne metre te sam ponovno uspostavio svoj ritam trčanja i sve je bilo u redu do 18 km i 950 m. Tu sam stao. Noge su jednostavno prestale raditi i da u tome trenutku nije bilo klupe na koju sam pao sigurno bih pao niz nasip. Kako sam se ukipio i jednostavno pokušao nekim svojim «trkovima» smanjiti utjecaj grčeva to mi i nije baš nešto uspijevalo te su me pojedini trkači pitali «da li mi je dobro», a na što sam ja odgovarao da nije, ali da ne trebam pomoć. Mislio sam si da ću zadnja dva kilometra jednostavno propuzati, jer odustanak nije dolazio u obzir. Gledao sam filmiće kako ljudi u trkama pužu i kako im se tijelo grči par stotina metara prije cilja i kako su u stvari nemoćni bilo što napraviti kako bi ponovno pokrenuli tijelo da se nastavi kretati te sam u jednom trenutku pomislio da li je to ovo istovrsni slučaj. Međutim, želja za završetkom me je natjerala da se prvo počnem par metara gegati sa ukočenim nogama, ali onda su grčevi popustili i ponovno sam uhvatio svoj ritam trčanja te sam uspješno završio i svoj 8. ovogodišnji polumaraton. Iako je vrijeme trčanja bilo 1:54 h to je bilo i za očekivati, jer je ovo fizički najteža utrka do sada.

Nakon ove utrke brzo sam se «otrijeznio» i sam sebi obećao da više neću nastupati na ovoj utrci na 21 km, jer je ovo bilo doista «sportski nastrano».

Moram se osvrnuti da je bio i manjak okrijepnih stanica i da su iste bilo dosta loše, jer je na njima bila samo voda tako da se doista divim svima onima trkačima koji su trčali 30 km ili maraton.

Ono što je bilo lijepo na trci je ta pozitivna energija više tisuća trkača, a posebno me veseli što su svim moji divlji ligaši otrčali svoje prijavljene trke te smo se poslije trka zajednički družili i veselili, a što je i glavni smisao trčanja.

GARMIN PROFIL UTRKE

https://connect.garmin.com/modern/activity/1940524870?share_unique_id=2

17. SVJETSKO VETERANSKO PRVENSTVO U DALJINSKOM PLIVANJU

Bio je to ludi tjedan u mojem životu. U utorak u 23,30 sati dobio sam sms poruku od frenda da je plan utrka na 17. Svjetskom veteranskom prvenstvu u daljinskom plivanju koje se održavalo u Balatonfuredu (Madžarska) promijenjen i da vidim mail, ali kako sam u to doba već spavao mail nisam pogledao već sam ga ostavio za sutra.  U srijedu u rano u jutro kada sam otvorio mail pisalo je da je moja utrka pomaknuta sa petka na četvrtak i odmah u istom trenutku nazvao sam prijatelj Josipa Aralicu i to mu rekao te ga pitao što ćemo raditi. Dogovor je bio da će on voziti u Madžarsku, a kako je došlo do neplanske promjene plana niti sam nisam znao što dalje. Možda sam ga uhvatio na prepad, ali dogovor je u 2 minute pao i odlučili smo otići ipak u Madžarsku. U tom trenutku primam poziv i prijatelja Dražena Adžića kojemu se oko upalilo i koji je odustao od puta te ga nagovaram i već sat vremena kasnije u autu smo za Balatonfured. Put je protekao u razgovoru i šali te se čekiramo u hotelu i odlazimo pokupiti akreditacije. Taj dan na brifingu dobivamo novu vijest da je organizator odlučio da se utrke ipak održavaju po osnovnom planu tako da je moja utrka umjesto u četvrtak vraćena na petak. Jedan dan u Madžarskoj duže. Tijekom dana dolazi i ostala ekipa iz Zadra i Zagreba te odlazimo na trening i nakon toga Adžić, Aralica i ja odlazimo na večeru. Pivo, dva – tri, malo vina i eto nas do dugo u noć u razgovoru o tome kako svijet treba mijenjati (čitaj: lupetanje gluposti).

U četvrtak su počele utrke i gledamo naše dečke Sinišu Stanišića i Gorana Popovića kako plivaju u svojim starosnim grupama, a nakon toga ponovno trening, kava i lagana večera i odlazak u hotel na spavanje, jer u petak me čeka utrka.

Došao je i taj dan – dan utrke. Moram priznati da sam imao veliku tremu, jer nisam znao kako će tijelo reagirati s obzirom da mi je ovo prva prava utrka nakon nekoliko godina i srce vuče, a da li će tijelo pratiti to je pitanje. Imao sam kvalitetne treninge tijekom ove sezone i ja uvijek dajem 110 % u takvim utrkama te sam se bojao da ne «izgorim» na startu. Da bi osjećaj bio još veći tijekom noći i jutra počeo je puhati vjetar, a što znači da će uvjeti u vodi svakom minutom biti sve teži i teži s obzirom na valove. Staza je kružna i od starta pliva se 1200 m prema prvoj bovi i direktno u valove, nakon okreta pliva se 500 m gdje valovi dolaze sa desne strane (upravo s te strane i uzimam zrak) te se nakon okreta pliva 1060 do treće bove i nakon okreta ostaje završnih 240 m ciljne ravnine. Ja sam startao u drugoj grupi M40-44 i u mojoj grupi je bilo 45-ak plivača, a isto toliko je bilo i u prvoj grupi moje kategorije. Osjećaj za vodu i taktiku u vodi i nakon toliko godina izbivanja iz utrka nije me napustio i na startu odmah pravim taktiku na način da odlučujem prvih 1200 m «rudariti» i plivati širim zaveslajem čisto da se probijam kroz valove. Gledajući konkurenciju prije utrke primjećujem da ih ima puno fizički slabijih od mene i to će im biti problem, jer će valovi biti sve veći što smo dalje od obale. Nakon startnog znaka dajem sve od sebe i plivam što jače mogu kako bi što prije došao do prve bove. Nakon okreta slijedi jednako teška dionica, jer valovi sada dolaze sa boka i dosta je teško uspostaviti ritam plivanja i disanja. Međutim, ono što je bitno je osjetiti dolazak vala i podroniti pod njega te nakon toga prepustiti se da te val «povuče» i gurne naprijed. Malo pomalo prolazi i tih 500 m i nakon toga dolazi prvi odmor, a to je plivanje u smjeru valova. Ovdje nakon otprilike 100 m kada sam se malo oporavio počinjem pojačavati i pokušavam nadoknaditi sve ono što sam propustio u prvom dijelu utrke. Osjećam se dobro, zaveslaj je jak, noge rade i šibam prema ciljnoj ravnini. Uz cijelu dužinu ciljne ravnine nalaze se tribine sa navijačima i znam da su tamo i moji dečki koji navijaju. Dajem sve od sebe u ovim zadnjim metrima i šibam prema cilju bez bilo kakve kalkulacije. U mojoj grupi plivao je iz RH Neven Pedišić – član KDP Donat i izlaskom iz vodi primjećujem da ga nema na obali, a što znači da je ostao iza mene. Kako je prva grupa moje kategorije startala 15 minuta prije moje grupe čekam da se obrade svi rezultati te utrku završavam kao 38 na svijetu sa vremenom 48:39 min. Iznimno sam ponosan na način kako sam pristupio utrci, kako sam tijekom cijele utrke kontrolirao sve što treba kontrolirati, a vrijeme koje sam postigao je realno s obzirom na moju fizičku spremu. Ono što je najbitnije je da sam ponovno našao nove motive za utrke i sigurno je da ću slijedeće godine biti još spremniji na Europskom veteranskom prvenstvu u daljinskom plivanju koje se održava u Sloveniji – Bledu.