 |
| Rapha #festive500 Cap |
Osam dana. 500 Km. Između Božića i Nove Godine. Po 4. puta za redom Rapha #festive500 izazov na kojem sudjelujem. Trebao je to biti moj oproštaj sa 2020. godinom onako kako to volim. Na biciklu. Ali sudbina je htjela drugačije.
Prvo 5,2 potres po Richteru 28. 12. 2020. godine koji nas je stresao, ali bez posljedica. A onda sutradan pakao. Ponovno isto područje pogodio je fatalan 6,2 potres po Richteru i koji je veliki dio Petrinje, Siska i okolice uništio, a pored brojnih zgrada i obiteljskih kuća stradala je i naša. Dok pišem ovaj blog još uvijek ne znam status kuće, tj. da li je za popravak ili rušenje. Teško je to. Kuća u kojoj sam odrastao, kuća mojih roditelja, kuća u kojoj se nalazi odvjetnički ured od 1952. godine zadesila je sudbina brojnih drugih kuća. U trenutku potresa Matija i njegova djevojka nalazili su se u potkrovlju. Ja u Zagrebu. Barbara na poslu. Klara u Jazveniku. Nemam snage opisivati strah, jezu dok smo se pokušavali dobiti na telefone koji nisu radili. Prvo sam dobio Klaru. Živa je. Pokušavam dobiti Matiju i Barbaru. Ne dobivam ih. Strah. Očaj. Bježim iz Zagreba prema Sisku i molim se da je sve ok. Dobivam Barbaru. Plače, vršti: «Djeca, djeca, Matija i Andrea su u Sisku, kuća se stradala.» Mozak mi stoji. Prekidam sa njom. Živa je. To je bitno. Matiju ne dobivam. Zovem. Zovemo svi. Matija se javlja. Viče da je ok. Viče da je kuća stradala. Ide prema jazveniku vidjeti Klaru. Govorim mu da ne treba da je živa. Dolazim u Jazvenik. Vjerojatno najbrže do sada. Grlim Klaru. Idem za Sisak. Nalazimo se. Grlimo se. Živi smo. To je bitno. Odlazimo u Jazvenik. Tamo je sigurnije. Mozak počinje funkcionirati. Zovem prijatelja da organiziram popravak krova. Zovem prijatelja da mi iznajmi prostor za ured. Zovem prijatelja za građevinski materijal. Odlazim u Goricu po špeceraj. Vraćam se doma. Pijem 3 rakije. Smirujem se. Odlazim u krevet. Tresem se kao prut. Zima mi je. B me pokriva sa dekom. Dolazim sebi, vraćaju se scene. Kuća podrhtava ponovno. I ponovno. I ponovno. Jadni Petrinjci. Kako je tek njima? Zovem neke od njih. Pozivam ih sebi. Molim ih da dođu nama u Jazvenik. Ali ponosni su i oni. Ne idu sa svoga. Teško je. Živi smo. Sutradan odlazimo u Sisak. Spasiti što se spasiti može. Iznosimo stvari. Uspomene. Fotografije. Spise. Kompjutere. Strah me gledati u kuću. Strah me najgorih vijesti u kakvom je stanju. Strah me da ponovno ne udari potres. Tješimo se. Puno prijatelje sa svih strana me zove. Nude pomoć. Utjehu. Tu su uz nas. Osjećam da nam je bolje. Oni su uz nas. Iskreno proživljavaju sve sa nama. Lakše mi je. Moji su u Puli. Njihova soba je najviše stradala. Da su bili u Sisku, tko zna što bi bilo.
Roditeljska kuća i ured
Sutradan ponovno iznosimo ostatak vrijednijih stvari i kada smo završili emotivno potpuno prazan, ustrašen odlazim doma. Matija odlazi prema Glini sa dečkima dijeliti pomoć. Ponosan sam na njega. Našao je snage za dalje drugima pomoći. Mi smo doma tješimo se i pravim plan kako obnoviti kuću. Ali još ne znam da li je za rušenje ili obnavljanje. Ali idemo dalje, #sharkmode se vraća u glavu. Ne može nas ništa uništiti. Imam snage za borbu. Imam prijatelje uz sebe. Dolazim doma. Kuća ponovno podrhtava. Ne mogu više. Moram naći predah. Moram u ovom trenutku zaokupiti misli. Sjedam na trenažer. Vrtim. Vrtim. Vrtim nekih pedesetak kilometara. Onoliko koliko mi je ostalo prije zla. I ove godine završavam svoj izazov. Uspješno. Ova kapa zauzima sada posebno mjesto u mom srcu. To je simbol. Simbol snage. Obiteljskog zajedništva. Simbol prevladavanja zla. Simbol pobjede. Simbol #sharkmoda.
 |
| Sisak - Stari most |
