"A GDJE JE DEČKO MOJ?"

„A gdje je dečko moj?“ bilo je pitanje sa kojim se Kraljica zadnjih nekoliko godina budila. To je bilo upućeno Maxu. Onda je objema rukama zagrlila Maxa i poljubila ga u glavu između očiju. Zatim je ispod popluna potražila Bucka i njemu dala pusu, a i ja sam ponekad imao sreće pa je i mene poljubila. Iskreno, bila je to lijepa rutina kojom smo počinjali dan, a jutarnje šetnje bile su samo za nas dečke. Ali toga više nema. Naš Max uginuo je 2. 10. 2023. godine i malo je reći da smo svi u kući shrvani. Bio je to naš prvi pas. Naš vjerni Maxo koji nas je pratio gdje god da smo putovali. Možda najtužniju rečenicu koja opisuje našu bol rekla je Klara kada smo ga sahranili. „Nije fer, imam osjećaj da sa njegovim gubitkom i moje djetinjstvo je prošlo.“, a to je i istina, jer je Klara bila stara 7 godina kada nam je došao u kuću Max. Puno dobroga nam je dao Max, puno više nego što smo mu vratili. Bilo je dana kada smo bili svi živčani, ludi od posla, ludi od nekih problema, a kada je pala noć i kada smo legli na kauč Max je bio taj koji je u trenutku sve to odnio. Imao je on na kauču posebno mjesto, a to je između mojih nogu. I iako naši dečki mogu sve u kući ipak je postojalo jedno pravilo koje je bilo više za Bucka nego za Maxa, a to je to mjesto između mojih nogu. To je bilo isključivo Maxovo mjesto i Buck iako je puno puta pokušao prije Maxa uskočiti i zauzeti poziciju uvijek je bio „deložiran“. Buck je imao svoj mjesto, a to je ispod moje lijeve ruke. Tako smo gledali TV, sve dok se u jednom trenutku dečki ne bi digli,otišli od mene i došli Kraljici. Ona ih je znala smjestiti tako da je svatko od njih dobio svoj trenutak draganja, maženja i mjesta za spavanje. Max je bio pas sa kojim se svaki drugi pas mogao slagati. Kada je bio u punoj snazi nisi ga mogao nikako zeznuti. Točno je znao kada se spremamo za putovanje i u trenutku kada bi otvorili ulazna vrata nekako bi pobjegao van i uletio u auto. To je jedini trenutak kada je pokazao stav i bilo ga je teško zeznuti da izađe iz auta. Volio je on putovanja. Puno smo putovali,  a možda jedna od najboljih scena je kada smo bili u Veneciji i kada je na trgu Sv. Marka jednostavno legnuo na pod i odbio je hodati. Bilo mu je vruće i ništa nije pomagalo da ga dignemo i da krene se šetati tako da nije bilo druge nego ga nositi u naručju. Max nije volio kišu niti mokro. Kada je kiša padala naše šetnje bile su vrlo kratke. Max nije volio niti hladno i pamtim jedno skijanje kada sam ga dobrih 3 km nosio uzbrdo ispod jakne, jer nije htio hodati po hladnome. I iako su mi ruke u tome trenutku bile teške i bolne sada bih ga nosio još 3 km da je tu sa nama. Bilo bi nepošteno i nekorektno pisati o Maxu, a ne spomenuti našeg Bucka (Buckija, Bakijandera).  Naši dečki su bili baš pravi prijatelji. Sve su dijelili, a posebno bi im bilo uživancija jedno pored drugoga legnuti pored kamina i grijati se. To su bili trenutci kojih se želim sjećati. Kako se Max razbolio i često smo sa njime odlazili veterinarima naš Buck je cijelo vrijeme ležao u hodniku i gledao prema ulaznim vratima čekajući svog kompića. Teško mi je gledati mjesta u kući gdje je Max znao spavati, gdje se znao grijati na Suncu, gdje je znao sa Buckom odmarati se poslije šetnje.

Naš dobri Max! Naš prvi vjerni prijatelj! Mirno spavaj i pazi na nas tamo gdje si! Volimo te svim srcem Klara, Matija, Barbara i ja. Naš dobri Max! 

Ada Međica - utrka na 5 km, Avala, Roštilj ili fantastičnih 48 sati u Beogradu

Ovaj put Kraljica nije mogla pratiti moj tempo. Nakon povratka iz Madrida ona se prehladila tako da sam ja sam išao u Beograd kao zadnju destinaciju ljetnog odmora. Ili je tako trebalo izgledati s obzirom da sam Kraljicu „zamijenio“ jednom drugom curom. Mojoj Helgom. Odlazak u Beograd bio je na inicijativu i poziv mojeg prijatelja Stefana Kužeta koji me je pozvao da plivam jednu utrku na Savi. Radilo se o utrci na 5 km oko otoka Ada Međica na Savi i plivalo se dva kruga oko toga otoka. Ovaj poziv nisam mogao odbiti, jer sama utrka golicala mi je znatiželju, ali i želju da i to probam, jer ne postoji niti jedna utrka sličnog koncepta, a to je da se pliva u Savi i to uzvodno i nizvodno oko otoka i to u centru Beograda. Sam Beograd je i meni i Kraljici prirastao srcu, jer tamo imamo prije svega odlično društvo, a i sam Beograd kao takav sa ponudom svega i svačega nas ne ostavlja ravnodušnima pa sam se sa velikim veseljem uputio na utrku. I tako u petak nakon posla uputio sam se u Beograd, a smještaj sam imao u stanu koje jednog odličnog prijatelja i njemu se posebno zahvaljujem (7777, hvala puno – on zna). Dolazak u Beograd, ostavljanje stvari i odlazim u restoran kod frenda Marka gdje se sa ekipom zadržavam 2-3 sata i u potpunosti zaboravljam javiti da sam stigao. Kraljica je zvala. Zvala je i Klara. Zvao je i Matija, ali je i Matija slao poruke. Jbg, zaboravio sam se javiti i tu nema opravdanja, ali kada sjedneš u društvo sa ekipom sportaša vrijeme proleti. U subotu rano sam se probudio i prije svega sam popio jednu jutarnju kavu sa Stefanom i onda smo se sa biciklima uputili na Savu na njegov splav gdje smo bicikle ostavili i gliserom odlazimo na doručak te onda na start utrke. 

Sama utrka okupila je nekoliko stotina plivača koji su plivali 1250 m, 2500 m i 5000 m, a kako bez lažne skromnosti sam poznat i u Srbiji tu srećem puno poznatih ljudi i to od samog organizatora Saše Vasića i njegove supruge, predsjednika Srpskog saveza daljinskog plivanja gospodina Nikolu Kojića te nekoliko plivača od kojih sam sa jednime prije nekih deset i više godina plivao Faros maraton. Svakoj utrci pristupam ozbiljno, a kako se nisam dugi niz godina natjecao u plivanju to sam imao prije starta tremu kako će sve to ispasti. Start utrke bio je u 12,30 i odmah nakon starta počeo sam jako plivati i pokušavao sam uloviti prvu grupu, ali ona mi je pobjegla tako da sam vrlo brzo ostao sam. To i nije bilo loše, jer sam mogao sam sebi dozirati tempo i rutu plivanja tako da kada sam uhvatio ritam rutinski sam trku otplivao do kraja. Znao sam da sam dobro plivao i sat je pokazao 1:28 h. 

To je bilo dovoljno za prvo mjesto u svojoj kategoriji i nakon proglašenja pobjednika Stefan, Peregi i ja odlazimo na splav, gdje nas Peregi napušta, a Stefan i ja odlazimo na jedan krug oko Beograda. 

S obzirom da smo na vožnju krenuli relativno kasno do Kosmaja nismo mogli (to mi je želja vidjeti), ali smo se popeli na Avalu gdje se nalazi Mauzolej neznanom junaku koji je napravio kipar Ivan Meštrović. Nakon nekoliko fotki u smiraj dana žurimo nazad, jer obaveze zovu dalje. 

Nakon tuširanja i doslovno 5 min odmora Stefan dolazi po mene i odlazimo na fantastičan roštilj u kafanu „Šabački Slatinac“.  Jedna ljuta šljiva prije jela, roštilj i pola kg piva „Lav“ bilo je šećer na kraju. U stvari dvije baklave su bile šećer na kraju, ali to je doista bio kraj, jer kada sam se vratio u stan, nakon higijene pao sam u krevet mrtav - umoran, ali veseo i ispunjen u cijelosti. 

U nedjelju odmah nakon dizanja povratak doma Kraljici i djeci. Bez obzira što je Kraljica bila prehlađena ona je svoga mušketira, svoga plivača i biciklistu, svoga mužića () dočekala kolačem i odličnim ručkom. Poslije podne je bilo rezervirano za odmor za početak tjedna i početak novih jesenskih radnih obaveza. 

Toskana u svoj svojoj ljepoti, Graz, Madrid, Toledo i Segovia

Prošle godine Kraljica i ja završili smo sa „stresnim“ razdobljem života, a to je bila adaptacija kuće u Sisku i plan za ovu godinu bio je posvetiti se našoj zajedničkoj strasti, a to su putovanja. Volimo putovati, volimo probavati nove stvari, stjecati nova iskustva u svakom pogledu, a kada uz to uspijem povezati i neko sportsko natjecanje ja sam prezadovoljan, a Kraljica malo manje.

Tako je bilo i lipnju kada smo se uputili u Toskanu kako bi sudjelovao na jednoj biciklističkoj utrci. 

TOSKANA- Siena, San Gimignano, Terme Saturnia, Montepulciano, Montalcino, Arezzo

Prije nekih 5 godina dok je Matija bio u Americi na studiju Klara, Kraljica i dečki proveli smo Uskršnje blagdane u sjevernom dijelu Toskane i to Ferrari, Firenzi, Pisi i Cinque Terre tako da smo taj dio dobro upoznali, pa da zakružimo priču oko Toskane plan za ovu godinu bio je središnji dio, a kako je moj plan bio voziti jednu biciklističku utrku to sam planirao odlazak u vrijeme utrke. Međutim, planovi se nekada ne ostvare onako kako se zamisle tako da nisam startao na biciklističkoj utrci zbog mehaničkog problema na biciklu, ali iskreno to mi nije nimalo žao, jer smo baš uživali. Puno šetnje, otkrivanja predivnih gradova i gradića, puno dobrog vina i još bolje kave, romantičnih trenutaka u krevetu ispunilo nas je za nastavak naših putešestvija. 

Neću sada opisivati gradove i ono što smo vidjeli, ali ono što moram podijeliti je stav da ćemo si mi Hrvati sami sebi uništiti turizam. Iskreno, nije mi problem platiti nešto što je dobro i nešto nakon čega se osjećam zadovoljnime, ali platiti da te netko šiša u meni budi takve reakcije i gnjev da sam sasvim druga osoba. I to je razlog zašto već dugo izbjegavamo ljetne praznike provoditi u RH. 

Siena katedrala

Terme Saturnia

Montelpuciano

Arezzo

Arezzo - Petrarkina kuća

Graz

Nakon povratka u Sisak posvetili smo se poslovima i redovnim zadacima s time da smo jedan dan proveli na jednodnevnom izletu u Graz sa Nekićima (Mario i ja smo obostrano vjenčani kumovi) i bilo nam je predivno. Bio sam u Grazu nekoliko desetaka puta i uvijek smo iste stvari radili tako da smo se sa Nekićima posvetili baš turističkom upoznavanju Graza. Bilo nam je predivno te smo čekali slijedeće naše putovanje.

Kako je slijedeće putovanje bio Istanbul, a koji sam opisao u prethodnom blogu to se prebacujem na putovanje sa kojega smo se upravo vratili (razlika između Istanbula i Madrida je 3 dana).

Madrid

Zagreb – Zrinjevac. Vrijeme radnje: veljača 2020. godina. Nakon što sam uspješno završio jedan predmet na Trgovačkom sudu u Zagrebu pun euforije utrčavam u jednu turističku agenciju i nakon vrlo kratkog razmišljanja uplaćujem izlet za Madrid. Sav veseo dolazim doma i Kraljici javljam sretnu vijest. To je trebao biti naš vikend, ali corona je sve poremetila tako da smo put otkazali te je trebalo proći tri godine da odemo na izlet u Madrid koji nas je u konačnici oduševio. Grad je predivan; fasade na zgradama su sve uređene, izuzetno je čist i siguran. Kako je to veliki grad kroz ovaj izlet samo smo malo zagrebali u njegovu i povijest i atrakcije, ali to je i dobro, jer imamo razloga za vratiti se. Kako smo išli sa agencijom (nekako nam je to bilo lakše s obzirom na još dva grada koja su bila u aranžmanu) bili smo smješteni u hotelu koji je 10 stanica podzemnom željeznicom udaljen od centra. Kako je vožnja u jednom smjeru 0,60 centi to smo kupili karnet za 10 vožnji i s obzirom na prijevoz bili smo sigurni. Pored upoznavanja grada bitno nam je i grad upoznati i kulinarski pa bih ovdje izdvojio restoran Botin – koji je prema Guinnisovoj knjizi rekorda najstariji restoran na svijetu, jer neprestano radi od 1725. godine. Pokušao sam mjesto rezervirati preko interneta i prvi slobodan termin je bio početkom listopada. Koje razočarenje! Doći u Madrid, a ne ručati tamo. Međutim, kakav jesam kažem Kraljici „Ajmo mi direktno tamo pa ćemo se nekako snaći za mjesto.“ Tako je i bilo. Malo sreće, malo pregovaranja i možemo se pohvaliti da smo jeli u Botinu. Isto tako, za preporuku je i Taberna de Penalver koja je poznata po paellama i ima ih preko 15 različitih, a mi smo jeli sa morskim plodovima. Inače bili smo smješteni u četvrti Ciudad Lineal, ali kako smo prvi dan otkrili LBGTQ četvrt „Chueca“ sa puno restorana i poznatom Tabernom Angel Sierra to više nismo niti pokušavali sjediti i pijuckati drugdje već jedino tamo. Puno mladih ljudi i nekako sa „strane“ od žile kucavice i turističkog dijela grada (Gran Via) bilo je presudno zašto smo tamo provodili slobodno vrijeme nakon večere. 

Kraljevska palača

Madrid - katedrala

Botin

Toledo

Osim Madrida bilo smo na izletu u Toledu koji nas je fascinirao katedralom koja je stara 800 godina i u kojoj se nalazi zlatna relikvija Kraljice Izabele koja je teška 17 kg, a sa ostatkom koji ju okružuje ista je teška 200 kg što zlata što srebra i optočene hrpetinom dragog kamenja. Da se pita prosječnog turistu koji je poznatiji grad Toledo i Segovia odgovor bi u većini slučaja bio Toledo, ali Segovia nas je oduševila daleko više nego Toledo. 

Segovia

Prije svega upečatljiv je rimski aquaduct na ulazu u grad, a kada se uđe u grad i prođe između gradskih ulica gdje svaka kuća priča priču dolazi se do predivnog trga na kojemu se nalazi predivna katedrala. Koliko je katedrala u Toledu upečatljiva iznutra to je katedrala u Segoviji spektakularna izvana. Nakon katedrale i kroz židovsku četvrt dolazi se do predivnog dvorca koji svakoga ostavlja bez teksta. Naravno i ovdje smo jeli u restoranu koji je star preko 130 godina (Dueqe).

Ovo putovanje nas je baš oduševilo, ali nemamo vremena evocirati uspomene, jer imamo taman toliko vremena koliko nam je potrebno za oprati neke stvari, jer idemo dalje… ne tako daleko, ali u jedan predivan grad u kojemu imamo predivne prijatelje…. ali za sada toliko…pratite blog..

Segovia katedrala