Kako je Chicago grad u kojem smo proveli nekoliko dana to je red da objavim još nekoliko slika kojima bi pokušao prenijeti atmosferu grada. Iako nismo imali automobil sam centar grada smo prehodali uzduž i poprijeko. Pored šetnje lijepo vrijeme iskoristili smo i za trčanje. Naravno, voda i svugdje voda. Nakon šetnje, trčanja, kava red je i za odmor u jezeru.
Chicago je nakon New Yorka i Los Angelesa 3. na popisu najvećih gradova SAD-a. U njemu živi preko 2.800.000 stanovnika te se njegovo područje "utjecaja" naziva Chicagoland i ima preko 10 mil stanovnika. Chicago nazivaju i "Grad vjetrova", a što smo se i sami uvjerili tijekom šetnje tim predivnim gradom. Tijekom 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća kontrolu nad gradom imali su mafijaši, a jedan od najpoznatijih bio je Al Capone. Chicago je i grad sporta te se od klubova u Chicagu nalaze: Chicago Bulls (košarka), Chicago Bears (američki nogomet), Chicago White Sox i Chicago Cubs (bejzbol), Chicago Blackhawks (hokej). Chicago je i grad Michaela Jordana, ali i našeg Tonija Kukoča. Grad je napravljen po mjeri čovjeka. Puno zelenila, plaža, puno biciklističkih staza, puno staza za trčanje i šetnju sa puno parkova samo središte grada čine ugodnim za boravak i život. Kako nismo imali auto to na žalost nismo bili u prilici istražiti i samu okolicu grada, ali vjerujem da je lijepa kao i središte. Kažu da se grad najbolje upozna šetnjom. Pvih nekoliko dana proveli smo u šetnji te smo sigurno prehodali preko stotinjak kilometara (prvi dan GARMIN je pokazao 30 km), ali niti u jednom trenutku nije nam bilo dosadno.
Nedjelja. Nekima je nedjelja dan odmora, a nekima je nedjelja dan sporta. U mojoj obitelji nedjelja je dan odmora. Maa, naravno ne za sve. Za mene je nedjelja ili barem nedjeljno prijepodne rezervirano za sport. Dobrih navika se ne treba odricati i na putovanju. Prilikom priprema za odlazak u Ameriku naravno da sam prosurfao što Chicago nudi od sporta za vrijeme našeg boravka tamo te sam našao da će danas biti utrka na 10 km. Premišljajući se da li da se prijavim ili da se ne prijavim (u stvari čekajući hoće li nedjelja i za mene silom prilika biti dan odmora) vrijeme je prolazilo, a samim time i vrijeme prijava. Kada sam se odlučio prijaviti utrka je bila rasprodana. Međutim, nema veze, Balkanac je u Americi pa će se snaći. Na sam dan utrke došao sam pred start i prošao kontrolu chipova (1. savjet: doći puno prije utrke dok se kontrola ne vrši.) Nakon toga sam lagano sjedio na mjestu gdje će biti start, jer nisam imao startni broj pa sam se "zakamuflirao" u sjedača. Utrka je krenula, a ja sam odmah na startu skinuo majicu (2. savjet: kad nemate startni broj trčite bez majice). Utrku sam planirao otrčati onako laganica za gušt, ali adrenalin je proradio i počeo sam se doista trkati, a samim time i dovoditi "se u opasnost" da me netko skuži, jer sam polako izbijao iz grupe prema vrhu, a time sam bio izloženiji pogledima organizatora na stazi. Utrka je prolazila, ja sam trčao, ponegdje se namjestio za fotkanje i dolazak u cilj je bio fantastičan. Hrpa ljudi koja navija, a ja sam samo protutnjao pored njih ne želeći stati da me netko priupita zašto nemam startni broj. Dolaskom do mjesta gdje se dijele medalje zauzeo sam pozu da mi se stavi medalja, ali me je cura skužila i pitala me gdje mi je startni broj. Ja kakav jesam rekao sam joj da mi je pao, ali se ona nije predavala te je pozvala supervizora utrke koji mi je postavio isto pitanje. Rekao sam joj besramno da mi je broj pao te mi je rečeno da mogu dobiti medalju, ako donesem startni broj. Kakva je to utrka, ako nitko za nju ne zna ili ako neću imati uspomenu pa sam razmišljao kao doći do broja. Kažu: "Možeš otići sa Balkana, ali Balkan ne može iz tebe". Tako sam i ja kao pravi balkanac našao frajera koji se taman presvlačio i pitao ga da mi da broj. Prvo njegovo pitanje bilo je gdje mi je moj broj, a kada sam mu rekao da mi je pao, njegov pogled pun tupila govorio mi je: nastavi Marko dalje sa razgovorom. Uspio sam ga privoliti da mi da svoj broj te sam važno otrčao opet do iste djevojke da mi da medalju. Sav veseo otrčao sam u hotel ne želeći se dovoditi u situaciju da opet nešto moram objašnjavati ili da me nekako skuže da sam "padobranac u utrci". Uglavnom otrčao sam 10 km u Chicagu i ovaj grad mogu staviti na popis gradova u kojima sam se natjecao. I u novčaniku mi je ostalo 100$ koliko je došla kotizacija za utrku.
Nakon utrke red je bio odmoriti mišiće pa sam zajedno sa svojima otišao na plažu gdje sam se rasplivao tako da i plivanje mogu "upisati" pod rubriku "odradjeno" u Chicagu.
Naš boravak u Indianapolisu završio je pa je vrijeme za odlazak na drugu lokaciju na našoj američkoj turneji, a to je Chicago. Na putu za Chicago svratili smo u jednu zalogajnicu, a za koji sam "preporuku" dobio od svog "prike" Anthony-a Bourdaina. Naime, kada je radio svoju reportažu o "street food" u Chicagu bio je u zalogajnici koji se zove "Calumet fisheries". Gledajuću tu epizodu, a posebno dio koji se odnosi na navedenu zalogajnicu dobio sam želju istu posjetiti kada prvi put idem za Chicago.
Naime, ne radi se o nikakvom fancy restoranu sa Michelinovim zvijezdama, već se radi o običnoj zalogajnici uz južnom Chicagu koja nema stolove, nema WC-a već se hrana jede na haubi automobila. Zalogajnica je otvorena 1948. godine i od tada do danas je u suvlasništvu dvoje obitelji Kotlick i Toll. Pripremajući se za posjetu navedenoj zalogajnici stupio sam u vezu sa jednim od vlasnika i kada sam mu rekao da dolazim uskoro iz Hrvatske isti je bio oduševljen, jer se upravo vratio sa godišnjeg odmora koji je proveo u RH. Naravno, u daljnjoj komunikaciji spomenuo je Plitvička jezera i šljivovicu.
Ono što je posebnost navedene zalogajnice je da ona pripravlja dimljenu ribu koja se dimi u pušnicama koji su tamo od samog početka rada zalogajnice.
Ukratko, da ne duljim kažu da slike govore više od riječi pa barem da malo prenesem atmosferu.
Što se tiče klope......mmmmmm..... fantastično i svatko tko će imati prilike doći u životu u Chicago mora ovu zalogajnicu posjetiti (obavezno probati dimljenog lososa sa češnjakom i paprom)
Prvi dan američke turneje započeo je šetnjom po samom centru Indianapolisa. Indianapolis ili "Raskrižje Amerike" kako ga neki zovu glavni je grad američke države Indiana i 2015. godine imao je oko 850.000 stanovnika te je na 14. mjestu američkih gradova po broju stanovnika. Osnovan je 1821. godine i možda najpoznatiji je po jednodnevnoj utrci Indianapolis 500. Ovaj grad također može se pohvaliti vrhunskim sportskim momčadima te je domaćin košarkaškoj momčadi Indiana Pacers te momčadi američkog nogometa pod nazivom "Colts".
NAŠ "MALI AUTO" - FORD EXPLORER - puno kofera, velika djeca, a što reći...
Nekih stvari se ne možemo odreći. Nije nešto posebno, ali obiteljski je običaj da popijemo piće u Starbucks-u u svakom gradu u koji dođemo. Ovo je naš prvi u Indianapolis-u.
BANKERS FIELDHOUSE ARENA - DVORANA KOŠARKAŠKE MOMČADI INDIANA PACERS
INDIANAPOLIS - grad je izuzetno čist, nema prosjaka, možda nije najljepši koji sam vodio, ali nije niti najgori
LUCAS OIL STADIUM - Stadion na kojem igra momčad američkog nogomet "COLTS"
KONCERT DEMI LOVATO Na kraju dana došao je i glavni razlog našeg "skretanja sa glavnog puta". To je koncert Klarine omiljene pjevačice Demi Lovato. Iskreno meni ništa ne znači, ali Klara čim je doznala da idemo u Ameriku odmah je proguglala njezinu stranicu i kada je vidjela da ima koncert u Indianapolisu naš plan puta bio je definiran. Iskreno, doista smo put planirali sa ovim koncertom, odnosno prilagodili smo odlazak u Ameriku i cijeli plan puta ovom koncertu. Nadam se da će i Klara cijeniti trud i ljubav koju joj pružamo i da će u narednom periodu u svakom pogledu dati sve od sebe. To nam je obećala pa ćemo početkom školske godine vidjeti da li se držala riječi kao što smo se držali riječi B i ja.
Svatko od nas barem jednom u životu imao je onaj osjećaj u želudcu kada se miješaju strah, iščekivanje, razdraganost, odnosno svatko od nas osjetio je "putnu groznicu". To je groznica koja širi samo dobro raspoloženje i euforiju, ako se čovjek dobro njome zarazi. Ja sam je počeo osjećati dan prije puta kada su mi se osjećaji miješali kao kakvo uzburkano more. Putovao sam po cijelome svijetu i sam i sa obitelji, ali nikada se nisam osjećao kao u ovom trenutku. Ovo putovanje za mene, za našu obitelj je ipak drugačije. Odlazimo svi četvoro u Ameriku (dečki su privremeno zbrinuti kod naše prijateljice Irene gdje se osjećaju kao kod kuće),a kući nakon putovanja vratit ćemo se samo nas troje. Matija Luka ostaje na Sveučilištu i za njega je ovo više od putovanja. Ovo je za njega odlazak u nešto novo, jedno novo iskustvo koje će ga učiniti drugačijom osobom. I dok sjedim na aerodromu pred polazak aviona Barbara mi pokušava nešto objasniti, ali moje misli su negdje drugdje. Ja mislima plovim po obiteljskoj povijesti i u glavi vrtim scene naših života pokušavajući ih analizirati i vidjeti u njima neki dublji smisao. Međutim, možda to nije niti potrebno. Nekada je potrebno baciti se glavom u rijeku i pustiti neka te voda nosi. Neću više duljiti ovim uvodom, jer narednih 16 dana biti će godišnji odmor za pamćenje. Pokušati ću prenijeti dio atmosfere putovanja i novih iskustava pisanjem ovog serijala bloga pod nazivom "AMERIKA 2016". Ovo je i moj dar mojima najbližima... Volim Vas....
Pa da ne duljim,
ZRAČNA LUKA "FRANJO TUĐMAN"
Nakon ranojutarnjeg dizanja u 3,45 sati, jutarnje higijene Barbarin tata i brat su došli do nas kako bi nas odvezli na aerodrom koji je od naše kuće udaljen oko 40 km ili pol sata lagane vožnje.
Vjerojatno svi u žargonu zagrebački aerodrom nazivaju "Pleso", a što nije službeni naziv zračne luke jer je službeni naziv "Franjo Tuđman".
Let od Zagreba do Frankfurta traje sat i pol, a letjeli smo našim avio prijevoznikom. Možda sam sentimentalan, možda sam patriotski nastrojen, ali Croatia Airlines je po meni jedna od boljih avio kompanija.
ZRAČNA LUKA FRANKFURT NA MAJNI
Zračna luka
"Rajna - Majna" službeni je naziv aerodroma u Frankfurtu te je ova
zračna luka najprometnija u Njemačkoj po putničkom prometu, a treća u Europi
(iza Londonskog Heathrow-a i Pariškog Charles de Gaullea). Preko ove zračne
luke odvija se zračni promet sa 264 odredišta u 113 zemalja svijeta. Sama
zračna luka ima 3 Terminala: Terminal 1, Terminal 2 i Lufthansin terminal 1.
klase.
Terminal 1
najstariji je i najveći Terminal, a vanjski dio Terminala dugačak je 420
metara, a 2012. godine sa desne strane Terminala otvoren je aneks dugačak 800 m
nazvan Terminal Plus. Taj dio Terminala koristi isključivo Lufthansa i članice
Star Alliance grupacije koju između ostalih avio-prijevoznika čini i Croatia
Airlines kao i američki United sa kojime i mi letimo u Chicago.
Kapacitet Terminala
1 je 50 milijuna putnika te ima 54 izlaza opremljenih avio mostovima.
ZRAČNA LUKA O'HARA
Grad Chicago ima
dva aerodroma i to O'Hara na koji smo sletjeli i Midway.
Koliko je zračnu
luka velika i prometna govori posebno podatak da je 2014. godine ovo bila
najprometnija zračna luka na svijetu i to ispred zračne luke u Atlanti koja je
ovu titulu imala u periodu od 2005. do 2014. godine. Godine 2015. ovaj aerodrom
bio je 4. na svijetu po putničkom prometu.
Aerodrom je 10
puta bio proglašen najboljim aerodromom u Sjevernoj Americi, a opet s druge
strane bio je i proglašavan zajedno sa drugim aerodromom u Chicagu najgorim
aerodromskim sustavom za kašnjenje.
Nakon sletanja u
Chicago naše putovanje do prvog odredišta nije bilo gotovo, jer nas je čekala
vožnja automobilom u dužini od 300 km do prvog grada koji ćemo posjetiti na
ovoj našoj američkoj turneji, a to je Indianapolis. Umorni nakon 27 sati putovanja ovaj dan je konačno gotov. Vjerujem da je ludost voziti 300 km nakon 24 sata što smo bili na putu, ali za ljubav kćerke ništa nije teško.
Zašto smo išli u Indianapolis i što ćemo tamo raditi biti će predmet novog posta, zato stay tuned...........
Nedjelja. Nekima je nedjelja dan odmora, a nekima je nedjelja dan sporta. U mojoj obitelji nedjelja je dan odmora. Maa, naravno ne za sve. Za mene je nedjelja ili barem nedjeljno prijepodne rezervirano za sport. Dobrih navika se ne treba odricati i na putovanju. Prilikom priprema za odlazak u Ameriku naravno da sam prosurfao što Chicago nudi od sporta za vrijeme našeg boravka tamo te sam našao da će danas biti utrka na 10 km. Premišljajući se da li da se prijavim ili da se ne prijavim (u stvari čekajući hoće li nedjelja i za mene silom prilika biti dan odmora) vrijeme je prolazilo, a samim time i vrijeme prijava. Kada sam se odlučio prijaviti utrka je bila rasprodana. Međutim, nema veze, Balkanac je u Americi pa će se snaći. Na sam dan utrke došao sam pred start i prošao kontrolu chipova (1. savjet: doći puno prije utrke dok se kontrola ne vrši.) Nakon toga sam lagano sjedio na mjestu gdje će biti start, jer nisam imao startni broj pa sam se "zakamuflirao" u sjedača. Utrka je krenula, a ja sam odmah na startu skinuo majicu (2. savjet: kad nemate startni broj trčite bez majice). Utrku sam planirao otrčati onako laganica za gušt, ali adrenalin je proradio i počeo sam se doista trkati, a samim time i dovoditi "se u opasnost" da me netko skuži, jer sam polako izbijao iz grupe prema vrhu, a time sam bio izloženiji pogledima organizatora na stazi. Utrka je prolazila, ja sam trčao, ponegdje se namjestio za fotkanje i dolazak u cilj je bio fantastičan. Hrpa ljudi koja navija, a ja sam samo protutnjao pored njih ne želeći stati da me netko priupita zašto nemam startni broj. Dolaskom do mjesta gdje se dijele medalje zauzeo sam pozu da mi se stavi medalja, ali me je cura skužila i pitala me gdje mi je startni broj. Ja kakav jesam rekao sam joj da mi je pao, ali se ona nije predavala te je pozvala supervizora utrke koji mi je postavio isto pitanje. Rekao sam joj besramno da mi je broj pao te mi je rečeno da mogu dobiti medalju, ako donesem startni broj. Kakva je to utrka, ako nitko za nju ne zna ili ako neću imati uspomenu pa sam razmišljao kao doći do broja. Kažu: "Možeš otići sa Balkana, ali Balkan ne može iz tebe". Tako sam i ja kao pravi balkanac našao frajera koji se taman presvlačio i pitao ga da mi da broj. Prvo njegovo pitanje bilo je gdje mi je moj broj, a kada sam mu rekao da mi je pao, njegov pogled pun tupila govorio mi je: nastavi Marko dalje sa razgovorom. Uspio sam ga privoliti da mi da svoj broj te sam važno otrčao opet do iste djevojke da mi da medalju. Sav veseo otrčao sam u hotel ne želeći se dovoditi u situaciju da opet nešto moram objašnjavati ili da me nekako skuže da sam "padobranac u utrci". Uglavnom otrčao sam 10 km u Chicagu i ovaj grad mogu staviti na popis gradova u kojima sam se natjecao. I u novčaniku mi je ostalo 100$ koliko je došla kotizacija za utrku.
Naime, ne radi se o nikakvom fancy restoranu sa Michelinovim zvijezdama, već se radi o običnoj zalogajnici uz južnom Chicagu koja nema stolove, nema WC-a već se hrana jede na haubi automobila. Zalogajnica je otvorena 1948. godine i od tada do danas je u suvlasništvu dvoje obitelji Kotlick i Toll. Pripremajući se za posjetu navedenoj zalogajnici stupio sam u vezu sa jednim od vlasnika i kada sam mu rekao da dolazim uskoro iz Hrvatske isti je bio oduševljen, jer se upravo vratio sa godišnjeg odmora koji je proveo u RH. Naravno, u daljnjoj komunikaciji spomenuo je Plitvička jezera i šljivovicu. 
Na kraju dana došao je i glavni razlog našeg "skretanja sa glavnog puta". To je koncert Klarine omiljene pjevačice Demi Lovato. Iskreno meni ništa ne znači, ali Klara čim je doznala da idemo u Ameriku odmah je proguglala njezinu stranicu i kada je vidjela da ima koncert u Indianapolisu naš plan puta bio je definiran. Iskreno, doista smo put planirali sa ovim koncertom, odnosno prilagodili smo odlazak u Ameriku i cijeli plan puta ovom koncertu. Nadam se da će i Klara cijeniti trud i ljubav koju joj pružamo i da će u narednom periodu u svakom pogledu dati sve od sebe. To nam je obećala pa ćemo početkom školske godine vidjeti da li se držala riječi kao što smo se držali riječi B i ja.
Nakon ranojutarnjeg dizanja u 3,45 sati, jutarnje higijene Barbarin tata i brat su došli do nas kako bi nas odvezli na aerodrom koji je od naše kuće udaljen oko 40 km ili pol sata lagane vožnje.
Zračna luka
"Rajna - Majna" službeni je naziv aerodroma u Frankfurtu te je ova
zračna luka najprometnija u Njemačkoj po putničkom prometu, a treća u Europi
(iza Londonskog Heathrow-a i Pariškog Charles de Gaullea). Preko ove zračne
luke odvija se zračni promet sa 264 odredišta u 113 zemalja svijeta. Sama
zračna luka ima 3 Terminala: Terminal 1, Terminal 2 i Lufthansin terminal 1.
klase. 
Grad Chicago ima
dva aerodroma i to O'Hara na koji smo sletjeli i Midway.
