#2 HALFMARATHON - SPLIT

"Nima Splita do Splita". Tako glasi jedna zabavna pjesma, ali i izuzetno dobro opisuje atmosferu u gradu tijekom Splitskog polumaratona. Splitski polumaraton meni je izuzetno draga utrka, jer je ovo prvi polumaraton u trkačkoj sezoni i u Splitu uvijek vidim puno sportskih prijatelja.  Ovogodišnji polumaraton mi je drugi na ovoj stazi, a na startu utrke bilo je preko 1500 natjecatelja iz cijelog svijeta. Iako je oko 8 sati izgledalo da će padati kiša ona cijelu trku nije pala te je vrijeme bilo idealno za trčanje. Temperatura ugodnih 15-16 C i poluoblačno vrijeme dobitna su kombinacija na ovoj izuzetno atraktivnoj i dinamičnoj stazi. Start je na samoj rivi i Marmontovom ulicom pored skulpture Grgura Ninskog trči se prema izlazu iz Splita gdje se penje na nadvožnjak i sa njega se vraća prema centru Grada. Staza vodi pored industrijske luke u ratnu bazu Lora te kao posebna atrakcija ulazi se u nogometni stadion Poljud gdje se na tartan stazi trči jedan krug te se izlaskom iz nogometnog stadion produžuje prema park - šumi Marjan i onda Zapadnom obalom prema cilju. 

I ova utrka kao i prošla za mene je bila trening utrka, jer sam tijekom svih 21 km ima zadani tempo trčanja pojedinih dionica. Krenuo sam vrlo sporo pokušavajući trčati u zadanom tempu iako je to bilo izuzetno teško s obzirom na broj trkača koji su pored mene prolazili i koji su me vukli da ubrzam. Međutim, ja volim plan, trener je taj koji ga definira, a moje je samo da ga odrađujem. Nakon početnih 6 km dogovor je da trčim određenu kilometražu u određenim tempo zonama, a što sam pokušao ostvariti.  U konačnici utrku sam završio sa vremenom 1:42:06 h ,a koje je nekoliko minuta sporije nego 2016. godine, ali s obzirom na plan utrke i da sam 1/3 utrke trčao izuzetno sporo ja sam zadovoljan. Ovom utrkom naučio sam neke stvari o sebi i svome tijelu tijekom utrke, a što će mi svakako koristiti u daljnim utrkama.
Trener je zadovoljan. :)

Moj plan 12/12 se polako ostvaruje, jer je ovo drugi uspješno završeni polumaraton u ovoj godini, a 19. 3. u Zagrebu start je 3. ovosezonskog polumaratona.

PRED START UTRKE

MOJI NAVIJAČI

SA MOJIM PRIJATELJEM JANEZOM MAROEVIĆEM - jednim od najboljih hrvatskih maratonaca i pobjednikom utrke za hrvatske trkače (ukupno 7.)

GARMIN CONNECT - PROFIL TRČANJA

https://connect.garmin.com/modern/activity/1592212525#.WLMw18JoLvQ.email

BLED - INTERNATIONAL WINTER SWIMMING CUP

Kažu da je veljača mjesec ljubavi. Kažu da je to i mjesec zaljubljenih. Ja se ne bih složio sa tom konstatacijom, jer ako nekoga voliš onda ga voliš uvijek i bezuvjetno. Tako i ja volim Bled. Volim ga u svako godišnje doba, ali nekako zimi mi je najljepši. Iako sam se na Bledu natjecao u 4 različita sporta (olimpijski triatlon, halfironman, daljinsko plivanje – Europsko prvenstvo i zimsko plivanje) upravo mi je zimsko plivanje najdraže.

Zadnje tri godine 3. vikend u veljači je rezerviran za Bled – International winter swimming cup.

Iako je ove godine plan bio da i Klara ide sa nama ona je u zadnji trenutak otkazala odlazak, jer je imala natjecanje u plivanju sa perajama koje se održavalo u Rijeci tako da smo samo Barbara i ja otišli na romantično-sportski vikend.

Kao i svih godina do sada natjecanje se održava ispred hotela Grand te je ove godine temperatura zraka bila 4 stupnja, a vode 3,5 stupnja. Za razliku od prošle godine kada jezero nije bilo zaleđeno ove godine cijelo jezero se smrznulo tako da se nekoliko dana prije natjecanja moglo i klizati po jezeru. Ove godine organizator je razbio led na dijelu jezera gdje se održavalo natjecanje tako da je ugođaj bio poseban, jer smo plivali u malom dijelu jezera dok je veliki dio bio zaleđen.

Pliva se 4 discipline i to 25 m slobodno, 25 m prsno, 50 m slobodno i 50 m prsno. Ja se kao i svake godine prijavljujem za sve 4 discipline čisto da mogu što više plivati i uživati u hladnoj vodi. Između disciplina organizator je omogućio «grijanje» u saunama hotela Grand.

Iako mi je rezultat u ovom slučaju nebitan, jer samo plivanje u ovakvom okruženju za mene je dobitak ove godine sam malo podbacio u odnosu na prošlogodišnji rezultat tako da sam osvojio srebro u 25 m slobodno te bronce u disciplinama 25 m prsno i 50 m prsno dok sam na 50 m slobodno bio četvrti.

Međutim, još jedno natjecanje upisano je u ovogodišnji kalendar utrka, a nakon utrke sa svojim navijačima Barbarom te šogorima Ivanom i Feđom te šogoricom Karolinom koji su došli iz Siska, odnosno iz Zagreba samo da me gledaju proveli smo ugodno vrijeme u zajedničkom ručku i šetnji.

ODNOS "RODITELJ - SPORTAŠ"

Kada sam napisao blog "TRENER - SPORTAŠ" nisam ni slutio da ću "piknuti" u kompleksan odnos u kojem se sportaš nalazi. Puno je članaka objavljeno na temu ovog bloga te smo svi svjedoci brojnih sportskih priča koje su završile ili potpunom propašću sportaša dok su bili okruženi roditeljima (a pogotovo roditeljima - trenerima) ili veličanstvenim uspjesima. Tanka je granica koja dijeli uspjeh od neuspjeha i ja kao roditelj dvoje sportaša u jednom trenutku našao sam se na ivici ovih krajnosti. Ovo je moja "ispovijed" ili iskustvo što smo kao roditelji prošli sa Matijom ili bolje reći što je Matija prošao sa nama. Volio bih da oni koji budu čitali ovaj blog nešto nauče iz ovog primjera, a ne da se dovedu u situciju da uče iz svojih odnosa sa djetetom - sportašem.

Kada je Barbara bila trudna ja sam joj rekao da će se dijete kada rodi i malo stasa baviti svakako plivanjem. Naravno da me je gledala u "čudu" sigurno si misleći da nisam sasvim svoj. Negdje sa navršenih 3 godine Matija je počeo plivati i s obzirom da sam ja radio dvokratno Barbara je bila ta koja ga je redovno odvozila na trening i sa treninga. Naravno da je ovo najranije doba njegovog bavljenja plivanjem bilo izuzetno konfuzno, jer je u jednom trenutku došao do toga da neće uopće ući u bazen. Međutim, u razgovoru i više u nekoj igri "dobili" smo ga da počne ozbiljnije trenirati, ali je uvjet u toj dobi bio da Barbara prati treninge. Godinu dana Barbara je odlazila svakodnevno na bazen gledajući Matiju (pa čak i u visokoj trudnoći), a nakon poroda i sa Klarom u nosiljci. Ja sam bio tu više kao neka tehnička podrška iako smo kao obitelj odlazili apsolutno na sva natjecanja na kojima je Matija plivao.
Moj zaključak u ovom dijelu je da će se dijete baviti onoliko ozbiljno koliko su roditelji spremni "žrtvovati" se u tome, odnosno koliko su spremni svoje vrijeme, afinitete i dr. podrediti svome djetetu,odnosno njegovom bavljenju sportom.

Nakon što su započela natjecanja Matija i nije bio nešto "brz", odnosno na natjecanjima nije osvajao medalje. U to vrijeme nekako počinje moj "pritisak" vremenima, drugim plivačima i njihovim rezultatima itd. Iskreno, teško je gledati konkurenciju koja osvaja redovno medalje, a tvoje dijete zajedno sa njima trenira, a ne osvaja ništa.

Stvarao se veliki pritisak na Matiju, ali i na naš odnos vezano za plivanje te je ponekad dolazilo do neprimjerene kulminacije u obliku vike i sl. Ovdje moram reći da se Matija pored bazenskog plivanja počeo baviti i daljinskim plivanjem (plivanjem na otvorenim vodama) upravo na moju inicijativu, odnosno bolje reći na moje traženje, odnosno ja sam tako odlučio.

Međutim, iako sam s jedne strane vršio pritisak s druge strane nisam dozvolio da broj i jačina treninga u ovoj dobi budu drastični te sam inzistirao na postepenom rastu preplivane kilometraže kao i brojem tjednih treninga. Svjedočio sam tijekom ovog razdoblja da su pojedini plivači bili pod prevelikim teretom i "umjetno" su stvoreni na način da su ih treneri tjerali na preveliki broj treninga koji nije odgovarao njihovoj dobi, spolu, a što je u konačnici rezultiralo prestankom bavljenja plivanjem. Jednostavno taj pritisak djeca nisu mogla podnijeti fizički, a pogotovo psihički. 

Prva veća situacija dogodila se negdje u 7. razredu osnovne škole. Naime, dan prije odlaska na posljednje natjecanje u CRO CUP-u (sustav plivačkih maratona) u Rovinj gdje se pliva 5,6 km Matija je u igri u školi prelomio prst. Ja sam radio, a Barbara me nazvala i to mi je saopćila. Moje prvo pitanje je bilo "kako je Matija" i "je li sve ok", a drugo pitanje je bilo "hoće li moći plivati sutra utrku?". Kada smo se našli Barbara mi je ispričala da je ona isto pitanje postavila doktorici, a ova ju je gledala sa takvim pogledom da se i sada sva strese kada na to pomisli. Što je bitno sa ovom utrkom? Bitno je to da je tome trenutku Matija bio vodeći na Prvenstvu RH i trebao je samo završiti utrku, jer sa ostvarenim bodovima pa čak i za zadnje mjesto drugi na poretku ne bi ga mogao stići. Da ne pliva, izgubio bi postolje i završio bi na 4. mjestu. 

Matija je bio sav utučen, prestrašen i u plaču mi je rekao da neće plivati, jer ga boli prst i da jednostavno ne može plivati. Ja kakav jesam sam mu objasnio da se ne postaje prvakom svaki dan i da će njegovo ime biti upisano za vječnost ukoliko završi utrku, a ako ne starta cijeli život će se pitati da li je mogao plivati i što bi se dogodilo da pliva. Malo pomalo plač je prestao i dogovor je da se ide plivati. Taktika je bila da ja plivam na samom startu ispred njega i svojim tijelom sprečavam da ga netko lupi u ruku, a nakon par stotina metara kada se plivači razvuku da krene sam plivati (u tome trenutku on je bio puno bolji od mene). Uglavnom, sa longetom na ruci i prstom omotanim u vrečicu obljepljenu duck tape-om završio je utrku (čak i na postolju) i postao prvak RH.

Što je Matija bolje plivao moj pritisak je rastao. Nakon ove situacije negdje u isto vrijeme prilikom jednog treninga tadašnji trener (??) PK Sisak Janaf Miro Žeravica me zove na stranu i govori mi da od Matije ne bude bio plivač "jer nema dobar zaveslaj". Isti dan, ja mu pružam ruku i odlazim u upravu kluba te tražim ispisnicu za Matiju. Dolazim doma, i na rubu suza govorim Barbari što sam napravio. U tome trenutku Matija se već bavio plivanjem 10 godina i mojim postupkom dolazi u pitanje 10 godina teškog odricanja. Koliko dječjih rođendana je propustio, koliko igre, koliko druženja je propušteno tijekom ovog perioda, a ja sam jednom svojom gestom možda sve to doveo u pitanje. Ali ja sam takav. Nikada nikome ne dozvoljavam da me ucjenjuje ili na bilo koji način napada pa makar "poginuo". Takvim stavom učim i svoju djecu. Da ne dozvole nikome da ih na bilo koji način napadaju. U našoj obitelji ja sam impulzivan, a Barbara je smirena te me u razgovoru pita zašto ne bi angažirao svog trenera. U tome trenutku rađa se ideja da Matiju trenira tadašnji moj trener, a ja polako odustajem od nekog ozbiljnijeg treniranja te svoje mjesto "prepuštam" Matiji. Ovaj odnos Matije i njegovog trenera bio je odnos u kojem je trener tražio krvavi rad. Isto tako, taj odnos je bio izuzetno psihički težak za klinca od 13-14 godina koji svakodnevno pliva od 5 do 7 km i na bazenu se nalazi na suprotnoj strani od svojih dečki iz bivšeg kluba. Svakodnevno ih gledati preko bazena kako treniraju, kako pričaju i kako se šale, a on stoji sam na drugoj strani je bilo izuzetno zahtjevno. Ali što te ne uništi to te ojača. Pamtim jedan trening u kojem Matija sam pliva 100 x 100 m u određenom tempu. Ja sam bio prisutan na tome treningu i gledam ga kako pliva. Nakon što je isplivao zadnju 100-ku ja mu govorim još jednu da otpliva. Trener mi govori da je gotovo, jer je sve isplivao, ali ja se ne dam i vičem da krene. Matija kreće i pliva dodatnu stotku. Dolazi do startnog bloka, a ja mu govorim još jednu da pliva. Nakon što je isplivao i tu dodatnu Matija me pita zašto je plivao još dvije dodatne 100-ke. Ja mu govorim da su ove dvije najbitnije, jer je u glavi "prelomio" fizičku, a posebno psihičku bol.

Sada kreće neka druga krajnost, a to je da Matija počinje osvajati medalje, ali ni to nije dovoljno u mojim očima, jer je možda mogao još brže ili bolje. Ne želim si priznati da radim kontraefekat kod njega te on polako gubi volju za treninzima i odlascima na natjecanja. Ako i ode tada je naočigled vidljivo da pliva bez volje ili neke želje da bude bolji. Svi smo svjesni problema u koji sam ga doveo svojim postupcima, ali ih ja sebi ne želim priz
nati. Tada smo čuli o dr. Renati Barić na Kineziološkom fakultetu koja se bavi Psihologijom sporta i Psihiloškom pripremom sportaša te kao obitelj odlazimo kod nje na psihološku pomoć. U razgovoru kod nje u potpunosti "otvaramo sve karte" o našem odnosu i svemu onome što nas pristišče. Tu mi dr. Barić potvrđuje ono što negdje u dubini duše ja i sam znam iako si do tada ne želim do priznati i ona uvelike pomaže Matiji da prevlada stanje u kojem se našao i da krene ponovno trenirati. To je bila prijelomnica (doktorice puno Vam hvala još jednom) i nakon toga i naš sportski odnos se popravlja, jer ja prestajem odlaziti na neka natjecanja i puštam Matiju da sam sve to prođe. U sebi prolazim utrke ili nekada odlazim na tribinu gledajući utrku, a da on ponekad i ne zna da sam tamo. Ja sam emotivac i vrlo burno reagiram te ne zaboravljam neke stvari. Iako nisam ništa rekao kada sam pružio ruku Žeravici na odlasku iz kluba to mu ne zaboravljam i čekam onaj trenutak kada će se sve poklopiti i kada će Matija sam odraditi ono čemu sam se nadao. Četiri ili pet godina od odlaska iz kluba Matija na Državnom prvenstvu osvaja 3. mjestu u disciplini 1500 m. Očiju punih suza (i sada kada pišem ovaj dio bloga oči su mi pune suza) prolazim kroz glavu sve ono što je prošao kao i "dišpet" koji je uložen u taj rezultat kako bi se pokazalo "da će Matija imati zaveslaj" i da će od njega postati plivač. U glavi vrtim svaku minutu njegovog sportskog odrastanja od prvog natjecanja u Ljubljani preko situacije kada na jednom natjecanju gledam Mirina leđa kako odlaze sa bazena ne čekajući da Matija otpliva svoju utrku do kraja pa sve do trenutka penjanja na postolje. 

Nakon ovoga ja sam se više fokusirao da budem tehnička podrška smatrajući da je Matija dovoljno zreo da može i sam znati što treba raditi. Međutim, još i danas emocije me povedu i ponekad znam na tribinama šetati lijevo-desno kako Matija pliva u potkošulji i majicom mu mahati da pojača. Ovo je sada naš ritual kojemu se smijemo.
Prema tome, mi kao roditelji smo dužni svakako podržavati našu djecu, a biti strpljivi. Rezultat će svakako doći samo do njega treba proći određeno vrijeme. Pritiskajući djecu činimo im štetu te ih treba pustiti da se sami razvijaju, ali uz našu podršku.

#1 HALFMARATHON - VARAŽDIN

Kada me je jedan moj sportski prijatelj pitao koji mi je sportski motiv u 2017. godine uopćenito sam mu odgovorio "Nekoliko trkačkih utrka i poneka triatlon utrka." Nisam ništa konkretno rekao, ali samo zato što neke stvari želim ostvariti prvi. Kako godina završava tako se u prosincu sređuju "računi" i prave se novi. Tako sam i ja u prosincu 2016. godine analizirao svoja sportska natjecanja i postavio si neke nove motive za 2017. godine. Motiv mora postojati. Sportaš mora znati zašto se odriče, zašto trenira i čemu se nada. Ti motivi trebaju biti realni i ostvarivi uz određeno "žrtvu". Ja sam svoj sportski rokovnik ispunio sa nekoliko sportskih motiva, a današnja utrka je dio toga.

Naime, vezano za trkački dio 2017. godine motiv je slijedeći: "U svakom kalendarskom mjesecu otrčati barem jedan polumaraton na službenom natjecanju". Tu mi nije bitno da li se radi o cestovnom trčanju ili trail trčanju. Isto tako, mogu u određenom mjesecu otrčati i više službenih utrka. Bitno je svaki mjesec u trci otrčati 21 km.

Da bi to ostvario današnji polumaraton u Varaždinu mi je prva utrka na mome putu 12/12. Po hladnom vremenu (-5) sa povremenom posolicom 100-njak zaljubljenika u trčanje startalo je na 1. Zimskom polumaratonu u Varaždinu. 

Staza je bila asfalt u cijeloj dužini i u potpunosti ravna. Trčalo se po dva kruga od 10 km, a specifičnost utrke je "starosni hendikep". To znači da nije bio zajednički start već se startalo po kategorijama s time da su najstariji krenuli prvi, a zatim su se pomicale kategorije prema mlađima. Start moje grupe je bio u 10:18 h.

Iako sam istrčao brojne polumaratone ovaj mi je bio poseban po jednoj stvari, a to je na utrci ne natjecati se. Naime, trener je predvidio ovu utrku kao test trku u kojoj bi sudjelovao na službenom natjecanju (kompromis meni), ali bi odradio njegov plan, a to je trčati u određenom tempu i ne prelaziti određeni broj otkucaja u minuti.  Moram priznati da je ovaj zadatak bio za mene motivirajući, jer sam do sada svaku trku trčao "na nož", tj. do maksimuma. 

Sav onaj adrenalin kao i činjenicu da me prestižu i lošiji trkači od mene trebao sam potisnuti i otrčati po zadanim parametrima. 

Ali utrka je gotova te mi je za završetak utrke trebalo 1:57:01.  Otrčao sam istu u zadanom tempu i to je potpuno novo iskustvo za mene. 

Uglavnom prvi polumaraton je otrčan i idemo u veljači po drugi.

NEKOLIKO SA SLIKA SA UTRKE

MOJE CURE I MOJI NAJVEĆI NAVIJAČI

GARMIN - PREGLED UTRKE

https://connect.garmin.com/modern/activity/1548062614#.WI5Aby37360.email

ODNOS "TRENER - SPORTAŠ"

Dugo sam razmišljao o ovom blogu, odnosno kako započeti sa ovom temom, ali jednostavno moram ostaviti «trag» o nekim svojim razmišljanjima u odnosu «trener – sportaš». Zadnjih 15-ak godina svakodnevno i sustavno treniram te sam u svojoj sportskoj karijeri promijenio nekoliko trenera. Svi oni ostavili su na mene trag i od svakog od njih sam izvukao određene zaključke i iskustva.

Ono što je po meni najbitnije u odnosu «trener – sportaš» je odnos POVJERENJA i MEĐUSOBNE INTERAKCIJE.

Internet je prepun oglasa kojima se pojedinci iz određenih sportova reklamiraju kao sportski treneri.

Postoje brojni sportaši koji su preko noći postali treneri i koji se svojim sportskim dostignućima «hvale» i «reklamiraju» kao da je to zalog da su dobri treneri. To i nije baš tako. Po meni nisu bitni dosezi trenera već da li mu sportaš vjeruje. Da li je sportaš spreman se prepustiti «vodstvu» trenera i odrađivati postavljene zadatke ? To je bitno. Po meni odnos povjerenja je najbitniji odnos, jer uzalud sva sportska dostignuća trenera, ako mu sportaš ne vjeruje.

Ja sam u svojoj sportskoj karijeri imao sreće da sam radio sa odličnim osobama kojima sam vjerovao u potpunosti.

Na ovaj odnos povjerenja «naslanja» se drugi po meni bitan odnos, a to je «međusobna interakcija».

Pod time mislim na svakodnevan odnos u kojem trener i plivač razmjenjuju iskustva o planu treninga, o obavljenim treninzima i o budućim treninzima i svemu ostalome bitnome za dolazak na cilj.

Smatram da «internet» sportski programi (pa bez obzira tko ih je sačinio) mogu samo načiniti štetu sportašu nego mu pomoći u ostvarivanju nekih sportskih ciljeva.

Trenažni proces je proces u kojem se svakodnevno događaju određeni podražaji. Ti podražaji su u sklopu sportskih zadataka, ali i oni drugi životni (posao, obitelj, vrijeme i dr.). Trener treba biti upoznat sa njima, a kako bi mogao tijekom danog programa raditi modifikacije. Te modifikacije su ponekad vrlo bitne i mogu pomoći samo da sportaš napreduje i da se ne desi ono što se svaki sportaš boji, a to je «ozljeda».

Sportaš mora svakodnevno trenera izvješćivati o svemu bitnome u njegovom životu kako bi trener mogao sve te parametre uzeti u obzir prilikom planiranja trenažnog procesa.

Svjedočio sam tijekom svoje karijere, ali i karijere svoje djece o brojnim odnosima «trenera i sportaša».

Neki od tih odnosa su bili negativni, a neki su bili pozitivni. O njima treba pričati, o njima treba razmjenjivati iskustva.

Najgori su oni treneri koji su «puni sebe» i koji sve znaju. Te treba izbjegavati u najširem mogućem luku. Tijekom Matijine karijere bilo je i takvih trenera. Neki su u plivačkom klubu u kojem je plivao uvijek imali jednog ili dva plivača koje su favorizirali, a drugi su bili tu negdje. Za članarinu ili popunjavanje broja.

Bilo je i trenera koji su bili savjesni i željni pomoći, ali nisu mogli uspostaviti «autoritet» nad plivačem. Ovdje moram povući paralelu sa svojom karijerom i reći da sam ja uvijek znao cijeniti autoritet trenera. Ovdje se opet vraćam na odnos povjerenja. I sada radim sa trenerom kojega nisam nikada osobno vidio ili razgovarao sa njime, ali imamo svakodnevan kontakt i mogu reći da nam je odnos fantastičan. Zajednički ostvarujemo zadane ciljeve. To je bitno.

Autoritet se ne stječe kažnjavanjem plivača, vikom ili dodatnim zadacima. Autoritet se stječe poštivanjem sporta, sportaša, svakodnevnim radom i uvažavanjem svih okolnosti u kojima se sportaš nalazi kako bi se iz date situacije izvukao maksimum.

To sportaš može osjetiti, a kada to osjeti od trenera onda ga cijeni.

Nadalje sam svjedočio odnosu jednog trenera koji je svojevremeno trenirao Matiju i uz čiju trenersku palicu Matija je «prelomio» u sebi određene stvari i tu je gdje je. Taj trener je izuzetno dobar čovjek koji plivanje živi. Mogu reći da je to jedina osoba kojoj priznajem da plivanje u otvorenim vodama voli više od mene. Taj trener je strog, a treninzi su mu brutalni, ali plivači ne da ga vole, oni ga obožavaju. Prepuštaju mu se, jer imaju povjerenja u njega.

Jedan od nasvijetlijih mojih iskustava u pogledu odnosa «trener – sportaš» bio je 2012. godine kada smo odlučili Matiju upisati u NIKE sportski kamp koji je bio organiziran na Stanford Sveučilištu.

Tamo je glavni trener u kampu bio Skip Kenney https://en.wikipedia.org/wiki/Skip_Kenney .

Taj tjedan u kojem je Matija tamo trenirao bio je Skipov zadnji tjedan kao trener, jer je odlazio u mirovinu. Kada su ga na oproštajnoj ceremoniji pitali koje je njegovo najveće dostignuće (a trenirao je brojne olimpijske pobjednike i dr.) on je jednostavno rekao «da je njegov najveći uspjeh što je jedan pojedinačni sport (plivanje) učinio momčadskim «.

U toj jednoj rečenici sve je rečeno. On je svojim radom postigao da se svaki plivač osjeća kao dio lanca i da bude važna karika u tome lancu.

To je po meni smisao trenera. Na ovoj ideji temelji se i odnos u momčadi za koju Matija pliva. Njegova trenerica Mandy Lau je izuzetno motivirana za pomoći plivačima i svjesna je svih mogućnosti svakog plivača u timu. Ona je tu kada se treba sa njima veseliti, kada ih treba utješiti ili nagraditi.

Mi sportaši biramo sami put kojim želimo ići. Biramo sportski cilj. Biramo vrijeme koje ćemo negdje drugdje «ukrasti» kako bi došli do tog cilja. Tu nam trener pomaže i zato cijenite i poštivajte trenera. I vjerujte mu. A ako posumnjate u njega ili u odnos budite pošteni i otvoreno mu to recite, pokušajte sve nejasnoće raspraviti, a ako to ne ide pozdravite se i pokušajte naći nekog drugog da vam pomogne u ostvarenju vaših sportskih ciljeva.

AMEO - POWER BREATHER AMBASADOR

https://youtu.be/XB__dtsYF5M

Kada sam prije ljeta dobio upit da li želim postati Ambasador AMEO - Power Breather disalice i istu testirati osjetio sam se počašćen, jer sam dobio priliku za testiranje revolucionarne stvari koju u svojim pripremama koriste brojni triatlonci kao npr. Jan Frodeno, Željka Šaban Miličić i dr., ali i naše mlade plivačke snage kao Nikola Obrovac ili Nikola Miljenić. 

Power breather disalica dolazi u koferčiću koji je vrlo praktičan i ne zauzima puno mjesta u plivačkoj torbi, a kako u koferu ima pregrade za samu disalicu to je sigurno da se u transportu disalica neće uništiti. Samo korištenje disalice znači i ograničeni unos kisika u pluča, a kada se ista koristi za malo jače plivanje tada Vas naprosto prisiljava da radite pravilno udisaj i izdisaj. Možda će u prvi trenutak biti prisutan osjećaj ograničenosti udaha ili lagana panika, ali to je samo dok se ne priviknete za njezino korištenje. Nakon toga treninzi postaju prava uživancija i jednostavno osjeća se kako širi pluča i kako Vas tjera na pravilan udisaj i izdisaj. 

To je svakako revolucionaran proizvod, ali ga ja ipak ne bih preporučio potpunim početnicima koji imaju problem sa disanjem dok plivaju, jer u slučaju da ne izdahnu u potpunosti mogli bi se "nagucati" vode, a što bi im pokvarilo užitak plivanja kao i užitak samog korištenja ove disalice.

Sama disalica vrlo lako se nosi i prilikom plivanja uopće ne smeta, jer se može učvrstiti sa plastičnim samostezajućom remenom.

Ova disalica je ozbiljno pomagalo kvalitetnijim plivačima koji će moći iskoristiti potpuni potencijal koji ona pruža, dok će sa sve ostale biti samo lijep rekvizit koji stoji pored bazena.

Ukoliko se odlučite na kupovinu ove disalice možete ju naručiti preko facebook stranice AMEO - PowerBreatherHrvatska.

RUŽA

Prije nekoliko dana proslavio sam svoj 42 rođendan i u razgovoru s Barbarom došao sam do zaključka da sam sa njome više nego što sam bio sam. 

Sve je počelo 23. 11. 1994. godine kada sam kao klinac od 20 godina stajao ispred Hotela Dubrovnik u Zagrebu i čekao da Ona dođe. To nam je bio prvi izlazak i sa grčem u trbuhu ispitivao sam se da li sam pogriješio što sam za prvi izlazak kupio ružu. Da li da ju u zadnjoj minuti bacim ili da joj je poklonim? Međutim, nekako u sebi znao sam da je ona Ta i da u ovoj situaciji sigurno "pobjeđujem" tako da sam ipak smogao snage i poklonio joj ružu. 

Da, upravo ovu ružu koja se nalazi na fotografiji u ovom blogu, a koju je Barbara čuvala i čuva sve ove godine. 

Možda će netko reći da ne postoji ljubav na prvi pogled, ali u našem slučaju očito nije tako.

Iako smo zajedno preko 22 godine i ova ruža možda na prvi pogled izgleda osušena i smeđa ona je u mojim očima i dalje predivno crvena kao i prije 22 godine.

Volim te B!